Nebrojeno puta plasirana je kroz razne medije teza kako za razliku od zagrebačke, splitska publika oskudijeva u posjetama poznatih i onih manje poznatih glazbenih imena, uglavnom inozemne provenijencije.

Iako su to uglavnom posjete „na kapaljku“, otkrivaju jednu drugu, u najmanju ruku čudnu činjenicu. ABBA Tribute Band poprilično je popunio splitske Gripe, koncert zvijezde u usponu LP na Prokurativama imao je sasvim solidan odaziv publike, dok je broj posjetitelja na ovoljetnim koncertima Judith Hill i Princeove basistice Ide Nielsen nažalost bio prilično oskudan. S druge strane, za koncerte Gazde Paje i slične bratije tražila se karta viška. Postavlja se onda pitanje koga dovesti da se zadovolji ionako očito probirljiv ili iščašen ukus splitske publike. S domaćim izvođačima gotovo da je identična situacija: Bare s Majkama očekivano je ispunio dvoranu, dok će istovremeno glazbeni proizvod koji (makar po meni) s ponosom možemo predstaviti svijetu – band Jelusick – svoju gažu održati u klubu koji doduše njeguje afinitete prema rocku, ali je limitiran brojem posjetitelja. A Dino i odlična mu ekipa ipak zaslužuju veću pažnju.

No ostavimo se žalopojki, red je da predstavimo jedno renomirano ime koje dolazi iz svijeta jazza! Baylor Project se nazivaju i iza sebe imaju respektabilnu karijeru sa čak 7 nominacija za prestižnu glazbenu nagradu Grammy. Bračni par Jean i Marcus Baylor u pratnji Terrahna Brewera (klavir), Ameena Salema (kontrabas) i Keitha Loftisa (saksofon) gostovali su u Hrvatskom Domu, gotovo idealnom mjestu za prezentaciju njihovog glazbenog puta koji su pronašli s lakoćom, a po kojem i dalje koračaju, uporno i sigurno.

Prepuno je gledalište s prvim taktovima ovih fenomenalnih glazbenika utonulo u osebujnu transcendentalnu mješavinu jazza, gospela i bluza koja je većim dijelom posjedovala molske atribute, no kad bi se peteročlana „zvijer“ probudila u durskim fino tempiranim, nikad pretjeranim improvizacijama, onda je nastajala istinska ekstaza, neviđeno prešaltavanje melankolije u nepatvoreni ushit kakav samo Afroamerikanci znaju proizvesti (uostalom, jazz i jest njihov izum, zar ne?).

Na trenutke se činilo da se svirka nepovratno otela kontroli u pravom raspadu sistema u kojemu je svaki instrument „vozio“ svoju dionicu. Samo naizgled, jer se iz tih nota prepunih pasije, strasti i kompozitorske vještine rađao sasvim suvisli glazbeni entitet prema kojemu se nije moglo ostati ravnodušnim. Bila je to apsolutno kontrolirana improvizacijska razuzdanost.

Marcus Baylor svojom je pulsirajućom, na trenutke furioznom baražom odvukao solo dionice u slobodna područja te je očekivano pobrao zaslužene ovacije; Ameen Salem svoj je kontrabas razvlačio do pucanja ionako debelih žica uz klasičnu jazz potporu bez koje bi njihov zvuk bio drastično reduciran; Keith Loftisov saksofon kao da je bio uključen na wah-wah pedalu, vrištao je i propinjao se u impresivnim krešendima pomiješanim s prodornom čistoćom; Terrahn Brewer svojim je umjerenim improvizacijama postojano pomagao u oplemenjivanju glazbene slike, a naročito je bio izvanredna podrška Jeaninom vokalu u njenim osjećajnim, soul/gospel izvedbama.

Što kazati o Jeaninom pjevanju a da čovjeka ne prođu trnci duž kičme: senzualan vokal prepun životnog iskustva, nepatvorene boli i iskrene radosti, prikrivene, nesvjesne senzualnosti i duhovne katarze, dominirao je cijelim koncertom uz aplauze na otvorenoj sceni (naročito je to došlo do izražaja u „Praise Song“ – posveti božanskoj slavi kroz riječ Hallelujah koju je otpjevala u bezbroj predivnih, neponavljajućih varijanti).

Očekivano, Marcus je kao glasnogovornik benda iskreno priznao da su bili opčinjeni Splitom, njegovom poviješću, arhitekturom te naročito hranom.

„Želja nam je doći još jednom u proljeće, primate li nas?“

Odgovor publike sigurno vam ne treba napisati.

Einsteinova tvrdnja da je potpuno izgubljena večer ona u kojoj se svi prisutni potpuno slažu, u slučaju Baylor Projecta ne drži vodu. Naime, svi su se složili (potvrđeno) da je ovo bila jedna od „onih“ večeri koja će dugotrajno rezonirati u memoriji sretnika koji su joj prisustvovali. Večer za koju bi se moglo kazati da smo slušali glazbu koja nije kruh života, ali je zato njegovo vino.

P.S.: Osim ovog odličnog koncerta splitska publika na istom će mjestu 3. prosinca imati priliku slušati Asafa Avidana, izraelskog kompozitora, s vrlo neobičnim vokalnim registrom i zanimljivim materijalom.