{mosthumbviewer: images/SGvijesti_najave/2008/08/31/o.jpg, images/SGvijesti_najave/2008/08/31/omala.jpg, Atlantis Summer Challenge 2008, Left} Recentna grupa koju je teško bookirati da svira igdje, Zoot Woman preciznije, na recentnom događaju koji organizira nova kategorija ljudi – disco skateri koji vole new wave. Nakon takvog glavnog dijela, organizator je osmislio i after događanje koje uključuje jednog hrvatskog DJ/producenta čiji duo obožava čitava new wave blog zajednica i dežurni new wave cinici zajedno i drugog DJ/producenta koji između ostalih remixira Cut Copy i Ben Mona sa etikete Compost Records, pripada kolektivu Discotexas i ima brkove. Prvi je Vinko iz Symbol One, a drugi je Moulinex. I oni su recentni, naravno. Sve se to održava u gradu koji nije glavni, nego u Splitu. Ukratko, sve premise za jako dobar i kvalitetan događaj su zadovoljene i sad je samo potrebno elegantno privesti event kraju i postati urbana legenda.

Nažalost, kod riječi "samo" čitava konstrukcija puca i događaj podbacuje. I to poprilično. Zapravo je žalosno vidjeti kako događaj koji u jednom trenutku ima sav potencijal da bude velik i izniman slijedom nesretnih i nespretnih okolnosti krene u domenu prosječnosti da bi na kraju razočarao na poprilično bizaran način.


Krenimo redom! Prvi dio večeri je otvorio Leut Magnetik, bend na domaćem terenu, odradivši jedan poprilično ravan koncert bez previše interakcije sa publikom. Prvi dio koncerta posvetili su isključivo novim stvarima koje na prvo slušanje zvuče neprepoznatljivo i bez previše kreativnog inputa što je malobrojna publika prihvatila na isti način uz lagano đuskanje koje je više izgledalo kao praćenje ritma nogom, nego kao oblik plesa. Vecchia Cola i PR su bile jedine dvije pjesme koje su funkcionirale tu večer na tom mjestu. Leuti su, kao što kažem, odradili svoj posao koji je pred kraj koncerta djelovao kao iščekivanje kraja kako od benda, tako i od publike. Čovjek se ne može oteti dojmu da je Leut Magnetik bend za klubove, a ne za rukometna igrališta i ovdje se jednostavno nisu snašli i nisu imali potrebnu jačinu da zaokupe publiku. Neloše, ali poprilično ravno.


Nakon prevelikih 45 minuta pauze na stage dolazi bend večeri i zabava počinje. Od prve pjesme, We Won"t Break, osjetila se očekivana razlika između ove grupe i prijašnje, publika je postala nešto brojnija, ali još uvijek nedovoljno brojna i atmosfera je krenula prema gore. No, sasvim je logično i difoltno očekivati da Zoot Woman bude "bolji" i "snažniji", od grupe prije, jer se radi o dvije kategorije glazbenih sastava. Shodno, prosječni posjetitelj tada diže i kriterije koje ima prema takvom sastavu pa opet ulazimo u začarani krug prosječnosti i odrađivanja posla. Da se razumijemo, radi se o kvalitetnom bendu i to se na pozornici moglo vidjeti, razumljivo je da više nema Stuart Price-a te se i to moglo vidjeti i osjetiti, ali je poprilično nerazumljivo kako headliner večeri može odsvirati 60 minuta sa uključenim bisom i otići. 60 minuta je minutaža polu-bitne grupe na nekom od europskih festivala. Ekonomski gledano, to nije dobar omjer cijene i vrijednosti dobivene za tu cijenu.


After party se odvijao u klubu na plaži prekrasnog imena Obojena svjetlost. No, bojim se da je to bilo jedino prekrasno onda i tamo. Set Vinka iz Symbol One je bio dobar, žanrovski određen prema veselom francuskom zvuku koji se može provjeriti na blogu Valerie, trenutak večeri su bili The Presets - This Boy"s In Love (LifeLike Remix) i to je bilo to. Nedovoljno ako se mene pita za jedan Symbol One. Nedovoljno nakon što sam čuo M.U.S.I.C. od Symbol One.

Moulinex je nastavio u tom žanrovskom smjeru, gradeći svoj set bolje od Vinka. Trenutak večeri je bio Modjo – Chillin" Con Carne u čini mi se The Buffalo Bunch remixu, no nažalost publika je ovdje bila poprilično statična za ovakav zvuk. I tada se desio bizaran trenutak kada je pregorio ili zvučnik ili pojačalo. Ili oboje, rekli bi zlobnici. I gotovo u 4 sata ujutro. Na zabavi uz plažu gdje je jedan od glavnih užitaka gledati izlazak Sunca.


Jedna misao za kraj. Je li čekanje 45 minuta između izvođača, smiješan WC čvor koji nije dostatan za sto ljudi, a kamoli za više, klub Obojena Svjetlost na prekrasnoj lokaciji sa kožnim foteljama, a smiješnim, mutnim i lošim zvučnim sustavom koji na kraju grandiozno pregori hrvatska stvarnost ili ne. Da li tako nešto zaslužuje prosječni hrvatski posjetitelj klubova i događanja ili ne? Trebam li i dalje biti benevolentan kada ocjenjujem klubove i događanja u njima na način da sve sumiram u sintagmu hrvatska stvarnost i konstatiram da je dobro da se bar to dešava jer je i nešto bolje od ničega. Mislim da ne, jer takvo razmišljanje jest linija manjeg otpora i nije fer prema ljudima koji istinski i bezuvjetno vole takvu glazbu i spremni su se jako žrtvovati da dođu na jedan takav event. Na te ljude treba prvenstveno misliti kod dizajniranja ovakvih evenata. Postavlja se pitanje: Dokle tako? Dokle?
Nadam se da su organizatori bili vođeni ovom mišlju jer tko radi, taj i griješi. Ukoliko nisu, onda sve to i nema previše smisla.