Festivali

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Od 4. do 7. studenog održan je 58. Jazzfest Berlin, jedan od najstarijih europskih jazz festivala, i to u hibridnom formatu.

Nakon digitalnog izdanja u pandemijskoj godini, ove je godine festivalski tim razvio vrlo raznoliki program koji se sastojao dijelom od predproduciranih koncerata, a dijelom nastupa uživo, a zajednički im je nazivnik bio eksperiment i pomicanje granica jazza.

Budući da je Haus der Berliner Festspiele (tradicionalni venue berlinskog jazzfesta) pod renovacijom, ove se godine festival održao na novoj lokaciji zvanoj Silent green, nekadašnjem krematoriju. Ova zgrada u Weddingu na popisu je zaštićene povijesne arhitekture, to je zapravo prvi krematorij izgrađen u Berlinu (1909-1910) i treći u nekadašnjoj Prusiji, a izgrađen je u kontekstu sve jače sekularizacije društva.

Koncerti su se održavali u dvije dvorane na Silent green lokaciji, Kupellhalle i Betonhalle. Kupellhalle je ceremonijalna zgrada nadsvođena kupolom koja je služila kao sala za ispraćaj i zbog svoje posebne arhitekture funkcionira kao izuzetan koncertni prostor – oktogonalni tlocrt, terazzo pod, mansardni krov i zidovi izdubljeni nišama – naime, centralna hala, kao i bočna krila služili su kao kolumbarij, odnosno za čuvanje tisuća urni. Definitivno jedan od najposebnijih koncertnih prostora. Kad je krematorij zatvoren, 2002., počeo je proces transformacije u kulturni prostor i 2014./2015. održani su prvi kulturni eventi u renoviranoj zgradi, a 2020. Silent green je dobio nagradu Silver Award 2020 za ovu preobrazbu povijesne zgrade u ''Kulturquartier'', na državnom natječaju za razvoj projekata.

bj
Pored Kupellhalle tu je i manje spektakularna Betonhalle, gdje su nekad bile peći krematorija.
Pored Silent greena, Jazzfest se održao i na nekoliko drugih lokacija kao što su memorijalna crkva Kaiser-Wilhelm te slavna koncertna sala Pierre Boulez Saal.

Program je ove godine bio vrlo bogat, i to ne samo za pandemijske uvjete. Mnogo programa se preklapalo pa tako ni najnadobudnijima nije bilo moguće pogledati sve koncerte festivala.

U četvrtak 4.11. u Betonhalleu je održan niz atraktivnih koncerata. Večer je otvorio posebni duo nastup nizozemskog bubnjara Hana Benninka i engleskog jazz pijanista Pata Thomasa, koji se odlikovao impresivnom sinergijom dvojice sjajnih improvizatora. Uslijedio je Amsterdam ICP, još jedno veliko ime u području improvizirane glazbe. Izveli su kombinaciju autorskih kompozicija članova orkestra te standarda velikana jazza poput Dukea Ellingtona, Hoagyja Carmichaela (Baltimore Oriole), Theloniusa Monka, u nadahnutim aranžmanima članova orkestra. Svirka ovog dobro raspoloženog i komunikativnog benda fluktuirala je od eksperimentalnijih segmenata do onih u duhu tradicionalnog jazza – čak s prizvucima New Orleansa, i cijelo vrijeme odisala istinskom radošću muziciranja i ekspresivnošću, a svaka pjesma je bila predstavljena pričom.

U trećem je setu nastupila Mary Halvorson sa svojim ansamblom Code Girl i predstavila najnoviji, vrlo zanimljiv album Artlessly Falling. Riječ je o novim kompozicijama Mary Halvorson, od kojih je svaka strukturirana oko specifične poetske forme, a tekstove je napisala sama Halvorson. Forme su izuzetno raznovrsne i uključuju japansku tanku, sestinu iz 12. st, francusku villanellu i malajsku pjesmu pantoum. Iako se premisa čini kao hrabri eksperiment, rezultat je vrlo zavodljiva, hipnotična glazba, koju dobrim dijelom nosi sjajna vokalistica Amirtha Kidambi, no treba pohvaliti cijeli bend koji je bio izuzetno uigran i nadahnut. Tekstovi sadrže i snažan politički ''statement'', riječ je o glazbi za pažljivo slušanje, bogatoj glazbenim i značenjskim slojevima. Žanrovski ju je teško kategorizirati, tu je bujan, pomalo žaloban jazz vokal Kidambi, art-rock akcenti Halvorson, raskošno instrumentalno tkanje koje na trenutke priziva orkestralni zvuk... pa i eksperimentalni segmenti, no koji se nikad ne razviju u potpunu apstrakciju. Mary Halvorson ovom intenzivnom, eklektičnom glazbom još jednom potvrđuje svoju inovativnost, stapajući žanrove i zamućujući granice, čime se savršeno uklapa u programsku politiku ovog jazzfesta.

mary halvorson

U petak 5.11. u upečatljivoj Kuppelhalle nastupio je Trickster Orchestra sa svojim novim projektom „MIMESIS“, a idući dan, u subotu, zanimljiva grupa glazbenika – pjevačica Cansu Tanrıkulu uz Grega Cohena na basu i Tobiasa Deliusa na tenor saksofonu, te uz posebnog gosta Marca Ribota, a ovim su nastupom predstavili svoj novi album “Kantoj de Fermiteco” (Songs from Closed Spaces in Esperanto). I ovaj je put riječ o majstorima improvizacije, i slično prethodnom koncertu u Kuppellhalle, prevladavao je eksperimentalni ton, mada nešto manje apstraktan nego u slučaju Trickster Orchestra.

trickster orchestra

U nedjelju je nastupio niz zanimljivih glazbenika, između ostalih jedan od ključnih trubača suvremene jazz scene Dave Douglas, koji je predstavio svoju novu kompoziciju "Secular Psalms", po narudžbi Berlinskog Jazzfesta. Kao nadahnuće je poslužio srednjovjekovni slikar Jan van Eyck, odnosno njegov spektakularni poliptih za tzv. Gentski oltar, a Douglas je to konceptualno povezao sa suvremenom pandemijom. Projekt je nastao u suradnji s međunarodnim, eklektičnim sekstetom koji se okupio povodom ovom projekta. Douglas je inače ljubitelj flamanskih slikara i svaki put kad bi prošao kroz Ghent, posjetio bi famozni oltar u katedrali sv. Bava. Priča je krenula 2018., kad je Douglas došao na ideju da proslavi 600. obljetnicu Gentskog oltara komponiranjem nove glazbe. S koronom je sve stalo, odnosno postavilo se pitanje kako nastaviti glazbenu suradnju u pandemijskim uvjetima, ali tehnologija je i na to dala odgovor pa su glazbenici snimili interaktivne improvizacije na daljinu. Tekstovi potječu iz latinske mise, poezije Christine de Pizan, ali i od samog Douglasa. Douglas je nadahnuće crpio iz Van Eyckove uporabe boja, te smisla za detalje i kompoziciju. Vizualno govoreći, Douglasova glazba započinje u prostoru vanjskih panela, s prigušenim bojama i hladnim interijerima. Naredni segmenti istražuju unutarnje panele, pune svjetlosti, koji prikazuju ljude svih društvenih slojeva. S brojem „Edge of Night“, glazba se vraća misterioznim i mračnim panelima s Gabrijelom i Marijom.

O glazbi je uvijek teško pisati, leksički fundus je uvijek nedostatan da opiše glazbeno iskustvo, to je vječno prokletstvo pisanja o glazbi, a u slučaju Douglasovih psalma čak je legitimno ''zaobići'' ovaj izazov i svirku jednostavno opisati kao glazbenu transpoziciju ove veličanstvene slike. Douglas inovativno kombinira više elemenata Van Eyckovog doba kao što je polifonija (prijelaz prema renesansi donosi i uspon polifonije) i pandemija (kuga u Van Eyckovo doba, a s njom izolacija i distanca).

DD3

Za vrijeme cijelog koncerta na dva zida u dvorani projicirani su segmenti Van Eyckove slike, što je cijelom doživljaju dalo posebnu dimenziju i potaknulo potpuno uživljavanje u Van Eyckov svijet i promišljanje glazbeno-vizualne sinestezije. Izuzetan koncert, definitivno jedan od najboljih na ovom jazzfestu.