Budući su spletom nezgodnih i nesretnih okolnosti Frank Carter & Rattlesnakes otpali s lineupa ovogodišnjeg INmusica, nakon kasnijeg nastupa False Headsa, otvorlia se nešto duža rupa dok se na Main Stageu očekivao David Byrne. Poduže zatišje popunjeno je na drugačiji način negoli je to uobičajeno kod ostalih umjetnika koji prakticiraju DJ set s nabrijavanjem. Poseban kakav jest, Byrne nam je puštao snimljenu glazbu iz prirode na kojoj smo dominantno slušali cvrkut ptičica iz neke šume. Zvuci koji predmnjevaju opuštanje, ali mantra nije uspjela jer Byrne je faca koju se čeka s nestrpljenjem.
Inače pouka za one koji dolaze 5 minuta prije nastupa svog izvođača na festival. Uoči Byrnea na ulazu se stvorila abnormalna gužva pa niste tek tako mogli ući u festivalski prostor. Ne treba smetnuti s uma da je INmusic rasprodan i da ako želite stići na vrijeme, morate krenuti puno ranije. Baš kao i na velikim europskim festivalima.
Točno po predviđenom planu, Byrne otvara svoj nastup u 15 do 21, i to u svom klasičnom aranžmanu, sam samcat izlazi na pozornicu i izvodi „Here“ jednu od pjesama sa svog aktualnog albuma „American Utopia“. Do kraja pjesme već mu se na sceni pridružio bend, plesači, pjevači i svirači. A do kraja koncerta Byrneova kazališna trupa naplesala se i nasvirala po cijeloj pozornici. I sam Byrne, iako već čičica u godinama, se dobrano naplesao za svoj uzrast. Mada pjesma kaže da je „Lazy“ (njegov najveći hit iz ovog stoljeća), to se nije vidjelo u izvedbi.
Jedino je malo bio problematičan tempo koncerta. Dinamika, malo sporo – malo brzo, možebitno je prilagođena starijoj publici ili samom izvođaču, pa nije bilo kolektivnog padanja u trans. Ekipica je malo čagala, pa se umirila, pa opet ispočetka. Byrne nije pružio katarzu. Strogo kontrolirani nastup, nije dao maha divljanju. Kao neki prijazni lik koji zadržava svoju klasu i dostojanstvo.
A Byrne se pokazao uljuđenim i prijaznim, i kulturno nam je čestitao Dan državnosti, za razliku od naše hoštaplerske Vlade koja putem Facebooka objavljuje bizarne čestitke za ovaj državni praznik.
Možda i zbog takvog tempa, nije se pretjerano osjetilo da bi publika značajno bolje reagirala na stare stvari Talking Headsa. Novije, solo stvari su također imale dobar odziv. Duhovitu najavu imala je stvar „Toe Jam“, koju je radio u suradnji s Fatboy Slimom, i koja, kako kaže, ima zanimljiv video ali koji baš i nije siguran za posao. Nakaradno komična „I Dance Like This“, neodoljivo podsjeća na Lou Reeda koji je nekada davno u sličnim godinama kao Byrne danas izbacio (maybe I should learn this) „Modern Dance“.
Cijelo vrijeme koncerta, dominantno jaki bas evocirao je vremena Tom Tom Cluba, a video wall je u retro ozračju prikazivao samo crno bijelu sliku s bine. Talking Heads pjesme kao „Like Humans Do“ ili „Once In The Lifetime“ nepogrešivo padaju u uši onih koji su došli zbog starih new wave stvari. A čudni Byrneov solo na gitari označio je uvod u „Burning Down The House“, na neki način ipak vrhunac koncerta.
Što se tiče nostalgije, iz nekih sebičnih razloga mi je strašno nedostajala „We're On The Road To Nowhere“. Tamo nekad sredinom devedesetih, tijekom odrastanja u mom malom gradu, na jednom moslavačkom radiju, upravo su tu pjesmu redovito vrtili skoro svaki dan. U onoj dobi, činilo mi se je to najizvođenija strana pjesma svih vremena. Kakav „Yesterday“? Doduše od domaćih stvari najizvođenija je bila „Elena“ od ITD Benda, ali to je već neka sasvim druga tema.
set lista
1. Here
2. Lazy
3. I Zimbra
4. Slippery People
5. I Should Watch TV (izvedena bez St. Vincent koja nastupa danas)
6. Everybody's Coming to My House
7. This Must Be the Place (Naive Melody)
8.Once in a Lifetime
9. Toe Jam
10. I Dance Like This
11. Every Day Is a Miracle
12. Like Humans Do
13. Blind
14. The Great Curve
15. Burning Down the House
16. Hell You Talmbout (obrada Janelle Monáe)
