Barini koncerti su poput ruskog ruleta, ili će biti veliki prasak, ili ćorak.

Ništa čudno od jednog zaista „oriđinala“ (bez negativnih konotacija, naravno) čija je glazbena vizija uporno putovanje u želji za unutarnjom promjenom, potrebom za novim iskustvima i obzorima, mnogo više nego potrebom za promjenom mjesta.

Barino crnilo predočuje noćne, negativne i involutivne snage, njegovo bjelilo dnevne, pozitivne i evolutivne snage. Takva uporna igra između svijetla i tame, s neizbježnim anđelima i demonima u glavnim ulogama, simbolizira komplementarne ili naizmjenične vrijednosti njegovog razvojnog ciklusa iz kojeg najbolji trenutci nastaju kada su ove dvije sile u ravnoteži (makar po mom skromnom mišljenju).

Možda nitko na domaćoj glazbenoj sceni kroz svoje verse i note nije isporučio toliko pelina i meda; pelina koji simbolizira bol i odsutnost; meda/medovine koji opijaju tako brzo i potpuno.

Siguran sam da bi bez njegove glazbe koja mu je očito suportivna terapija Goran Bare bio sasvim drugačija ličnost.

Iako se u početku nije stvorio dojam o dobroj posjećenosti, ulazak u dvoranu je to brzo demantirao, gotovo 4 tisuće ljudi natiskalo se što ispred pozornice, što na tribinama. Očito je da je Splitu, u kojem uvijek dobro prolaze razni Grdovići, cajke i cajkani, dobro došao ovakav koncert, koji je u tamu dvorane prizvao i onu uljudniju, rekao bih gradsku populaciju.

Koncert je počeo bezobraznim satom zakašnjenja, stoga je bilo očekivano Barino iskupljenje zbog krađe vremena. A ono nije stiglo odmah, očito je da su se u prvih 3-5 („Rođen za suze“, „Ljubav krvari“, „Fantastična vatra“, „Odvedi me“) pjesama usklađivali i publika i izvođači.

Jer kako je Bare kazao na samom početku: „Moja funkcija ovdje večeras je da prvo zadovoljim sebe, pa onda vas“.

A nastavak koncerta dokazao je da je Bare 100% u koncertu. Iako je na sceni bila neizbježna stolica, Bare je dosta vremena proveo na nogama, animirajući publiku koja je to prihvatila s nepatvorenim aklamacijama.

Približavanje očekivanom klimaksu među okupljenima nagoviješteno je sa „Zašto“ sa zadnjeg albuma „Nus pojave“, zatim uvijek teškom „Depresijom“. Barino zavijanje nagovijestilo je očekivanog „Mršavog psa“, a onda je počela prava ludnica. „Put ka sreći“ u reggae izvedbi koja je svoj finiš imala u zaista žestokom tempu, u kojoj je publika bila pravi back vokal uz neizbježno prolivanje piva po glavama, a na što se očito nitko nije bunio. Očito prava narodna veselica koja se nastavila u „Budi ponosan“ sa skandiranjem cijele dvorane, HEJ, HEJ, HEJ dugo je odzvanjalo zrakom. Bare je očito zadovoljan odzivom, na što se iskreno naklonio do poda.

Meni osobno jedna od njegovih najdražih „Teške boje“ bila je uvertira u još jače ludilo potencirano s „Vrijeme je da se krene“, „Mene ne zanima“, „Ja sam budućnost“.

I tako su se nakon nekih sat i pol Bare i Majke nakon što su dobro prodrmali splitske Gripe povukli s pozornice.

„Najbolja ste publika na svijetu“ pohvalio je Bare nazočne očito zadovoljan ukupnim iskodom koncerta. Ukoliko sam ga razumio kazao je nešto poput: “Ne mogu više, ja sam stari čovjek“

Svaki koncert ima svoje dobre i loše strane; loša se očitovala u trajanju koncerta, loše ozvučenom vokalu (iako mi se čini da je Baru gotovo nemoguće dobro ozvučiti). Pozitivna strana koncerta očitovala se vrelom atmosferom kakvu Split ne pamti već duže vrijeme, odličnom, ponešto „šporkom“ svirkom Majki s akcentom na gitaru (kako je kolega Nik kazao za njega: “stara old school Hendrix svirka).

U svakom slučaju Barin ruski rulet je rezultirao itekako dobrim i dugo pamtljivim praskom.

Na pitanje može li se Baru smatrati domaćim glazbenim Prometejom (čije ime u prijevodu znači misao što se brine), odgovorite sami.