Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

BBC Proms 4Gospodine Siriščević, svaka Vam čast za dovođenje svih zvijezda koje smo proteklih par godina mogli gledati na pozornici Lisinskog, ali sjediti u Royal Albert Hallu dok BBC Filharmonija svira na jednom od najpoznatijih festivala klasične glazbe je iskustvo s kojim će se teško išta mogli usporediti, koga god da nam dovedete. A usput bismo (svi mi) mogli od Engleza nešto i naučiti, ali o tome kasnije...

BBC PromsBBC Proms su ove godine dobili novog šefa (David Prickard), a Prom 23 je bio specifičan po neobičnom programu. Najviše pažnje privukla je prva skladba večeri – "Armonicu" je napisao Jorg Wildmann, široj publici poprilično nepoznat skladatelj. Zvijezda večeri bila je Christa Schonfeldinger na, pazite sad – staklenoj harmonici. Radi se o instrumentu kojeg je izumio Benjamin Franklin. Niz staklenih diskova različitih veličina rotacijom daje različite tonove, a svi zajedno se konstantno kupaju u vodi. Franklinov cilj bio je „proizvesti tonove neusporedivo slađe od bilo kojih drugih“. Koliko je Franklin u tome bio uspješan teško je reći, jednostavno zato što je staklena harmonika tih instrument, a Royal Albert Hall je golem prostor. Čak i uz standardno pristojnu britansku publiku (ne potpuno – neki su pljeskali između stavaka!) bilo je teško uz ostatak orkestra razaznati zvuk novog, nepoznatog i tihog instrumenta. No, barem se radi o novom saznanju i materijalu za googlanje kod kuće.

BBC Proms 1Povratak u klasičnu stvarnost došao je s Shumannovim "Koncertom za violinu u d-molu". Radi se o nešto manje poznatom djelu, za vrijeme Schumannova života nikad nije izvedeno javno te je trebalo biti objavljeno stotinu godina nakon njegove smrti. Ipak, 1933. godine otkrila ga je Jelly d'Aranyi, unuka velikog mađarskog violinista i Shumannovog prijatelja Josepha Joachima, za kojeg je ovaj koncert originalno i napisan. Radi se o koncertu čija je svrha čisti show-off violinista i njihovih instrumenata, a Thomas Zehetmair je bio idealna osoba za nešto takvo. Pola sata virtuoznih egzibicija na violini uz povremeno preuzimanje kontrole od strane orkestra zahtjevno je ne samo za violinista, nego i za mozak prosječnog gledatelja pa je pauza dala prijeko potreban odmor.
BBC Proms 2Drugi dio programa Sibeliusovom "Uvertirom za Tempesta", jer prava britanska večer ne može proći bez malo Shakespearea. Jedan od prvih kritičara opisao je ovu uvertiru kao „pet minuta čiste onomatopeje“ misleći pritom nešto negativno. Navedeni opis i danas stoji, ali u jako, jako pozitivnom smislu.
Da finiš neobičnog programa bila je zaslužna Nielsenova "5. simfonija". Ako još nikad niste čuli ovo djelo ne brinite, niste jedini. Ali isto tako – poslušajte ga prvog prilikom. Nielsen je Petu simfoniju napisao pod snažnim emotivnim utjecajem događaja iz prvog svjetskog rata i to se osjeti u svakoj noti. Radi se o konstantnoj borbi orkestra protiv jednog jedinog, vojničkog bubnja. Kroz dva stavka orkestar ponovno i ponovno pokušava preuzeti kontrolu nad skladbom i dovesti je do harmoničnog završetka, čemu se bubanj nevjerojatnom snagom odupire.

BBC Proms 3U jednom dijelu skladbe u notama za bubanj stoji uputa „improvizacijom pod svaku cijenu zaustaviti napredak orkestra“. Koliko god je staklena harmonika iz prve skladbe tih instrument, toliko je vojnički bubanj glasan. Na trenutke je potpuno zasjenio i zaustavio kompletni orkestar te se činilo kako cijela skladba uopće neće doći do završetka, jer je bubanj jednostavno prejak. Ipak, note su note, a ni BBC Filharmonija nije bilo koji orkestar, pa smo za kraj odlične večeri čuli i BBC Filharmoniju u naponu snage.

Sve u svemu, BBC Promsi su događaj koji jednom u životu svakako morate posjetiti. A dio od kojeg bi nešto mogli naučiti je opuštenost cijele publike. Za Promse su iz Royal Albert Halla u potpunosti uklonjena sjedala iz partera. U jednoj od najprestižnijih svjetskih dvorana dio publike za vrijeme koncerta stoji na nogama, dok drugi leže na podu s glavama naslonjenima na ruksake, i uživaju u vrhunskoj klasici zatvorenih očiju. Ovakva opuštenost je ono što nam kritično nedostaje u Lisinskom. Gospodine Siriščević, ako Englezi mogu ležati na podu za vrijeme ozbiljnog koncerta, zašto ne bismo mogli i mi?