Samo kada pročitate postavu benda za ovaj Concerto odmah vam bude sve jasno: Kaitner Z. Doka – vrhunski gitarist, producent, studijski i koncertni glazbenik i naše gore list; John O˘Hara – samo napisati Jethro Tull je dovoljno zar ne (?), njegova Hammond klavijatura je pojam u svijetu glazbe; Tanya O˘Callaghan – basistica Whitesnakea i svjetski priznata umjetnica na četiri žice i Bernhard Welz studijski i koncertni bubnjar koji je držao ritam mnogim velikanima i surađivao s najvećim svjetskim imenima poput Steve Lukathera, Suzi Quatro i većinom članova Deep Purplea. I naravno, veliki maestro na vokalu – jedini i neponovljivi Bruce Dickinson.

Uz to, Zagrebačka filharmonija pod vodstvom maestra Paul Manna – koji se smatra jednim od najboljih dirigenata svoje generacije, s nebrojenim nastupima širom svijeta.

Zato i naslov. Ovo ne može nego biti monumentalno!

Opusti se i uživaj. Atmosfera je ozbiljno-glazbena u kombinaciji s hardokerskom populacijom i podosta metalaca. Pa vi govorite da nemamo širinu – mi opaki metaloglavci! Hrpa ljudi u Maiden majicama i poneki uzvik „Sviraj mejdene“.

Malo nakon 20:00 sati koncert počinje uvodom koji nam daje Bruce i upućuje nas da ćemo najprije slušati Lordov concerto, a nakon toga nešto sasvim drugo.

Što reći? I za mene koji nisam veliki pobornik ozbiljne glazbe ovaj trodjelni concerto je nešto fantastično. U prvom dijelu dominiraju izvrsni filharmoničari pod sigurnom rukom maestra Manna – posebno me se dojmio dio na samom početku gdje su svi gudači opaliti tako upečatljiv „pizzicato“ da sam se naježio, a tek nešto kasnije uključuje se i bend. Iz tog prvog dijela valja istaknuti maestralnu solo dionicu našeg gospara Doke i odličan klarinetski solo majstora među filharmoničarima. Publika već sada sasvim tu, prisutna, napeta, sluša svaki zvuk. Atmosfera je nešto komornija što se i očekuje.

Drugi dio već pokazuje odličnu fuziju dva naoko vrlo oprečna glazbena izričaja. To je vjerojatno bio i motiv Jona Lorda. Dok u prvom dijelu ta sinergija ne postoji, već djeluje kao nekakva svađa i disonanca, u drugom dijelu concerta već vidimo zajedničku svrhu i smisao. Ovdje smo po prvi puta čuli i Brucea koji nam je otpjevao nekoliko stihova čiji je lightmotiv bio „zašto sam tu, kada da počnem pjevati…“ Fantastičan solo na Hammondu od strane Johna O Hare – obožavam taj zvuk otkad sam ga prvi put čuo ruku Jona Lorda. A ovaj John me vratio u to vrijeme. Taj uzvičeni, orguljaški, crkveni ton naročito u dubokim dionicama te stvarno dira u srce, a majstor iz Jetrho Tulla je Bog Hammonda.

Treći dio concerta – presto – pokazuje nam svu ljepotu ove kompozicije, svu tu harmoniju i sklad koja sada postaje sasvim prirodna. Kroz cijelu priču provlače se, naravno, suptilne i maestralne solaže Doke, a u ovom dijelu smo imali prilike uživati i u bubnjarskom solu gospodina Walza – tako opušteno i mirno – Big dady cool. U ovom dijelu dominirali su puhači jer je bitan taj uzvišeni moment – teško je to opisati – ali ako to usporedite s filmskom glazbom – onaj moment kada kreće završna bitka…

Monumentalan završetak, goosebumps i osjećaj da sudjeluješ u nečem stvarno neponovljivom.

Snažan pljesak prolomio se kroz Cibonin toranj, ili kako ga je Bruce nazvao „čajnikom“. Zaslužena stanka za sve. Za muzičare koji su odradili fenomenalan posao, a i za nas da se saberemo i složimo utiske.

Drugi dio počeo je još jednom Lordovom kompozicijom pod nazivom Bourree – interesantno romsko-orijentalni prizvuk lagan sasvim u početku i onda kako se kompozicija razvija završava u crecsendu savršenog sklada benda i orkestra.

Doka prilazi svojoj beztjelesnoj gitari (samo žice i okvir) i počinje uvod (koji su po Bruceu skladali nekoliko dana prije) u „Tears of a dragon“ – možda čovjek ima godina, ali očito jako pazi na svoj instrument – svoj glas. Ne samo u ovoj pjesmi već općenito kroz cijeli koncert nije bilo problema s vokalnom izvedbom gospodina Dickinsona. Pjesma vrlo emotivna i jaka. U ovakvom aranžmanu „ko kec na desetku“. Nekoliko riječi o gitarskom virtuozu Kaitner Z. Doki – na ovom koncertu je pokazao svu svoju lakoću i finoću na pastelnim gitarama koje je mijenjao cijelu večer i njegova izvedba je u nekoliko navrata pozdravljana ovacijama publike.

Fun fact o pjesmi „Jerusalem“ – većina teksta dolazi iz pera engleskog pjesnika William Blakea i ta pjesma je vrlo popularna u crkvama Engleske iako pjesnikova intencija nije baš bila takva jer nije bio crkveni čovjek.

I onda smo prešli na klasike Deep Purplea.

Zamislite da se penjete u brdo i mrak je i nemate signala i izgubili ste se. Što će vam se pojaviti pred očima – slike doma – da ne bi mislili da je ovo mojeg uma djelo – ne, tako je Bruce najavio „Pictures of home“ – orkestracijski uvod predivan, nastavak u suradnji s bendom još bolji. Prekrasno!

Po meni je „When a blind man cries“ bio najveći i najbolji trenutak koncerta. Zaboravio sam na reakcije publike. Sada već imamo pravu koncertnu atmosferu s glasnim odobravanjem, pjevanjem, ritmičnim pljeskanjem, izgubila se komorna atmosfera. Negdje na tribinama vidim poznato lice moga Saše iz Otočca koji punim glasom pjeva (informacije radi pjevač je skupine „Zvukodlaci“), a on je tak jedan od mnogih.

Slijedi furiozni „Hush“ i publika na najjače. Svima sam iz benda posvetio malu fusnotu, ne mogu i ne smijem zaboraviti predivnu Tanyu O˘Callaghan. U prvi plan ću staviti njeno majstorstvo na četiri žice, ta nježnost baratanja instrumentom, lakoća sviranja, bez ikakvog napora, bez ijedne grimase… Dobila je jednu manju dionicu sola u ovoj pjesmi (zaslužila je daleko više – jednina manjkavost konceta). Sad shvaćam Teda Mosbya (Kako sam upoznao vašu majku) koji kaže da je jedna od karakteristika njegove buduće žene da mora svirati bas gitaru kao Kim Deal iz Pixiesa. E taj navod bi danas glasio kao Tanya O˘Callaghan.

Zadnja pjesma regularnog dijela koncerta bila je „Perfect stranger“, gdje je opet dominirala vokalna izvedba Brucea Dickinsona. Dominantan završetak jedno predivnog koncertnog doživljaja u prepunoj dvorani i standig ovation – i više nego zaslužene za sve sudionike.

Naravno da smo tražili još i nisu se ni filharmoničari, ni Mann, ni bend dali dugo nagovarati. Uz uvodnu rečenicu „Nemojte raketnim pištolje zapaliti ovaj divni čajnik“ Doka je opalio valjda najpoznatiji rif u povijesti glazbe „Smoke on the water“. Svi na nogama, svi pjevaju svi plješću svi uživaju. I više nas ništa nije moglo držati na našim sjedalicama. Ljudi su pohrlili ispred pozornice kao na „pravom“ koncertu i skakali i slikali i snimali. Ovdje ću zaslužene rečenice posvetiti i Zagrebačkoj filharmoniji. Kakav skup vrhunskih muzičara, kakvo majstorstvo na svim razinama. Gudači, puhači, udaraljkaši, svi… Ono što je najvažnije i oni su se zabavljali jer je atmosfera bila opuštena i to im se vidjelo na reakcijama. Naročito su mi u oči upali udaraljkaši u zadnjem redu (četvoro njih, mislim) koji su na onim žešćim i brzim pjesmama bili ozarenih lica i uživali u svakoj sekundi. Kao malu crticu izdvojit ću i mladu damu koja je uz svoju harfu sjedila na desnoj strani pozornice i koja je u drugom dijelu koncerta stalno bila u ritmu i cupkala uz svoj instrument. Paul Mann superioran i u potpunoj kontroli, što i nije teško kad imaš ovakav skup muzičara. Dobro je Bruce u pozdravu na kraju rekao. Pogledajte ih, fantastični su, dođite i pogledajte i poslušajte ih kad god imate prilike.

Što još napisati, a da već nije napisao dosada, a da se ne ponavljam.

Oko mene je bilo ljudi iz Austrije, Slovenije, Bosne i Hercegovine, Srbije, Italije. Svi ozarenih lica s rukama na glavama – u nevjerici. Posebno me se dojmio mladić koji je sjedio iza mene – govorio je arapskim jezikom (valjda) i cijeli koncert je doslovce pregledao i preslušao s licem punim nevjerice i oduševljenja i imao na telefonskoj liniji nekoga kojem je live prenosio što se događa.

Jon Lord spojio je davno nešto što je izgledalo nespojivo. Davne 1969. godine je nastalo ovo djelo. Metallica i svi ostali su samo nastavili gdje je Lord počeo.

Divan, zvučno savršen koncert koji bi u svakom slučaju bilo dobro ponoviti u dogledno vrijeme. Tko god da je organizirao ovaj vrlo zahtjevan projekt – svaka čast i kapa dolje.

How shall I know,
When to start singing my song,
What shall I do,
If they all go wrong,
What shall I do?

Setlista:

Prvi dio

First Movement: Moderato – Allegro
Second Movement: Andante
Third Movement: Vivace – Presto

Drugi dio

Bourree
Tears of a dragon
Jerusalem
Pictures of home
When a blind man cries
Hush
Perfect stranges

Bis
Smoke on the water

***

JON LORD˘S
CONCERTO FOR GROUP AND ORCHESTRA
Specijalni gost
BRUCE DICKINSON
Zagrebačka filharmonija
Dirigent Paul Mann
KC Dražen Petrović, 24.03.2023.