Kada imate 15 godina i slušate "heavy n’ hard" raspaljotku, a onda vam pod iglu stigne album koji vam nudi jednu izvrsnu fuziju jazza, bluesa, soula i funka, samo onako, odjednom ostanete bez teksta.
Već na prvu pišem da se povijest ponavlja, ali nikako u negativnom kontekstu. Naime, uvijek se treba pripremiti prije nego se upustite u preslušavanje Ivanovih materijala, albuma, pjesmi. Ivan Grobenski svaki puta slušatelja, publiku, fascinira svojom glazbom, idejom, feelingom, jer on to prvenstveno radi drugačije od drugih.
O čemu sad da pišem, već je sve napisano, pored toga i sam znam da kasnim već gotovo tri mjeseca. DGG je bend koji nam dolazi iz Detroita, iz američkog grada u kojem je sve nekako drugačije i sve što nam iz njega dolazi krasi neka izrazita i posebnost i osobnost. Bilo da se radi o industriji, modi pa čak i ako se radi o onom poznatom ‘’way of life’’, a da o glazbi niti ne pišem! Detroit je definitivno sinonim za jednu "opaku spiku".
Namjerno sam odabrao današnji dan, posljednji u ovom mjesecu ožujku da vam ispričam priču koja se zbila početkom ožujka daleke 1972. godine i da točno se to dogodilo 3. ožujka 1972. godine. Naime, tog datuma objavljen je tada već peti studijski album "Thick as a Brick" Jethro Tull i ovaj mjesec obilježava se 50.godina od izlaska albuma a obilježava se ta zlatna godišnjica. Evo moje priče...
Kada je prošle godine objavljen album ''U momentu'' za izdavačku kuću Chansonfest, album nekako nije uspio doći u moje ruke. Nakon puno peripetija album konačno stiže u moje ruke i sada se jednostavno moram odlučiti da vam predočim o čemu se ovdje zapravo radi. Naime, uvijek kada pišem o domaćim, našim hrvatskim bendovima i glazbenicima, to činim s posebnom pozornošću iz jednostavnog razloga što je svaki novi album s tematikom moderne glazbe (bilo koje vrste, stila, izričaja i sl.) veliki uspjeh, kako za same glazbenike, tako još više za nas koji to slušamo. Materijali mogu biti bolji ili lošiji, nekome se mogu sviđati, a nekome ne, no, u konačnici sve je to stvar ukusa.
Jethro Tull se, bez ikakve sumnje, utjelovio u glazbenom biću Iana Andersona. Njihov novi album "The Zealot Gene" službeno je izašao jučer, 28. siječnja i bez obzira na svu proteklu priču, moram napisati da je Ian Anderson još uvijek u pravu.
Moj prvi tekst u rubrici "Iz∠SLUŠATELJA" nije posvećen niti jednom od antologijskih albuma, kojima je već istekla pedeseta obljetnica od izdanja, primjerice: “Who’s Next?” Whovaca,“L.A. Woman” The Doorsa, "Aqualung" Jethro Tulla, “Sticky Fingers” Rolača, "IV" Led Zeppelina, "Layla And Other Assorted Love Songs" Derek And The Dominos, "The Concert For Bangladesh" George Harrisona & Friends i, naravno, ima toga još.
Nije doista nikakvo čudo što mi se događaju ovakve stvari. Naime, iz potpuno neočekivanih mojih poteza i, gotovo redovnih, odlazaka na odabrane koncerte, rode se apsolutno sjajne stvari. Pisati o Ratku Divjaku za mene je stvar osobnog doživljaja glazbe kao takve.
Kada umre član benda onda se ekipa razleti da što prije oda počast onome tko je napustio ovozemaljski život. Kada umre glazbenik, njegov prijatelj, s kojim je svirao na početku svoje karijere, jednostavno želi slaviti glazbu upravo iz tog ranog razdoblja.
U rubrici ''Iz∠SLUŠATELJA'' ovaj put želim vam dati neke informacije koje se tiču Pop Rock škole i njihovog glavnog slogana, ali i CD/DVD izdanja ''Muzika je ključ''. I nije to samo slogan, to je i njihov album, koji objedinjuje nekoliko glavnih odrednica koje povezuje Pop Rock školu, Lonjsko polje, Zagreb i u konačnici američki grad Memphis i njegovu poznatu ulicu Beale Street.
Ma zapravo već dugi niz godina pokušavam nekako obilježiti jednog od svojih favorita kada je u pitanju rock n' blues gitara.
Šezdesetih je otišao Brian Jones (28.2.1942.-3.7.1969). Devedesetih ih je napustio Bill Wyman (24.10.1936), s bandom je bio od 1962 -1993, a evo 24. kolovoza 2021. i band i ovozemaljski život zauvijek iza sebe je ostavio Charles Robert Watts, rođen 2. lipnja 1941., daleko poznatiji kao Charlie Watts. On je glazbenik i čovjek koji je jednostavno davao onaj ubitačni ritam bendu, koji je već davno, davno prije obilježio svjetsku rock scenu u ama baš svakom pogledu.
Ovaj ''Little Ol' Band from Texas'' više neće biti isti, jer ga je u utorak, 27. srpnja zauvijek napustio Dusty Hill. Nažalost, Dusty je preminuo u 72. godini života i pridružio se opakoj ekipi koja ''tamo gore'' praši sve u šesnaest.
Svako malo pristižu mi materijali od kojih mi ponestaje bilo kakvih komentara. Jedan od takvih je ovaj album, koji svojim 'live" ugođajem opisuje jedan od onih svima nama znanih antologijskih albuma rock glazbe, što svojom nevjerojatnom izvedbom tako znalački čine Tedeschi Trucks Band. Radi se o albumu "Layla And Other Assorted Love Songs", kojeg je 1970. objavila izdavačka kuća Polydor/Atco, a isti potpisuju Derek & The Dominos. O cijeloj toj priči i albumu sve se zna i osim što je prošlo već 50 godina od njegove objave ne bih o tome previše duljio. Jedino što želim svakako spomenuti strašnu ekipu koja je snimila taj slavni album: Eric Clapton (gitare & vokal), Bobby Whitlock (klavijature, orgulje, klavir, vokali i akustična gitara), Jim Gordon (bubnjevi, udaraljke, klavir), Carl Radle (bas i udaraljke) i Duane Allman (gitare).
Tko bi rekao da ću u rubrici "Iz∠SLUŠATELJA", umjesto da obrađujem pedesetgodišnjice od izlaska nekih od albuma iz rock i ine antologije, pisati o albumu "Songs Of Mr. Child", kojeg je 10. lipnja objavila izdavačka kuća Dirty Mojo Records. Ovo je već treći solo album glazbenika koji se zove Jim July.
Florence + The Machine u pulsku Arenu donose spektakularnu Dance Fever turneju
The Splitters novom pjesmom "Lost and Found" na tragu Bowiea
Pogledajte nastup Billyja Corgana, Alanis Morissette i drugih na komemoraciji za Lisu Marie Presley
(ne)normalni u travnju sviraju koncert u čast Vlade Divljana