Ovo je jedan od rijetkih bendova koje ne volim stavljati u nikakve okvire niti im nametati žanrovske forme.
Koliko puta mi se se dogodila ova situacija? Taman se ufuram da sam, ono, sve polovio i da je sve to tu kod mene u malom prstu, a onda uslijede vrlo niski udarci: prvo dobijem album "star" već godinu dana, onda doznam za ime koje nisam nikada čuo i pod treće, ova mlada glazbenica doslovno mete sve pred sobom i donosi nam jednu novu dimenziju, kada je u pitanju prezentacija, ne samo bluesa, soula, gospela i jazza, već i sve one glazbe koju ova glazbenica izvodi.
Ono što sam oduvijek želio, konačno se ostvarilo 10. veljače ove godine. Naime, oduvijek mi je bila želja da nekako posebno potenciram doprinos hrvatskoj blues sceni Predraga Lovrinčevića - Lovre. Iako je Lovre dobio brojna priznanja upravo na tom tragu, iako je on čovjek i glazbenik kojem glazba, kojem blues, doista puno znači, nekako imam osjećaj da je sve to malo po strani.
Pisati o albumu "Drum Identity", kojeg je objavila Extra Music, nije baš samo tako. Naime, trebalo mi je malo vremena da mi sjedne. Netko će kazati: "je… je… malo, 5 mjeseci frajeru". Ma OK, slažem se, ali puno je stvari bilo ovdje u igri i na kraju se pokazalo se da pravi ljudi ipak, bez obzira na sve, drže do sebe, drže do svoje riječi, ali i glazbene definiranosti.
Pisati kako sam odslušao, preslušao i ponovo i ponovo slušao album "Hold On", jazzera nove garde hrvatskog jazza, koje vodi trubač Zvonimir Bajević, nije bilo nimalo jednostavno! Naime, "švrljajući" netom uglavnom čitam neke faktografske podatke i ponovo nitko ne piše kako je snimljeni materijal utjecao na samog slušatelja. Stoga sam vam odlučio pokušati predočiti kako je na mene ostavilo duboki trag svih 6 kompozicija, koje čine ovaj vrlo posebni album. B's FUNstallation, u svojih 11 godina postojanja i rada u svim svojim fazama, sada su doista pokazali kakvo bogatstvo leži u njihovim glazbenim bićima.
Kada imate 15 godina i slušate "heavy n’ hard" raspaljotku, a onda vam pod iglu stigne album koji vam nudi jednu izvrsnu fuziju jazza, bluesa, soula i funka, samo onako, odjednom ostanete bez teksta.
Već na prvu pišem da se povijest ponavlja, ali nikako u negativnom kontekstu. Naime, uvijek se treba pripremiti prije nego se upustite u preslušavanje Ivanovih materijala, albuma, pjesmi. Ivan Grobenski svaki puta slušatelja, publiku, fascinira svojom glazbom, idejom, feelingom, jer on to prvenstveno radi drugačije od drugih.
O čemu sad da pišem, već je sve napisano, pored toga i sam znam da kasnim već gotovo tri mjeseca. DGG je bend koji nam dolazi iz Detroita, iz američkog grada u kojem je sve nekako drugačije i sve što nam iz njega dolazi krasi neka izrazita i posebnost i osobnost. Bilo da se radi o industriji, modi pa čak i ako se radi o onom poznatom ‘’way of life’’, a da o glazbi niti ne pišem! Detroit je definitivno sinonim za jednu "opaku spiku".
Namjerno sam odabrao današnji dan, posljednji u ovom mjesecu ožujku da vam ispričam priču koja se zbila početkom ožujka daleke 1972. godine i da točno se to dogodilo 3. ožujka 1972. godine. Naime, tog datuma objavljen je tada već peti studijski album "Thick as a Brick" Jethro Tull i ovaj mjesec obilježava se 50.godina od izlaska albuma a obilježava se ta zlatna godišnjica. Evo moje priče...
Kada je prošle godine objavljen album ''U momentu'' za izdavačku kuću Chansonfest, album nekako nije uspio doći u moje ruke. Nakon puno peripetija album konačno stiže u moje ruke i sada se jednostavno moram odlučiti da vam predočim o čemu se ovdje zapravo radi. Naime, uvijek kada pišem o domaćim, našim hrvatskim bendovima i glazbenicima, to činim s posebnom pozornošću iz jednostavnog razloga što je svaki novi album s tematikom moderne glazbe (bilo koje vrste, stila, izričaja i sl.) veliki uspjeh, kako za same glazbenike, tako još više za nas koji to slušamo. Materijali mogu biti bolji ili lošiji, nekome se mogu sviđati, a nekome ne, no, u konačnici sve je to stvar ukusa.
Jethro Tull se, bez ikakve sumnje, utjelovio u glazbenom biću Iana Andersona. Njihov novi album "The Zealot Gene" službeno je izašao jučer, 28. siječnja i bez obzira na svu proteklu priču, moram napisati da je Ian Anderson još uvijek u pravu.
Moj prvi tekst u rubrici "Iz∠SLUŠATELJA" nije posvećen niti jednom od antologijskih albuma, kojima je već istekla pedeseta obljetnica od izdanja, primjerice: “Who’s Next?” Whovaca,“L.A. Woman” The Doorsa, "Aqualung" Jethro Tulla, “Sticky Fingers” Rolača, "IV" Led Zeppelina, "Layla And Other Assorted Love Songs" Derek And The Dominos, "The Concert For Bangladesh" George Harrisona & Friends i, naravno, ima toga još.
Nije doista nikakvo čudo što mi se događaju ovakve stvari. Naime, iz potpuno neočekivanih mojih poteza i, gotovo redovnih, odlazaka na odabrane koncerte, rode se apsolutno sjajne stvari. Pisati o Ratku Divjaku za mene je stvar osobnog doživljaja glazbe kao takve.
Kada umre član benda onda se ekipa razleti da što prije oda počast onome tko je napustio ovozemaljski život. Kada umre glazbenik, njegov prijatelj, s kojim je svirao na početku svoje karijere, jednostavno želi slaviti glazbu upravo iz tog ranog razdoblja.
U rubrici ''Iz∠SLUŠATELJA'' ovaj put želim vam dati neke informacije koje se tiču Pop Rock škole i njihovog glavnog slogana, ali i CD/DVD izdanja ''Muzika je ključ''. I nije to samo slogan, to je i njihov album, koji objedinjuje nekoliko glavnih odrednica koje povezuje Pop Rock školu, Lonjsko polje, Zagreb i u konačnici američki grad Memphis i njegovu poznatu ulicu Beale Street.