Nakon svih desetljeća, ime Iron Maiden apsolutno nikome nije nepoznato. Sad kad smo to utvrdili te „ponovili gradivo“! i znamo da se radi o jednom od najvećih ne samo metal bandova na svijetu, nego generalno bandova na svijetu, idemo dalje...

Donedavno se članove Iron Maidena moglo susresti na ulicama Splita, gdje su se poprilično udomaćili u zadnjim godinama i zavoljeli taj grad, pa uoči svojih turneja rentaju dijelove bivše vojarne Lora za potrebe generalnih proba, a kad nisu tamo, lagano se šeću ulicama Splita, obilaze znamenitosti, restorane i kultna mjesta poput caffe bara Splash, recimo.

Iako su prošle godine imali svoju Legacy Of The Beast turneju u sklopu koje su bili i u zagrebačkoj Areni (nažalost, propustih taj spektakl), nisu si uzeli nešto specijalno puno vremena za odmor nego su odmah ove godine najavili i krenuli sa svojom The Future Past turnejom gdje su odlučili „izvaditi iz naftalina“ neke stare stvari (sve su hitovi ako se mene pita),točnije, fokus je na albumu Somewhere In Time iz 1986. te na najnovijem albumu Senjutsu. Prema njihovim riječima, htjeli su prošlost „uptadeati“ sa suvremenim mogućnostima organizacije turneje.

Kad je sama turneja bila objavljena, kao i datum za Sloveniju, znao sam da „no way in hell“ ću još jednom propustiti da ih pogledam uživo unutar dvije godine.

I napokon je došla i ta nedjelja 28.05. koju smo svi željno iščekivali, a ujedno i prva te početna „stanica“ njihove turneje.

Ljubljanska arena Stožice je i inače mjesto za ovakve spektakle pa nije čudilo da je odabrana i ovaj put.

Budući da je od strane organizatora dato do znanja da se press blagajna otvara u 18:00h, naravno da sam u Ljubljani bio već u 17:00, da se ništa ne prepusti slučaju. I ok, malo su zakasnili sa otvaranjem press blagajne ali je sve išlo poprilično brzo i bez problema.

Osim jedne male sitničice, dobio sam lokaciju „nebu pod oblake“ tako da sam si cijelo vrijeme prije koncerta pjevao Aces High. Svim akrofobičarima savjetujem da izbjegnu crveni prsten Stožica.

Prema rasporedu, prije Iron Maidena oko 19:50 su trebali početi The Raven Age, metal band čiji je suosnivač George Harris (gitarist), koji je ujedno i sin Stevea Harrisa.

Dečki su se točno popeli na stage i izveli prvu stvar i to je bilo to. Naime, došlo je do nekih tehničkih poteškoća i bilo je potrebno desetak minuta da to otklone, iako su prema van bili kristalno čisti. Slično je bilo i kasnije za vrijeme svirke Iron Maidena kad je Bruce u mikrofon rekao da uopće ne čuje jasno pojedine instrumente nego sve skupa jako slabo.

Da se vratim na The Raven Age, solidan i melodičan metal band koji bi actually i mogli nešto napraviti bez „vjetra u leđa“ tate Harrisa. Svoj set su odradili pred nekih možda 3-4000 ljudi jer se arena još punila. Meni osobno su u uho ušle njihove Seventh Heaven i Grave Of The Fireflies, i publika je svakako pozitivno i energično reagirala na njihovu svirku.

Nakon njih, došlo je do pauze od nekih 30-ak minuta, i naravno, tu su se već Stožice počele puniti, da ne kažem krcati sa fanovima.

Oko 21:00 je napokon kucnuo čas da ovi velikani NWOBHM-a izlete van na stage. A fala bogu, kao i svaki put kad sam ih gledao uživo, izletili su sa stilom i žestoko a uvodna zvučna kulisa prije izlaska im je bila Doctor Doctor od banda UFO i Vangelisova Blade Runner tema.

I kao što sam i ranije napisao, krenuli su žestoko i sa starom stvari izvađenom duboko iz naftalina, Caught Somewhere In Time. Ovo je bila prva live izvedba stvari od 1987.g.

Nakon nje su se nadovezali sa Stranger In A Strange Land koju nisu izvodili od 1999.g. i The Writing On The Wall.

Potom su na red došla dva live debija, Days Of Future Past i The Time Machine da bi nastavili sa The Prisoner, koju nisu izvodili od 2014.g. i još jednim live debijem, Death Of The Celts.

Moram napraviti malu digresiju...

Dakle, Iron Maiden, band koji broji skoro 50 godina postojanja, točnije 48, te koji je sasvim sigurno nadživio mnoge svoje fanove, nije baš pokazivao puno znakova „zamora materijala“ na stageu. Bruce je bio neumoran od početka do kraja koncerta, čak se i našalio u jednom trenutku da mu je zima gore na stageu i da će mu se „jaja smrznuti“, te srećom ima svoje šinjele ako mu bude zima. Bilo ga je posvuda, na nekoliko razina stagea, te se u jednom trenutku i obračunao sa jednom od inkarnacija Eddieja, onom svemirskom, pa ga je gađao iz laserskog topa. A inkarnacije su bile tri, kauboj, svemirac/futuristični kauboj te najnovija, shogun/samuraj, vezano uz Senjutsu album. I čisto sumnjam da mu je zapravo bilo zima, koliko se cijedilo iz njega. Iako sam imao sreću gledati Iron Maiden dosta puta u zadnjih nekoliko desetljeća, i naravno, godina proizvodnje je vidljiva na Bruceu i ostalima vizualno, vokalno se to ne bi moglo baš specifično primjetiti, pogotovo ako uzmemo u obzir da je pobijedio rak grla svojedobno. Tako da nisu izostale njegove vokalne akrobacije. I ostatak banda, Steve, Janick, Dave, Adrian i Nicko nisu zaostajali u ničemu za Bruceom. U preko dva sata svirke ako uračunamo bis, nisam stekao dojam da su se umorili ili usporili. Bilo ih je posvuda, skakali, divljali i izvodili razne akrobacije i „nepodopštine“. Nevjerojatno.

Tim više jer ni sam nisam siguran da bi to mogao izdržati. Ili uopće napraviti.

A kako se turneja oslanja na dosta starih stvari koje nisu dugo izvođene, neke i desetljećima, uočio sam jednu sitnicu koja je možda mnogima promakla.

Naime, Janick Gers je išao „full old school“.
Dok su ostali imali svoje instrumente spojene bežično, njegova gitara je bila „kablirana“, dakle spojena kablom, koji je valjda imao 20 metara i sigurno negdje iza kulisa „posilnog“ koji je dodavao i skraćivao duljinu po potrebi. U jednom trenutku je iz fore prebacio gitarski kabel preko jednog od redara ispod stagea, i iznenadio ga malo s tom nepodopštinom. U svakom slučaju, svaka čast na „old schooliranju“.

I definitivno svima kapa dolje na energiji. Koja se odrazila na krcate Stožice, koje su praktički pucale po šavovima koliko je ljudi bilo, od partera do tribina. Nije bilo praznog mjesta. Što je naravno, bilo i očekivano.

Nakon Death Of The Celts, krenuli su u zaključenje glavnog dijela koncerta sa dobro poznatim stvarima, od kojih je prva bila Can I Play With Madness i nije bila izvođena od 2014.g., a Bruce je ispričao jednu zanimljivu pričicu iza te pjesme, za koju ne znam da li je istina ili izmišljena radi fore. Svojedobno su dečki iz banda dejtali ili netko od njih a ostali se družili sa djevojkom koja se zvala Agness. Navedenu djevojku otac baš nije puštao van sa „tim nekim čupavim likovima“, a i ona je bila malo „divljije vrste“, pa je tu bilo raznih situacija. Uglavnom, oni su valjda jednom prilikom pitali oca : „Can we play with Agness?“ ili tako nekako, i dobili odjeb, i to je prema Bruceovim riječima bila inspiracija iza pjesme Can I Play With Madness. Ako je istinita.

Iza nje su slijedile Heaven Can Wait (nije izvođena od 2008.g.) te Alexander The Great (live debi), i naravno apsolutno svima poznata, metalac, rocker ili ne, Fear Of The Dark. I za kraj glavnog dijela svirke, Iron Maiden kao točka na i.

Tu su se zahvalili i rekli laku noć, ali naravno da to nije bio kraj. Publika ih je neumorno zvala natrag na stage, i nisu se dali predugo nagovarati. Kaos oduševljenja publike je odzvanjao kroz cijele Stožice, a vjerujem da se čuo i van dvorane po okolnim kvartovima.

Bis su startali sa još jednim debijem, Hell On Earth, i nastavili sa legendarnim The Trooper da bi zaključili sa Wasted Years koju nisu izvodili od 2017.g.

Nakon bisa su se svima najtoplije zahvalili a za outro ih je ispratila Always Look On The Bright Side Of Life od Monty Pythona.

Što reći osim da je ovo bio odličan i spektakularan početak turneje. U odnosu na neke prethodne, pogotovo one koje sam osobno gledao, možda je stage bio mrvicu skromniji sa kulisama, ikonografijom, rekvizitima i „sporednim događanjima“, ali nikako siromašan. Bio je taman. Dva velika LCD ekrana sa lijeve i desne strane po jedan, i dva vertikalna uska u pozadini iza banda koji su uokvirivali stražnje kulise, te naravno, Eddieji u raznim izdanjima, sasvim dovoljno da ne odvlači pozornost od banda i svirke, a da adekvatno popunjava vizualno.

Iako se nagađa po raznim kuloarima da im je ovo možda i zadnja turneja prije nego se umirove ili tako nekako, ja se toplo nadam da tome nije tako i da ću ih imati prilike pogledati još koji put uživo. Također, ova turneja je nekako najviše bazirana i fokusirana na europski kontinent, ali za sad imaju i nekoliko datuma za Kanadu i USA tamo u Rujnu i Listopadu, pa će i „ameri“ imati prilike svjedočiti i okusiti ono što sam ja na samom početku.

Za kraj ću samo reći da mi je malo žao što ovaj put nisam čuo meni najdražu Hallowed Be Thy Name, ali ne zamjeram ništa, dapače, 28.05.2023.g. u mom mozgu ostaje uklesan kao jedan od najdražih momenata u životu.

And I hope that sands of time for them are not running low.

Camaro

SoundGuardian se zahvaljuje agenciji Travelego.eu na osiguranom sigurnom i profesionalnom prijevozu za fotografkinju Lukreciju Babić.

Setlista

Caught Somewhere in Time (First live performance since 1987)
Stranger in a Strange Land (First live performance since 1999)
The Writing on the Wall
Days of Future Past (Live debut)
The Time Machine (Live debut)
The Prisoner (First live performance since 2014)
Death of the Celts (Live debut)
Can I Play With Madness (First live performance since 2014)
Heaven Can Wait (First live performance since 2008)
Alexander the Great (Live debut)
Fear of the Dark
Iron Maiden

Bis
Hell on Earth (Live debut)
The Trooper
Wasted Years (First live performance since 2017)