Dočekah i taj dan da (nakon dugo vremena) mogu potegnuti na neki koncert sa mojom senjskom ekipom. Nekako smo skupili kritičnu masu da napunimo jedan auto i eto Luce, Anđela, Maroje i mene na putu prema Brežicama.

Riblja Čorba – nisam ih gledao i slušao uživo od svojih vojničkih dana u bivšoj državi. Glazbeno gledano institucija rocka kako u bivšoj Jugi, tako i u sadašnjoj Srbiji. Omiljeni i rado slušani, to su jednostavno činjenice koje se ne mogu i ne smiju zanemariti. I da se odmah razumijemo ovdje sam da pišem o glazbi i samo i isključivo ću se koncentrirati na taj segment ovog koncerta. Vjerojatno svatko zna tko i što su Riblja Čorba, ali za one malo mlađe generacije koji su tu i tamo čuli poneku pjesmu samo par činjenica. Osnovani davne 1978. godine, znači na sceni dugih 46 godine, izdali 20 albuma, te još puno live albuma i kompilacija. Upravo ove godine je 40. godišnjica albuma „Večeras vas zabavljaju muzičari koji piju“. Autori bezvremenskih hitova koje znaju apsolutno sve generacije.

Naravno pokretačka snaga Čorbe je Bora Đorđević, autor gore navedenih hitova i jedan od ključnih rock and roll autora sa ovog područja. Ulični pjesnik, čiji su tekstovi ponekad puni satire, samoironije, a ponekad vrlo precizno seciraju razne društvene događaje.

Ovaj koncert u Brežicama je de facto bio koncert za hrvatske fanove. Mislim da sportskoj dvorani nije bilo 5% Slovenaca, na Sparovom parkiralištu u neposrednoj blizini dvorane si mogao vidjeti samo hrvatske registracije iz svih krajeve Lijepe naše. Prije odlaska na koncert brzinski kebab da se može popiti i onda pred dvoranu gdje se čekao red za ulazak. Puno poznatih faca, a kako i ne bi bilo kad je to tako blizu Zagrebu.

Moram priznati da sam bio skeptičan. Posebno jer su mi Luce i Anđelo pričali kako su neposredno prije koronske pandemije bili na njihovom koncertu isto negdje u Sloveniji i da je to bilo tragikomično jer niti se Bora mogao kretati, a kamoli pjevati.

Po najavi startao je band koji nas je trebao zagrijati – imenom Majka (da - jednina) za koje sam uspio saznati da su iz Kopra i da postoje od 2009. godine. Ono što je bilo zamišljeno kao zagrijavanje vrlo brzo se pretvorilo u dosadu. Usprkos trudu Majka nije uspjela napraviti ono za što su bili zaduženi. Po meni je puno pametnije bilo da je Čorba nastupila bez ikakvog uvoda. Ukratko imaju nešto autorskih pjesama, ali su uglavnom šibali covere (Parni Valjak, Zabranjeno pušenje, Divlje jagode, pa čak i – da pogodili ste – Majke) i nekako se to baš jako rasteglo. Čak i prave rock klasike poput „A ti još plačeš“ su uspjeli pretvoriti u neku čudnu polupop polurock verziju koja je bila sladunjava, a ne onakva kakvu ju je Bare zamislio. Moram spomenuti ipak i njihov najveći autorski hit „Majka pusti me da spavam“. Uglavnom nakon gotovo sat vremena njihovog nastupa bilo je vrijeme da Riblja Čorba stupi na pozornicu dupkom pune dvorane.

Kad sam već kod dvorane moram priznati da sam se čudio kako su organizatori mislili da će nekoliko tisuća ljudi koji su popili poprilično svakojakih tekućina uspjeti ići na dva (doslovce dva) WC-a. Znači redovi su bili nepregledni. U nekom trenutku se valjda sjetio netko pametan da ima veliki WC na ulazu i onda su ljude puštali tamo.

E, dobro dosta uvoda – idemo na glavni događaj večeri. Između predgrupe i Čorbe prošlo je vrlo malo vremena, tako da su Bora i ekipa stali na pozornicu nešto prije 22:00 sata.

Bez puno uvoda „Oko mene“, pa „Ja ratujem sam“, „Radiću šta god hoću“, „Odlazak u grad“ i „Bio bi lud“. Bilo je odmah jasno da su bojazni koje smo imali da će biti neslušljivo bile neutemeljene. Svi, ali baš svi u top formi. Svirački se tu nema što puno lamentirati: mlada ekipa na basu, klavijaturi i pratećim vokalima, te dva velemajstora Vicko Milatović na bubnju koji je izgleda našao formulu za vječnu mladost – čovjek sa svojih 64 godine izgleda barem 20 mlađe, a svira taj bubanj – wow! I na gitari virtuoz Vidoja Božinović – Džindžer – valjda jedan od najboljih gitarista koji su ikad svirali na ovim prostorima.

Bora isto u top formi, bez puno lamentiranja i sam svjestan činjenica pozdravio je svoje hrvatske fanove i nastavio set sa nekoliko novih pjesama „Dva gitare“ koja je bila posvećena pokojnom Miši Aleksiću kojeg sam se nedavno sjetio gledajući našu seriju „Crno-bijeli svijet“ gdje je portretiran kao jedan od Kipovih klasića u vojsci. Osim ove dojmila me se i „Da tebe nije“ onako klasična ljubavna pjesma, te su odsvirali još dvije novije (Oči malog psa i Jedino moje) koje me nisu pretjerano dirnule.

Nakon toga Bora je najavio i set dječjih pjesama: „Nemoj da ideš mojom ulicom“, „Rock and roll za kućni savet“ i „Avionu slomit ću ti krila“. Mislim da ne treba ni isticati da su to sve klasici i da smo jednoglasno pjevali sve i jednu pjesmu.

Nakon ovog seta Bora se pozabavio svojim viđenjem rodne ravnopravnosti pa onda otišao u davnu prošlost pjesmom „Volim, volim, volim žene“ (1981.), pa je kao uvod u „Vetar duva, duva, duva“ spomenuo razne miomirise koji su se širili dvoranom, a onda je dvorana skoro pukla napola u seriji tri pjesme koje su jedna bolja od druge: „Nemoj srećo, nemoj danas“, „Dva dinara druže“ i „Rekla je“. Ova potonja je posebno raznježila našu Keti (kako mi je priznala nakon koncerta).

Rekla je: "Sve je u redu"
Rekla je: "Zagrli me jače"
Rekla je: "Nije mi ništa"
I tek je onda počela da plače
Rekla je: "Nemoj da brineš"
Rekla je da nije važno
Rekla je: "Brzo će proći
Samo me zagrli snažno"

Od tog trenutka nadalje samo zborno pjevanje, skakanje i uživanje jer su slijedili hit za hitom. Prvo nam je svirao Dawid Bowie, pa smo onda išli u Čačak, pa su odsvirali „Zvezda potkrovlja i suterena“ sa njihovog prvog albuma „Kost u grlu“ iz 1979. godine. Halo, tada većina vas koja ovo čita nije bila niti rođena, a možda niti u planu. Ma većina ljudi u dvorani tada nisu bili rođeni niti u planu. Eto dokaza mojoj uvodnoj tvrdnji o bezvremenosti pjesama. E, jesam star!

Opet se uglas deremo „Ostaću slobodan, neću se vezati, važno je samo dobro se zezati“, onda mi je Anđela pogodilo pjesmom „Gde si u ovom glupom hotelu“ i polako i sigurno smo se približavali samom finišu koncerta.

Atmosfera užarena, ruke u zraku, katarza – „A kada padne noć“ – ja zovem upomoć i onda cijela dvorana – „jer tebe nema tuuuuuu“. I tu smo čuli fantastičan Džindžerov gitaristički uvod i solo. „Pogledaj dom svoj anđele“ – bez riječi. Bora koji je usprkos svojih 72 godine većinu koncerta uspio provesti na nogama, za sam kraj je uzeo gitaru, sjeo i odsvirao i otpjevao „Kad sam bio mlad“ – pjesmu s kojom se valjda svatko u bilo kojem njezinom dijelu može poistovjetiti.

Finiš. „Lutka sa naslovne strane!“ Pjevamo samo mi u dvorani, na suho, bez instrumenata, Čorba s pozornice dirigira, trans i najveći zbor u Sloveniji.

Ovacije na otvorenoj sceni, ne damo im niti da napuste pozornicu i vrate se već odmah nakon poziva na bis prvo jedna brza „Amsterdam“ – pjesma na kojoj se uvijek sjetim Eddya Granta – i njegovog doprinosa – za vas koji ne znate to je jedan reggae muzičar koji je svojevremeno bio svjetski popularan.

Definitivni kraj je uslijedio sa „Dobro jutro“. Znate onaj osjećaj kada imate neku pjesmu koja vas veže za neko sjećanje (bilo dobro ili loše), koja vas vrati u neko vrijeme i sjeti vas nečega što ste možda i bili zaboravili, bude okidač neke memorije. To je meni ova pjesma. Kad ju čujem prva scena je moj sin kao beba i naše uspavanke. Imali smo ih nekoliko, a ova je bila jedna od onih koje je kao beba obožavao i uvijek lako zaspao. Danas kad mu je pustim odmah reagira iako je bio premali da bi išta mogao zapamtiti, ali ostane to negdje u podsvijesti.

Cele noći ti si forsirala konjak,
Jutro kvari sinoć započete veze,
Zorom si me šutnula ko posljednji dronjak,
Ja sam ti uz piće došao ko meze

Nakon preko dva sata odlične svirke, odličnog koncerta, izvrsne atmosfere, ,hipnotisana gomila“ (rekao bi Cane) lagano napušta sportsku dvoranu u Brežicama i svi se guramo kako bi što prije došli do svojih auta i krenuli doma. Pozdrav s ekipom koju smo sreli na koncertu, Spar parking, Mazda, trpanje u auto, Cica iskrcavamo u Zagrebu, Lucu u Otočcu, 02:30 Senj. Konačno doma.

Dvanaest bendova sam vidio u tjedan dana. E, sad je malo dosta, treba i odmoriti.