Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Glazba sadrži temeljne vrijednosti ljudske egzistencije

Zagrebački jazz gitarist i skladatelj Ivan Kapec objavio je album “Crta”, peto samostalno diskografsko izdanje. Snimio ga je s tenor saksofonistom Mariom Bočićem, vibrafonistom Šimunom Matišićem, kontrabasistom Ivarom Robanom Križićem i bubnjarem Borkom Rupenom. Naslovnicu albuma kao i portrete glazbenika izradila je ugledna fotografkinja Vesna Zednik. “Kad sam pripremao materijal za ovaj album vodile su me dvije tendencije - da sve raspišem i imam potpunu kontrolu nad kompozicijom bez previše improvizacije - i da pustim da se stvari same razvijaju, da glazbenici u međusobnoj međuigri i komunikaciji spontano otkrivaju novi zvuk”, rekao je u razgovoru za Novi list. “Između ta dva svijeta nalazi se “crta” kao graničnik, mjesto razdvajanja. Danas smo okruženi hipertrofijom glazbenih, a i drugih sadržaja i često se prenaglašava upravo pretapanje i spajanje različitih glazbenih idioma, čak se govori o nekom vremenu postžanrovske glazbe, u kojoj nema granica ni “crta”. Upravo takva okolina me potakla podvučem jednu pseudo “crtu” samo kao znak, kao želja da se stvore figure upravo ograničavanjem tj. ocrtavanjem.”

Radi se o kontinuitetu njegovih kreativnih istraživanja zabilježenih na albumima “Lancun”, “Bava”, “Time traveling” i “Razor”. Naime, Kapec je na svakom novom albumu istupao s novim zamislima. “Kreativno istraživanje, ili jednostavno rečeno stvaralačko gibanje uvijek je kontinuitet”, rekao je. “Uvijek ono što slijedi nastaje kao odgovor onoga što je prethodilo. Nakon zadnjeg autorskog albuma “Time traveling” iz 2014., koji sam snimio s mojim sastavom Capisconne, svu radnu energiju posvetio sam sastavima Sonic Diptych, TrianguliZona, Kozmodrum, kolektivu Sunrise Session kao i pjevačici i kantautorici Maji Posavec s kojom radim na nekoliko različitih projekata. Sva ta iskustva i rad sa spomenutim glazbenicima utkani su u ovo što se sada može čuti na albumu.”

Zvučne teksture

Osim kao sjajan gitarist Kapec je poznat i kao skladatelj. I za album “Crta” snimio je izvedbe vlastitih skladbi. Neke od njih: “Neo”, “Quattro per due” i “U daljini”, skladao je za duo Sonic Diptych u kojem uz njega svira bubnjar Borko Rupena. “Iz tog nucleusa, polako se počeo razvijati zvuk koji se oslanja na jasni melodicizam i umjerena ili polaganija tempa”, objašnjava. “Međutim, u izvedbama, koje su bile prilično improvizirane, često su se pojavljivale zvučne teksture zasnovane na repetivivnim ili samosličnim frazama. Otuda je bila potreba da se proširi sastav. Kad smo se konsolidirali kao kvintet napisao sam još nekoliko skladbi upravo za ovaj sastav i za ove glazbenike. U proljeće 2019. održali smo u zagrebačkom klubu Kontesa, kao kvartet, koncert pod naslovom “Glazba za jedinice i nule”. Svirali smo nešto i od ovog materijala koji je na “Crti”. Nakon svirke dobili smo lijepe kritike od publike i upite kad ćemo snimiti album. Iskreno, u to vrijeme, nisam uopće razmišljao o snimanju albuma jer mi se činilo da to nema smisla kad ionako nitko ne sluša domaći jazz, da tako kažem, osim par kolega i rodbine, a i oni to naprave na preskokce. Međutim, Mario Bočić me ohrabrio i potaknuo da ipak idemo to snimiti jer je dobra glazba i na kraju krajeva dokument jednog vremena i naših nastojanja, i da je to dovoljan razlog za upustiti se u takvo što. S Borkom Rupenom surađujem već niz godina u raznim projektima od kojih se najviše ističe duo Sonic Diptych iza kojeg je već nekoliko albuma i dosta klupske kilometraže. Tako nas dvojica imamo već razvijen zajednički glazbenički jezik i to je bila prilična prednost kada se broj suradnika povećavao. Saksofonist Mario Bočić je u početku nastupao kao gost Sonic Diptychu, a kasnije i kao stalni član kvarteta, tj. kvinteta. Kod njega me fascinira maštovitost i snažan, bogat ton. Uvijek me iznenadi njegov nastup, uvijek donese nešto novo, neočekivano ali nikad izvan konteksta. A to je glavna odlika vrhunskog muzičara. Kontrabas je u početku svirao Luka Veselinović s kojim smo lijepo surađivali, ali zbog nesretnih okolnosti nije uspio s nama snimiti album. Ivar Roban Križić, doktorant na kontabasu na konzervatoriju u Beču, u ovu je glazbu donio razigrani duh. Virtuoz na kontrabasu, s lakoćom je ušetao u ove partiture. Osim toga, njegove sugestije u vezi aranžmana pjesama bile su dragocjene i plodonosne. Kako je glazba postepeno zahtjevala još jedan instrument zbog cijelokupne boje vibrafon mi se činio kao najbolja opcija. Šimun Matišić, naš “wunderkind”, skladatelj klasične glazbe i jazz vibrafonist, bio je pak jedina opcija. Njegova energična virtuoznost praćena je istančanim ukusom koji svaki ton, i najmanjem detalju potčinjava cjelokupnom zvuku, a to je uistinu dokaz velike zrelosti ovakvog raskošnog talenta.

Duhovni rast

Na glazbu koja je predstavljena albumom “Crta” utjecalo je intenzivno slušanje izvođače s etikete Erased tapes, kao što su Ólafur Arnalds, Ben Lucas Boysen, Anne Müller, itd. Isto tako, ako ne i više, velik utjecaj je učinila i glazba Janka Novoselića predstavljena u sastavu Kozmodrum u kojem svira, kao i pjesme Maje Posavec s kojom svira. “S Jankom i Majom surađujem već dugo i njihov pogled na glazbu otvorilo mi je neka nove vidike, ” tvrdi Kapec.“Puno sam naučio o glazbi posredno radeći s ovim glazbenicima. Jankovo besprijekorno kompozitorsko umijeće je beskompomisna redukcija svega suvišnog, a to je tako rijetki fenomen kod suvremenih glazbenika. Majine pjesme pak u sebi nose jednu nevidljivu asimetriju koja se prožima s emotivnim intezitetom kojeg donosi tekst i time navode slušatelja na opetovano slušanje. Osim toga, njezine pjesme odišu snažnom dramskom linijom koja je pažljivo i istančano vođena. Sve to, barem u nekom dijelu, zrcali se i u ovim mojim pjesmama i pokazuje koliko je važna glazbena okolina u kojoj se nalazite i iz koje proizlazite. U izgradnji kompozicije važno mi je da glazbeni elementi u njoj budu skladno povezani. A što je to sklad u skladbi teško je opisati i jednoznačno odrediti, no kriterij se izgrađuje ili mijenja već prema tome kako čovjek duhovno raste i razvija se. Isto tako važno mi je da kompozicija/izvedba ima u sebi svojevrsnu priču, dramu, s uvodom, razvojem, razriješenjem i tome slično. Po mom mišljenju, glazba treba voditi nekamo, od jedne točke do druge, tako da zapamtimo to iskustvo, to putovanje.”

Duh vremena

Slušajući album nameće se pitanje kako bismo tu glazbu mogli smjestiti u okvire svjetske glazbe koja se zasniva na istom načinu razmišljanja. “S obzirom da glazbena produkcija nikad nije bila veća nego u ovo vrijeme, teško je pratiti glavne tokove u glazbi, a kamoli mapirati sve važno što se događa na svjetskoj sceni, ako i zanemarimo na tren problematiku što to zapravo znači “važno” i po kakvim kriterijima ćemo ocjenjivati nečiji rad odnosno značajnost”, konstatira Kapec. “Osim toga, čini mi se da sve više svjedočimo svojevrsnoj fragmentaciji glazbenih stilova, pa i njihovoj fosilizaciji. Opet, s druge strane sve teže je slušateljima povezati se dublje s nekom novom autorskom glazbom. Vidimo kako se većina jazz slušateljstva često okreće klasicima - Miles Davis, John Coltrane, Wes Montgomery - jazz glazbi 50-tih i 60-tih godina. Ovo što se snimalo kasnih osamdesetih, devedesetih pa sve do naših dana brzo se zaboravlja. Meni se čini da ta konzumerska neutaživa želja za nečim novim drobi sve pred sobom i da izvrsna glazba nepravedno zapada u zaborav jer ljudi jednostavno nemaju strpljenja a ni volje dublje ući u neki glazbeni doživljaj koji bi im mogao trajnije ostati u svijesti. Kao da nam nedostaje više ritualnog pristupa u susretu sa zvukom nasuprot ovom administracijskom i potrošačkom u koji smo, htjeli - ne htjeli, duboko uronjeni. Preostaje nam osloniti se na neke srodne enklave koje raspršeno nastaju posvuda, a do kojih je sad jednostavnije dospjeti zahvaljujući globalnoj mreži. Tako ću ja slušati tehno glazbu sa Islanda, zavjetne pjesme iz amazonske prašume, mainstrem jazz iz Nizozemske, Novu slovensku atonalnu glazbu, kamerunski pop, itd. Svoj toj glazbi je zajedničko što je uspjela preživjeti na mojem playeru, i što posredno i dalje djeluje na mene. Međutim, u ovom globalnom okruženju pojavljuje se i efekt “Zeit Geista” tj. pojave da se slične stvari događaju u isto vrijeme na različitim mjestima na svijetu, a da nisu vidljivo ili svjesno povezane. Npr. ja vodim kolektiv za posve improviziranu glazbu Sunrise session čiji je temeljni koncept instant composition, dakle sviranje, improviziranje bez ikakve pripreme, nastao u Zagrebu posve spontano na klupskim svirkama. Kad smo se konsolidirali, saznali smo da je to česta praksa i u New Yorku, Oslu, Kyotu, Moskvi itd. Zanimljivo je i da kad se “Crta” pojavila na netu, javio mi se gospodin Ognjen Tvrtković, inače jazz publicist iz Sarajeva, koje me obavijestio da je slovenski tenor saksofonist Jure Pukl, iste godine, ali ranije objavio album s posve istom postavom instrumenata kao i na “Crti”, jedino je razlika što ja sviram bariton gitaru a ne standardnu. No svejedno, to je uistinu čudesna podudarnost jer ovakav izbor instrumenata nije uopće uobičajen. Niti je Jure znao za moj album, niti ja za njegov, a ipak su se oba uradka dogodila u slično vrijeme. To je taj “duh vremena” koji se naprosto događa, što god mi planirali ili ne planirali.”

Trenutak slušanja

Sve izvedbe odišu mirnoćom i nekom posebnom atmosferom. “Ako glazba koju sviramo na “Crti” ili negdje drugdje uspije privući nečiju pažnju bit ću jako zadovoljan”, kaže. “No, ako oni koji slušaju tu glazbu dožive i neki emotivni titraj, bit ću i više nego zadovoljan. Po mom mišljenju glazba je neposredni način komunikacije između ljudi. Ono što razmjenjujemo tim putem je osjećanje koje se ne može nikako drugačije prenjeti niti objasniti. Dakle, glazba je isključivo ljudska kategorija koja prenosi informaciju od čovjeka do čovjeka. I to onu informaciju koja je nemjerljiva i neprenosiva na drugačiji način, ali koja sadrži temeljne i centralne vrijednosti ljudske egzistencije. U tome je značaj i važnost glazbe. Barem kako ja to vidim. Dojam "mirnoće" je subjektivan. Nekima se može činiti da je ova glazba mirna, međutim ja u njoj čujem dosta nemira, a vjerojatno ima i još takvih slušatelja. To je li neka glazba mirna ili ne ovisi dosta o naslušanosti onog koji ju doživljava, tj. o tome kakvu glazbu on ili ona najčešće sluša. Npr. ako netko sluša izvođače s etiketa kao što su ECM ili već spomenuti Erased tapes, ili kompozitore kao što su Arvo Pärt ili Morton Feldman, onda mu je uho osjetljivo na teksture i zvukove koji su karakteristični za ovakvu glazbu i vjerojatno bi mu se ovaj album činio činio i preglasan i predivlji. I obrnuto, ako je netko naviknut na zvuk death metal ili jazz fusiona iz osamdesetih onda mu ovo sve zvuči ravno. No, za prihvaćanje i razumijevanje svakog zvuka potreban je i dobar trenutak slušanja. Ne odgovara nam u različitim okolnostima uvijek ista glazba. Ono što mi se u jednom trenutku slušanja može učiniti napornim, u već nekim drugim okolnostima može se pokazati kao opuštajuće.

Bez nadosnimavanja

Poseban je i zvuk, ne samo zbog kombinacije gitare i vibrafona. “Ovo je, koliko znam, prvi jazz album na svijetu na kojem je bariton gitara zajedno sa sastavom zastupljena na cijelom materijalu jer se gitara standardnog štima ne pojavljuje na albumu”, rekao je. “Pat Metheny je snimio album “One quite night” samo s bariton gitarom ali akustičnom i to solo. Kako sam prije par godina otkrio taj čudesni instrument - električnu bariton gitaru - htio sam ju snimiti s bandom u cijelom opsegu. Budući da je ta gitara za kvartu dublja od obične gitare, bilo je potrebno napraviti dobar balans boja instrumenta. Vibrafon i tenor saksofon pokazali su se kao izvrstan izbor. Uspjeli smo dobiti jednu novu boju banda, ono što bariton gitara sakrije i zamuti svojom dubinom, to vibrafon uspije razbistriti i otkriti svojom jasnoćom, a saksofon povezuje ta dva svijeta. Naravno to su samo instrumenti, ali boje o kojima govorim unijeli su upravo glazbenici koji sviraju ovdje, Mario svojim maštovitim liricizmom, Šimun snažnom energijom, Ivar dubokim razumijevanjem i uvidom u cjelokupni zvuk i razvoj kompozicije, a Borko svojim raznovrsnim koloritom kojeg izvlači iz bubnjeva. Drugim riječima, izuzetnost ovih glazbenika očituje se u tome da su oni ispravno razumijeli ovaj materijal i na pravi način reagirali na njega, instiktivno i glazbenički. Bez toga ne bi se dobila ova koherentnost i jedinstvenost zvuka.”

Album su snimili u Studiju Artesuono u Udinama koji vodi inžinjer tona Stefano Amerio, nadaleko poznat u svjetskoj jazz zajednici. Tamo su snimljeni deseci albuma za diskografsku kuću ECM koja je itekako osjetljiva na kvalitetu i način kreacije zvučnog snimanja. Stefano je snimao jazz ikone kao što su npr. Joe Lavano, Gary Peackok, Carla Bley, Enrico Rava, Bobo Stenson i druge, a od naših glazbenika tamo je snimala Tamara Obrovac. Album su snimili brzo i bez puno intervencija. “Tamo smo snimali jer smo htjeli dobiti vrhunski zvuk”, rekao je Kapec. “Osim toga, velik broj albuma koji su tamo snimljeni nalaze se u mojoj privatnoj diskoteci. Znači, ona glazba koju slušam. Prvenstveno, nismo išli u Italiju radi studija nego radi ton majstora Stefana Ameria koji se specijalizirao za snimanje upravo ovakvkih akustičnih sastava kao što smo mi. I mislim da je to bila dobra odluka. Prvi dan smo sve snimili, a drugi smo iskoristili za miksanje. No, znali smo da nas čeka takva situacija i dobro smo se spremili, navježbali, održali smo nekoliko koncerata prije samog snimanja, doradili sve aranžmane i uz izvrsnu i profesionalnu podršku Stefana Ameria, uspjeli sve to obaviti u zadano vrijeme. Tek posije sam shvatio kako smo zapravo snimili pravi jazz album na onaj starinski način, uđeš u studio, sviraš, i to je to. Nema edita, ljepljenja, nadosnimavanja, uljepšavnja itd.”

Preuzeto iz Novog lista od 31. siječnja 2021.