Stari nogometni plac bio je središte završne večeri festivala AjCha, posvećenom Dinu Dvorniku, genijalcu, čudaku, dobroj i naivnoj duši, kralju ritma koji je uvijek bio originalan,ali originalnost, kao što i treba, nikad nije učio - ona je bila urođena; umjetniku čiji je život bio natopljen emocijama, stoga nikada nije bio lažan; autoru čije glazbene ideje neće nikada zastariti kao neke riječi; piscu versa koje nas tjeraju na suze, što pokazuje koliko nas je volio; glazbeniku koji nikada nije mrzio, stoga nikada nije bio glupan ni kukavica, ali je zato bio i ostati će naš heroj.
Pozornica, razglas i osvjetljenje uz učesnike koncerta obećavali su dobru zabavu. Voditelji su (nažalost) bili (kakva - takva) Marijana Batinić i pretjerano isforsiran, strašno iritantan Mario Petreković koji se uzalud trudio biti „duhovit“ silujući pri tome splitski način govora. Ostavi se sinko toga, nije to za tebe.
Tribute bendu na čelu s Nikolom Marjanovićem pripala je čast otvaranja, da bi iz prve svojom čvrstom, energičnom svirkom, prošetavši se kroz neke Dinove nezaboravne skladbe, dokazali da funk ograničen svojim parametrima u Dinovoj mašti razbija s lakoćom te okvire, penjući se na jedan viši glazbeni i emocionalni nivo. Za potvrdu te teze dosta je bilo čuti njegov klasik „Zašto praviš slona od mene“ koja je svojim ritmom koji melje sve pred sobom, u trenutku oborila većinu prisutnih. Valja napomenuti da je za odličnu ritmičku sliku umnogome bio zadužen poznati bubnjar Damir Šomen. Na sceni im se pridružuje i Mario Huljev koji je dokazao svoje glasovne kvalitete.
Intermezzo između izvođača pripao je DJ-u čiju je matricu osebujnim solažama na saksofonu upotpunjavao stari lisac Baučo, Dinov dugogodišnji suradnik.
Slijedeća etapa pripala je legalnom nasljedniku Tome Bebića, Marijanu Banu i njegovim Diktatorima, koji su u trenu, kao i uvijek poslovično bez ikakvog naprezanja „natjerali“ publiku na zborno pjevanje. Razlog tome bile su probrane uspješnice Daleke obale: “Mađarica“; “Roza“; “Škatula“; „Tonka“, “Ruzinavi brod“ kojom prilikom sam i sam zapjevao nezaboravne, skoro haiku stihove. Bana sam slušao i sam ne znam koliko puta, njegova ležernost, fjaka i poslovično splitsko stanje uma uvijek pale kod publike.
Drugo spli'sko dite bio je Neno Belan sa svojim Fiumensima. Odsvirali su njegove probrane hitove, poput „Rijeka snova“; „Rock galama“; „Sunčan dan“; „Stojin na kantunu“; „Zar više nema nas“ u kojoj je Massima zamijenio bubnjar Leo Rumora, te u duetu s Gibonnijem „Ella E“. Belanov nastup bio je pomalo iznenađujući u odnosu na njegove uobičajene nastupe, naime ovog puta kao da je Neno htio svima pokazati da zna solirati na gitari pa su dugotrajne improvizacije pomalo umrtvile dobru atmosferu među publikom.
Kraj je opet pripao tribute bendu, pojačanom sa Gibom. Otpjevali su neke od Dinovih prekrasnih balada „Ljubav se zove imenom tvojim“ te „Pelin i med“, da bi u urnebesnoj završnici lansirali među rasplesanu publiku Dinov ultimativan poziv na ples - „Jače manijače“.
Razlozi nedolaženja većeg broja posjetitelja stvarno nisu bitni, bitno je bilo to da je ova završna večer, iako ne savršena, bila dobar razlog za dobar provod te je postavila ljestvicu kvalitete na viši nivo za budući festival. Na kojem se nadam neće biti očajnog Marija Petrekovića.
{gallery}ajcha_2017_3{/gallery}
