vava

Umjesto našeg uvoda, riječ ovoga puta prepuštamo gostu ove rubrike. Vrlo smo ponosni što nam je svoju glazbenu dušu ogolio cijenjeni, uvaženi i nadasve poznati riječki glazbenik i gitarista, Vlado Simicich Vava. Vlado, rubrika je tvoja.

Za biranje samo sedam albuma koji su me odredili bila mi je potrebna koncentracija i disciplina. I jednog i drugog imam malo na raspolaganju. Pa sam preventivno preselio na Tibet. Jednu sam večer glumio duboku meditaciju s ostalim momcima u narančastom. Drugi sam dan poželio pogledat na jubito snimku T.Rexa iz njemačke emisije. Ali, kako ste i pretpostavili, ondje nema interneta. Treći dan sam vratio frizuru na mjesto i otišao kući. Razmišljao sam da li da se foliram ili ne, pa napišem kako sad slušam Milesa Davisa i Coltranea, možda čak ubacim i neki opskurni snimak Cheta Bakera. Ali to ne bih bio ja. Rokenrol je moj život i ambicija.

ROLLING STONES: Goat's Head Soap (1973.)

U delirijumu sam bio za Jaggerom od prvog slušanja Satisfaction. A onda sam kupio i prvi LP u životu, Gimme Shelter. Gulio sam je na mono gramofonu na sklapanje do potpunog nestanka brazdi. Kupio sam novi primjerak. Uskoro sam počeo kolekcionirati sve što izlazi s njihovim potpisom. Ipak, ploča koja mi najviše znači je ona koja sadrži skrivene klasike poput Silver Train i Winter. Još uvijek imaju isti učinak na mene – bombardiraju mi utrobu i ne dopuštaju mi da zapostavim dječačke snove!

T.REX: Slider (1972.)

Mali frkavi Bolan s Gibsonom u ruci ne galami nego pjevuši predivnim zavodljivim glasom, nježan je, ali kontekst je pun dinamike, tjera te na mrdusanje. Kad je ručica gramofona nalegla na B1, najprije sam čuo hšššššššš, a onda je počeo Telegram Sam. Kroz prozor je odletio kisik iz sobe, a ja sam se zalijepio za sestrin zidni tapet s uzorkom na zalazak sunca na Tahitiju. Pokušao sam pratiti tekstove s omota, al su mi se činili prezamršenim. Ni danas ih ne čitam s više razumijevanja. Moja euforičnost u nastavku slušanja ploče nije opala jer je valjalo okrenut vinili i na A stranu, a tamo su tek čekali biseri poput Metal Guru, Rock On, Spaceball Ricochet (šta li to tek, dovraga, znači?!) i Buick McKane. Piši kući propalo je! To je bio trenutak kad sam shvatio da sam zaražen zauvijek.

DEEP PURPLE: Made in Japan (1972.)

Od susjeda sam rentao samo drugu ploču ovog duplog albuma. U prozirnom najlonu se nalazila. Potpuno je bila izgrebana, ali unatoč hi-fi manjkavosti reproducirala je muziku. Čudovište koje me je zgrabilo iz brazdi je bio Blackmoreov rif. Lazy. Najprije tiho, neko čačkanje po žicama, a onda je zamišljena dvorana eksplodirala! Doviđenja mozgu, poručio mi je kvintet, a oni su zatutnjali zvučnikom do distorziranja i tek nakon tri dana sam Sergeju vratio ploču u znatno gorem stanju nego li sam je pokupio, a sebe sam nagradio s potpuno novim, očuvanim primjerkom.

DAVID BOWIE: Heroes (1977.)

To je već gotovo tranzicijska faza u koju sam polako zalazio, onaj trenutak gdje su stvari otele se kontroli. Bowieja sam znao sa Ziggyjem, odličan glam rock, s prštavim gitarama, pjesmama koje te konzumiraju. Ali ovo je bilo nešto posve novo. I to prvenstveno zbog naslovne, Heroes u navodnicima. Onaj Frippov magični rif/tema, vuče te i izjeda, ne dopušta ti stvoriti distancu, Bowiejev vapaj koji te poziva na rušenje zida i ništa te, ama baš ništa, neće spriječiti u nalaženju prave ljubavi! Kakav nadnaravni album, lišen ikakvih pomodnih štoseva, kao da gledaš u kuglu budućnosti!

TELEVISION: Marquee Moon (1977.)

U godinama u kojima sam stasao u ovog iritantnog tipa puno sam naučio iz emisije koja se je emitirala svakim radnim danom u 12.12, naziva Po vašem izboru. Iako, da se razumijemo, taj izbor je, srećom, uvijek bio sveden na urednika, a ne na mene ili nekog drugog bilmeza. I tako sam svakim danom jurio iz škole s novom kazetom u ruci spreman na snimanje. Television sam zavolio polako. Jer nisu na prvu, ali nakon što sam usavršio pjevanja, na sumnjivom engleskom, uz Verlaina shvatio sam da je to remek djelo koje se mora slušati i dok se ruča. Mama nije imala razumijevanja pa je traku izvukla iz plastične kućice. Nismo djelili muzički ukus. Bili smo sinkopirani. Spasio sam kazetu i sa slušalicama na uhu ponavljao gradivo. See No Evil, Prove It i naslovna su teme za zvonjavu mobitela! Kunem se!

BLONDIE: Parallel Line (1978.)

Kakav je ovo punk, pitao sam se kad sam odjurio kupiti ploču u Jugoton?! Pa, to je disko. S nešto gitara, da. Hmm, dobro, ima tu zanimljivih stvari. Ah, gle i Fripp je tu?! Početni oprez uskoro je ustupio mjesto divljenju i obožavanju. Uh, kako se čovjek lako prilagodi i ulijeni, zar ne? Ali, dovraga, nepodnošljiva je ta lakoća kojom su naredali pop pjesme sa stavom ko-vas-jebe-šminkeri ti Njujorčani! Harryjeva svakako nije zvučala kao žena koja trpi domestic nasilje, ma jok! Briljantan novovalni album koji nikada nisam prestao slušati!

EKATARINA VELIKA: S' vetrom uz lice (1986.)

Magična Magi, Bojan i nadasve Milan, svi zajedno nosili su nevjerojatnu čarobnost benda koji je opčinio generacije stasale u deceniji u kojoj smo spoznavali slobodu i ubrzani izlazak iz čvrstog državnog institucionalnog stiska. Njihovu smo muziku i liriku osjećali kao svoj vlastiti glas. Dočekivali smo ih na bini Lovorke Kukanić, Ljetne pozornice i Dvorane mladosti poput svetaca. Oni su bili katedrala. Uvijek smo se pitali – ma je li moguće da postoji igdje OVAKAV bend?! Mladost je prošla, odgalopirala, ali ona tri i ⅓ predivnih akorda u Ti si sav moj bol su ostala. I sad ih žuljam, nekada s velikom mukom, danas ipak nešto lakše. Iako ne isključujem mogućnost da ne bih cvokotao kad bi ih morao izvoditi pred publikom. EKV su bili upravo ona karika koja je oslobađala od svih tabua, na sasvim podsvjesnom nivou ubirali smo našim radarima poruke koje su nam upućivali Magi, Milan, Bojan i svi bubnjari koji su prošli kroz burnu karijeru.