Festivali

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

×

Upozorenje

JUser: :_load: Nije moguće učitavanje korisnika sa ID: 852
Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Primavera

Posljednji dan Primavera Sound festivala, u napola zombi stanju, započela sam piknikom u parku Joan Miró. Dok sam pod palmama tražila zaklon od sunca koje je već opako pržilo, na maloj improviziranoj bini Circulatory System započeli su svoj set. Primavera al Parc dodatni je program Primavera Sound festivala i besplatan za sve posjetioce. Tako je omogućen prizor da uz umorna i pospana lica najustrajnijih posjetioca festivala, stoje i majka sa malom bebom u naručju, bakica sa psom, dječica što trče i skaču po travi i djedica koji je došao u svoju jutarnju šetnju. Atmosfera je prozračna, vedra i pomalo hipijevska.

Na dvije lokacije u parku, tu subotu su se izmjenili fantastični Thee Oh Sees, A Sunny Day In Glasgow i zanimljivi i psihodelični Ganglians. Bio je to ležeran i poletan uvod u vrlo obečavajući treći dan festivala. Još uvijek sa zvukovima The Great Destroyera u ušima i sjećanjem na Alanov drag osmijeh, zakoračila sam na prostor festivala pozdravljena zvukovima benda Endless Boogie. Jedan časopis ih je nazvao najbolje čuvanom tajnom New Yorške rock scene. Osim što se sjećam da su glasni, dugokosi i da sviraju klasični psihodelični, metal rock, nisu mi ostali u trajnom sjećanju. Možda su krive i moje misli koje su sve više bježale prema kazaljci na satu i brizi da ne propustim Atlas Sound koji je trebao svirati na sasvim drugom kraju festivala.

Oh Sees

Bradford James Cox ime je čovjeka koji stoji iza solo projekta Atlas Sound. Samo godinu ranije gledala sam ga na istome festivalu kako nastupa sa bendom Deerhunter. Tada sam ga svrstala u svoj top tri najboljih nastupa na festivalu i postala njegov obožavatelj. Ove godine, gospodin Cox na pozornicu je stupio sam sa svojom gitarom. Djelavao je krhko i pomalo izgubljeno, a njegov je nastup ponovno bio čaroban, sneni. Sljedećih (prekratkih) 45 minuta ponovno je dokazao zašto je jedan od najzanimljivijih i najtalenitranijih glazbenika trenutačne indie scene. Melodije koje on stvara i priče koje priča, nisu sa ovoga svijeta. 45 minuta nipošto nije dovoljno za Bradfordove vizije i ostavlja nas sa željom za JOŠ. Uslijedio je malo duži predah (do Grizzly Beara) uz Nanu Grizol i najčudnijim uljezom festivala – Florence&The Machine. Nastup ove 23-godišnje britanke izazvao je mnoge negativne komentare i pokrenuo lavinu kritike uperenu organizatorima inače (gotovo pa) savršenog festivala.

Florence

Što ona radi na ovom festivalu? OK, zna pjevati, ali – što ona radi ovdje? I zašto nastupa na glavnoj pozornici u jednom od udarnih termina? Zašto su bendovi poput Beach Housea i Built To Spill stisnuti na malom ATP stageu, a ona se šepiri u svojoj vilenjačkoj odori na najvećoj bini? OK, ponavljam, žena zna pjevati, ali to je sve skupa djelovalo kao da je upala u neku čudnu vremensku rupu i našla se na ovom festivalu potpuno izgubljena u vremenu i prostoru.

Grizzly

Ostala sam odslušati njezine jedine dvije pjesme koje poznajem i polako se progurala prema Ray Ban pozornici kako bih zauzela što bolje mjesto za moj highlight dana – Grizzly Bear. Naravno, oni su upravo onakvi kakvim ih svi i opisuju – PREdobri. Svirajući većinom stvari sa najnovijeg albuma, Veckatimest, uspjeli su me totalno razoružati i oboriti sa nogu. Baš kao što su to Low napravili noć prije. Iako su u pitanju totalno drugačije emocije i iskustvo, jedno im je zajedničko, a to je već spomenuto posjedovanje “onoga nečeg” kojim tako lagano izbrišu vrijeme, prostor, misli i sve ono zemaljsko u meni i oko mene. Zvukovi, melodije, harmonije, glas ispunjavali su cijeli prostor na tako prirodan način da se čini da su tišina i život bez ove glazbe neprirodno i neprijateljsko stanje.

Grizzly

Set su otvorili sa prvom pjesmom posljednjeg albuma Southern Point i završili ga pjesmom Fix it sa albuma prvijenca Horn of Plenty. Sa Yellow House tu su se prikrale Knife, Lullabye i On a Neck, on a Spit. Još jednom se zemaljsko vrijeme pokazalo kao najveći neprijatelj ovog festivala i nakon sat vremena, glazba je prestala, svjetla su se upalila i ja sam ponovno osjećala tlo pod nogama i težinu misli.
Uslijedio je izbor između The Antlers u Ray Ban šatoru u unplugged setu (njih sam već morala propustiti jer su svirali u isto vrijeme kada i Grizzly Bear) i Built to Spill na ATP pozornici. Nakon kratkog premišljanja našla sam se u malom šatoru stisnuta između šačice ljudi koji su došli slušati intimne ispovijesti Petera Silbermana.

Antlers

Antlersov album Hospice jedan je od onih koje neprestano vrtim na svome ipodu. Ponekada toliko intiman da mi je gotovo neugodno što kao poput nekog voajera prisliškujem priče o njegovoj boli i gubitku. Unplugged šator je jedna iznimno dobra ideja. Vidjeti bend u tako malom prostoru kako sviraju u takvom okruženju, posebno je iskustvo, ali na žalost svi bendovi tamo sviraju samo do 30 minuta. The Antlers nisu bili iznimka tome. Štoviše, nakon što su odsvirali Shiva i Bear i bacili nas sve u melankoliju i ponovno onaj poznat osjećaj da nekim pokretom tijela ili udisajem ne uništimo pokoji ton ili atmosferu, najavili kraj seta i zahvalili se svima na ljubavi i podršci. Natupio je val nezadovoljstva, nevjerice, povika i moljakanja za još jednom pjesmom. Očaj prisutnih nadjačao je njihove planove i iznenađeni i polaskani takvom reakcijom bend je izjavio kako nikada ne primaju želje, ali da će ovu noć ipak napraviti iznimku. Svi smo odahnuli i osmjehnuli se na činjenicu da koncertu ipak nije došao kraj da bi za samo nekoliko sekundi svi ponovno glasno uzdahnuli i ukipili se na mjestu, jer posljednja pjesma, ona najavljena iznimka, bila je Kettering. Predivna, premoćna i ponovno preintimna verzija meni najdraže pjesme ovoga benda. Iako je koncert bio kratak, ne žalim za svojom odlukom što sam prepustila Built To Spill. The Antlers u unplugged šatoru, iako je sve teklo kao po planu, bili su moja osobna neočekivana “iznimka” večeri.

Sunny

Ostatak posljednje Primavera Sound noći prošao je u laganom prizemljenju i opraštanju od ovog predivnog festivala. Uz pivu i preskupe palačinke odgledala sam Sunny Day Real Estate koji su zvučali jako dobro, ali bila sam preumorna i prepuna dojmova da bi istinski doprijeli do mene. Lee “Scratch” Perry apsolutno me impresionirao svojom osobnošću i energijom i uspio me rasplesati, što je čudo samo za sebe. Svaka čast, Lee…
Cijelu noć ili jutro (već) zaokružili su HEALTH koji su imali većih problema sa zvukom i zbog toga mi je bilo teško uživati u onome što stvaraju. I oni sami bili su iznervirani zbog tehničkih problema, tako da sam otišla sa pola seta i razveselila se pri pomisli da ih za mjesec dana imam priliku vidjeti u Zagrebu u, nadam se, boljem svijetlu i raspoloženju.
Kao i svake godine na Primaveri, već kultni DJ COCO zabavljao je preostalu polumrtvu publiku na ATP stageu, tik uz more, do ranih jutarnjih sati.
I tako je završio još jedan Primavera Sound festival. Teško je otići kući nakon tri intenzivna dana prepuna iznimne glazbe bez osjećaja tuge i melankolije. Ostaje radovanje ponovnom susretu i zahvalnost na dobroj glazbi, prekrasnoj Barceloni, predivnom vremenu, plavom moru, Low, Grizzly Bear, The Antlers…Primavera Sound festival – muchissimas gracias. xxx