Za razliku od uvijek nepopularnih, prevarantskih i ponekad incestuoznih političkih koalicija, one glazbene su naprosto njihova uvijek poželjna suprotnost.

Na prvi pogled nespojiva kombinacija jazza i hrvatske kulturne baštine (rere, gange, šokačke pjesme , dalmatinski i međimurski koloritet) itekako je imala pozitivan odjek na zajedničkom koncertu ženskog vokalnog dijela ansambla Lado (Anita Huđek, Doroteja Juratović, Klara Kašnar, Mateja Kovačević Kos, Ina Milačić, Jana Radić, Kristina Opačić Vrućina) i Šercarove jazz klape (Vojkan Jocić na saksofonu, Elvis Penava na el.gitari, Hrvoje Kralj na kontrabasu, Borna Pehar na klaviru) pojačane za ovu izuzetnu priliku Markom Firstom - violina; Mladenom Kosovecom – harmonika i klarinet; Stjepanom Večkovićem – gajde ; koji se održao na za to, primjerenom mjestu – Hrvatskom domu u Splitu.

Zavirivši u Jazz.hr – hrvatski jazz portal, saznajemo da se u stvari radi o prezentaciji albuma „Untamed“ objavljenog prošle godine. Borna Šercar, autor je kompletnog materijala – skladbi, tekstova i aranžmana. Radi se o duboko promišljenom glazbenom djelu koje je nastalo na osnovu dugogodišnjeg sveobuhvatnog istraživanja, umjetničke domišljatosti i izvedbene razigranosti.

Etno glazba se već godinama uporno i neizbježno integrira u svaku poru glazbenih pravaca, jedan od dokaza je domaći bend Kries koji je etno boje slavenske mitologije, dinarske i mediteranske ritmove na svjetskom nivou integrirao u rock i psihodelijske forme; Sting se nije libio arapski melos uključiti u svoju uspješnicu „Desert Rose“; Micheal Leaugue, vođa fenomenalnih Snarky Puppy je na svom albumu „So Many Me“ poticajnim zvukovima udaraljki iz Turske, Maroka i kurdske etno scene sasvim, rekao bih, prirodno nadodao suvremene elektronične jazz komponente.

U suvremenom, free style jazzu/fusion jazzu u kojem improvizacije predstavljaju glavne adute (iako su ponekad same sebi svrha dokazivanja sviralačkog umijeća) i znaju pridonositi hektičnosti, ovog puta se to nije dogodilo. Svaki glazbenik je imao priliku isticanja svojih nepobitnih i u ovoj prilici obuzdanih kvaliteta, ne izgubivši pri tome glazbeni kompas.

Jedno je bilo čitati o toj zajedničkoj suradnji iz medija, drugo je biti prisutan realizaciji te suradnje u živo i dojmovima nakon toga. Poznato je da je materijal djelomično inspiriran književnom ostavštinom Ivane Brlić Mažuranić, („Ribar Palunko, „Kosjenka“), kao i nekim hrvatskim legendama i povijesnim istinama („Klek's Witches“; „Siget“) te bi trebao predstavljati viđenje domaće glazbene tradicije zaogrnute svemoćnim jazz plaštom.

Iskreno, naklon do poda autoru (Borna Šercar) za taj pokušaj, no dojma sam da se vokalni dio te tradicije (fenomenalne vokalne role svih djevojaka) više prilagodio jazz okruženju, nego svom originalnom ishodištu. Čini mi se da je to ipak uspješan spoj dva glazbena entiteta koja su pronašla dobru kohabitaciju naslanjujući se jedna na drugu u isprepletenom, ponekad zadivljujućem „klinču“.

Svi članovi Jazziane Croatice, kao i gostujući glazbenici (nisam siguran je su li svi dio ansambla Lado) imali su svojih „pet minuta“ slave, no ipak je (uz nemjerljiv doprinos Borne Šercar) stožerni glazbenik bio Vojkan Jocić.

Koncert je otvoren s „Ribarom Palunkom“ ,a završen s „Kosjenkom“, za za oproštajnu je ostavljena „Moja ponosna“ koja je (makar meni) na trenutke donosila one magične momente iz makedonskog melosa.

Na kraju par riječi o publici.

Iako je Split pun ko šipak, svega 50-tak slušatelja (od kojih je dobar dio imao preplatu na sve glazbene događaje koji se održavaju u Hrvatskom domu) prisutvovalo je ovom finom glazbenom događaju koji je apsolutno trebao imati veći odziv. Možda i bi da su u nekoj nemogućoj kombinaciji Borna Šercar i Jazziana Croatica kao goste imali nekog iz Huljićeve „ergele“.