Tvornica kulture Zagreb – rasprodano! Pogon kulture – rasprodano! Ide na turneju u Brazil, već sutra se Jelusick nalazi u Rio de Janeiru. U Japanu nagrada za najboljeg tekstopisca. U Hrvatskoj Porin za najbolji rock album. Svirao sa i pjevao za svjetske veličine tipa Hoekstra, Coverdale, Bumblefoot, Portnoy… Član žirija u „The Voice“ Hrvatska. Ima li smisla dalje nabrajati????

Upravo sam zato i izabrao naslov! Heavy metal u Hrvatskoj je uvijek imao (i ima) vrhunske bendove, no bez obzira na njihovu kvalitetu nikada nismo svjedočili ovakvom fenomenu. Da, nazvao sam to fenomenom, jer jedan klinac iz Požege hara na svjetskim pozornicama i ovo je (mark my words!) tek početak, a to sam, tko me zna može potvrditi, tvrdio i dok je radio sa Animal Driveom. Bilo je samo pitanje vremena. Rad, predanost, talent, kvaliteta, podrška – jednadžba uspjeha Dina Jelusića i njegovog banda.

Vraćam se na naslov – bit će mjesta hvalospjevima u kasnije dijelu teksta – zašto nada? Jer jučer sam u Pogonu kulture vidio veliki broj glazbenika koji su došli vidjeti i podržati Jelusick, a uz njih, osim nas veterana, bio je jedan toliko veliki broj mlade i nove heavy metal publike. Ponosan do neba! Zato mislim da ima nade za nas – metalce, punkere i sve one ostale atipične pojave u ova glazbeno čudnovata vremena.

Jedan detalj koji moram opisati. Nekih pola sata prije početka nastupa kraj mene se pojavio jedan mladac od nekih 18-19 godina, pristojno pozdravio, pitao da li smeta (jer je bio puno viši od mene) i nakon toga me pita da li sam već gledao Jelusicka. Bez čekanja odgovora kaže da je prvi put na ovakvom koncertu i bilo je tako vidljivo uzbuđenje na njegovom licu. Kasnije sam ga za vrijeme koncerta vidio kako skače, plješće, oduševljeno pjeva i to je još jedan razlog naslova. Ima NADE!

Nije to samo Jelusick, očito da je došlo do nekog pomaka, ljudima treba drugačije glazbe, kvalitetne glazbe – dan prije su mi prijatelji pričali da su Savršeni marginalci razbili Vintage. Isto tako izvještaji sa Jelusick koncerta u Tvornici su puni hvalospjeva… Ajmo metal!!!!

Točno u 22,00 sati na platnu pozornice pojavljuje se natpis „it's show time“ odbrojavanje i mistično pojavljivanje sjena iza platna i eksplozija oduševljenja i „Reign of vultures“, pada platno i počinje pakao. Dino i njegova ekipa praše kao da sutra ne postoji. Već od samog starta jasno je da su svirački uigrani i svaki je pojedinačno na svom instrumentu velemajstor.

Dok je prolazila set lista i jedan vrhunac je gonio drugi, vidio sam da će ovo biti esencijalni Jelusick, bez dodataka, bez brass sekcije, bez gostiju i puno koreografije, maski i sličnog. Ogoljeni, čisti, nepatvoreni heavy metal, bez dodataka. Moćna gitara, surova i jaka ritam sekcija i vokal kakvih malo ima i kakvi se rijetko rađaju.

Već na „The Look“ svi pjevaju, publika se skupila pred pozornicom, nema mjesta više ni za koga, lijepo, ljepljivo, vruće i uzbudljivo. Kako sam ja više ljubitelj bržih pjesama, žešćih stvari meni je u prvom dijelu koncerta najbolje legla „Healer“ – opet zborno pjevanje i ludilo, Dino sretan i u odličnoj formi. Jedan detalj ću istaknuti, ne tiče se benda, već publike u prvim redovima koji su doslovce silovali Dina sa mobitelima koje su upirali u njega (da su mogli popeli bi se na pozornicu i stavili mu mobitel na nos). Srećom Dino je vrhunski profesionalac i sve je stoički otrpio.

Slijedio je Kellerov solo. Ne samo na tom dijelu već na cijelom koncertu smo svjedočili virtuoznosti ovog mladog gitariste. Lik koji je zbrisao iz 80-ih i stilom i svirkom. Kombinacija Slasha, Hoekstre – klasičnog gitarista „hair metala“. Čovjek je jednostavno ubio i svirkom i stavom. Znate onu klasičnu priču o maloj Hrvatskoj i hrpi vrhunskih sportaša. Evo možemo je prenijeti na glazbenike.

Drugi dio je opet počeo pjesmom koja je meni jako draga „Died“ i jaki „Chaos master“, pa ulazak u mirnije vode sa „The bitter end“ gdje nam je Dino pokazao i svoje pijanističke sposobnosti, koje smo uvijek imali prilike slušati kroz cijeli koncert, jer čovjek je sad na pozornici, sad iza pozornice, sad popravlja mikrofon, sad slaže reflektor na podu, pa pjeva, pa ide za klavijaturu…

I onda još jedna velika, veeelika balada u stilu Mr. Biga – The great divide… Mobiteli u zraku, svi u ritmu, jedan od vrhunaca večeri.

I'd pretend and I'd lie
Just to be here by your side
There ain't no way to cross the great divide
Every day, every night, I keep looking for a little light
To shine on me, across the great divide

Iza ove pjesme slijedio je solo gospodina Maria Lepoglavca. Čovjek je rastavio bubanj na proste faktore i nakon njegovog sola ušli smo u „What i want“. Usput Mario i pjeva – pa je otpjevao i uvod u „The great divide“ i odlično pratio Dina cijeli koncert (kao i Luka na basu). Onda nam je Dino predstavio svoje dvije nove pjesme „Back on my feet“ i „Groove central“ – ohooho ljudi što tek možemo očekivati od novog materijala. Moćne obje pjesme, samo nastavak onoga što Jelusick stvara i radi. Čuju se tu i Europe i Whitesnake i Gunsi i svi oni veliki bendovi iz prošlosti.

Između te dvije nove pjesme uslijedio je i bas solo Luke Brodarića. Luka mi je od početka koncerta upao u oko. Nekoliko činjenica: bas je uništio i u ovom solu mi je dao perfektan ulazak u „Groove central“ – majstorsko hipnotiziranje 5 žica; nadalje ima onaj „Windmill“ head bang kao Jason Newsted u najboljim danima, niski stav kao Jasonov nasljednik Trujillo, a posebno me oduševio njegov odnos prema publici i Dimebagov korak pri svirci – znate onaj ludi marš kojeg je prakticirao – e Luka ga je skinuo samo tako. Čovjek je zvijer i nije niti čudo da je pri predstavljanju benda dobio ovacije.

„Follow the blind man“ je slijedila kao lagano smirivanje prije furioznog kraja koncerta. Još jedna velika balada. Onda moćna i velika „Divide & Conquer“ iz suradnje sa Michaelom Romeom, „Animal inside“ – još jedan uspješnica sa aktualnog albuma i onda stvarčina večeri.

„Fly high again“ – kakav kraj koncerta. Sva monstruozna perfekcija svirača udružena sa jednim i jedinim vokalom Dina Jelusića – nekad tu čuješ Cockerovu rašpu, nekad Coverdalea u najboljim danima, nekad Geoffa Tatea u visinama, nekad i Halforda – jel vam treba više – kombinacija ovakva četiri glasa. To je naš Dino. I onda mu se na pozornici pridruži malo drugačija vrsta zvijeri – Karlo Horvat iz Kryna – moćnog i velikog Kryna. Karlo je pojeo mikrofon, publiku, bend, Dina, a u duetu su zvučali neponovljivo. Evo naježio sam se dok ovo pišem. Ako je Dino veliki vokal, onda je Karlo barem jednako tako dobar. Jedan od najboljih metal dueta koje sam čuo.

Naravno da nismo tek tako dozvolili Jelusicku da napusti pozornicu. Povratak sa pjesmom meni nikad prežaljenog Animal drive – „Tower of lies“.

Večer su zaključili sa „Burn“ gdje smo mi pjevali pripjev i gdje se vidjelo da je tehnika popustila, tj. da je mikrofon otkazao poslušnost – kako i ne bi kad ga je Dino maltretirao cijelu večer. Veliki pljesak na kraju večeri i završetak večeri pune nade u budućnost heavy metala u Hrvatskoj. Hvala Dino, hvala Jelusick, sretno u daljnjoj karijeri i u predstojećim koncertima.

Riječ – dvije o organizatoru i prostoru. Ne moram napominjati da mi je Pogon posebno drag, stalno to spominjem i jedva čeka slijedeće gigove. Incognito agency odličan posao, ovo vam gledam kao ulazak u duboke vode metala – gig u Rojcu je bio specijalan, ovaj koncert također. Dinov otac – Katica za sve – ugodan u razgovoru, teta na merchu preljubazna. Znači sve naštimano kao po špagici.

Well I'm rotten and cold
Felt this way for too long
Bring the healer
Bring the light not the gold
Cause I can't be sold, show me a healer

Up the horns!

Robert Katalinić

Setlista:
Reign of vultures
Acid rain
The Look
Fade away
Healer
Died
Chaos Master
The bitter end
Great divide
What i want
Back on my feet
Groove central
Follow the blind man
Divide & Conquer
Animal inside
Fly high again

Bis:
Tower of lies
Burn