Disclaimer: s ovog koncerta otišao sam na polovici druge pjesme. Teoretski je moguće da se nakon toga potpuno promijenio stil koncerta, da su sve loše stvari magično profunkcionirale i da se u Areni mogla čuti dobra glazba. Teoretski je moguće. U praksi - čisto sumnjam.

Na parkiralištu Arene Zagreb stajalo je sedam šlepera koji su dovezli opremu, uz još toliko autobusa za sve ostalo. Nije potrebno puno za zaključak kako je Andre Rieu prije svega jedan veliki show za mase. Brojevi prodanih CD-a i pregledanih videa na Youtubeu to potvrđuju. Cijene ulaznica od preko 500 kuna to povrđuju još više. 

Ako dajete 500 kuna za nešto što samo sebe naziva "klasičnom glazbom" mogli bi naivno očekivati da doživite nešto kvalitetno. U tom slučaju mogli bi se i gadno razočarati.

Da se razumijemo, Andre Rieu i njegov orkestar Johann Strauss ne sviraju loše. Nećete tu vidjeti one smiješne greške kakvima je Zagrebačka Filharmonija znala kidati živce prije nego su ih Kitajenko i Danzmayr počeli dovoditi u red. Tu se radi o korektno odsviranoj glazbi i to je to, ni više ni manje. Problem je u tome što se radi o korektno odsviranoj izraziro nezahtjevnoj glazbi.

Kada netko oko sebe stvara famu kao o velikom poznatom violinistu onda bi očekivali odične izvedbe koje vas ostave bez daha.
Od Rieua to nećete dobiti. Nemam ništa protiv toga da vrhunski glazbenici budu i ego-manijaci. Zbog Pogorelića ću čupati kosu kada neku laganu dionicu odsvira drukčije od svih ostalih samo da bi eto bio drukčiji, ali ću pet minuta kasnije zadivljeno slušati kada dođe do teških dionica.
Andre Rieu do teških dionica nikad ne dođe. Što je možda i dobro, jer razglas očito nije prilagođen Areni pa je doživljaj slušanja bio kao da imate obične kompjuterske zvučnike za nešto što navodno slušate uživo. Cijeli koncert je jednostavno potpuno drukčije posložen od onog što bi za tu cijenu očekivali.

Ne radi se o klasičnoj glazbi koju dolazite slušati, nego o showu koji ljudi dolaze gledati da bi potom njih 10 tisuća izvadilo mobitele i pravilo se pametno pred virtualnim prijateljima koji nisu na koncertu. Vidi nas, slušamo šarenu Bečku klasiku i baš smo si pametni.

Ono što živcira je činjenica da ista ta publika Lisinski prečesto ostavi polupraznim, dok mjesta poput HGZ-a vjerojatno nikad nisu ni vidjeli iznutra.

Praviti se pametan pred ostalima zato što slušaš klasiku nije ništa loše. Facebook i Instagram i imamo da bi mogli ostalima pokazati kako nam je život predivan i time si bildati ego. Odlaženje u Lisinski, HGZ ili HNK je odlična metoda za nešto takvo. Svi smo mi povremeno pretenciozni ili to želimo biti i to ne mora biti ništa loše. Dapače, može biti odlično kada smo pretenciozni s pokrićem.
Odlaženjem u Lisinski najčešće slušamo zaista kvalitetnu glazbu u kvalitetnim izvedbama i odlaskom pomažemo održavanju nečeg realno dobrog.

Soundguardian je u protekloj sezoni popratio većinu događanja u Lisinskom. Prečesto je dvorana znala biti poluprazna, a drugih novinara i fotografa ne bi ni bilo, i to unatoč odličnom poslu koji marketing obavlja.
Ali zato u Arenu dođe pet puta više ljudi nego stane u Lisinski koji daju višestruko više novca da bi eto bili pretenciozni, a da iza toga ne stoji gotovo ništa.
U kontekstu takve zagrebačke publike, sjeća li se još itko da je jedno od onih dvadesetak Bandićevih "bude kroz par godina" obećanja bila i nova zgrada opere?
E pa Zagrebe, novu zgradu opere ne zaslužuješ.

Nema veze, život ide dalje. Andre Rieu si je zaradio novac, a publika se smijala humoru između pjesama koji može biti smiješan samo nekom tko kriši zakone fizike jer se očito nalazi van vremena i prostora. Danijela Trbović si je uzela honorar za prevođenje engleskog na koncertu na kojem se pričalo koliko i sviralo, i to na engleskom koji naša pretenciozna publika očito ne razumije pa im je potrebna prevoditeljica.

Soundguardian isto ide dalje. Nastavit ćemo izvješavati iz Lisinskog koliko god stignemo i koliko možemo poticati ono što gospon' Siriščević radi. Nadamo se da ćemo barem ponekad početi u Lisinskom viđati kolege s drugih portala, kad već do sada nismo.

Filharmonija nam je konačno manje-više dovedena u red, ili barem to vrijedi za onaj bolji dio koji zarađuje novac na turnejama. Na koncerte Majstorskog ciklusa HRT-a i dalje ne dolazi gotovo nitko, makar se ponekad radi o ponajboljoj glazbi koju u Zagrebu možete čuti.
Nadamo se da ćemo još više početi promovirati mlade, da će nam glazbenici koji dolaze na natjecanje violinista opet spavati po kućama, i da ćemo se početi malo više kretati po mjestima poput HGZ-a.
Nadamo se i da će barem jedna dobra stvar koja se vidi kod Rieua jednog dana preći u Lisinski, a to je opuštenost publike. Ako na BBC Promsima ljudi mogu ležati na podu Royal Albert Halla, onda bi i u Lisinskom trebalo biti normalno da se sjedi po stepenicama ispred pozornice. To je onaj dio koji Rieu dobro radi, publika je opuštena i zaista uživa u klasici. Šteta je samo što ne uživaju u nečem boljem.