MC
A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Srpanj 2022
Format Albumi
Vrsta / Država / World / Folk / Rock and roll
Dodano Četvrtak, 21 Srpanj 2022
Žanr Pop-Rock
Broj diskova 1
Edition date Srpanj 2022
Država Europa
Etiketa ATCO Records / Rhino Records / Dancing Bear
Catalog Number R2 629961
Edition details objavljeno: 15.7.2022.; ko-producenti: Robert Edward Bradley, Tommy Henriksen, Robert Adam Stevenson i Ben Thomas
Tags Dancing Bear Rhino Records Jeff Beck Johnny Depp Ben Thomas Robert Adam Stevenson Tommy Henriksen Robert Edward Bradley ATCO Records

Review

Od svih čudnih i neobičnih glazbenih hibridnih kolaboracija, ova će sigurno pobrati epitet morbidne, čudovate, te će , siguran sam pobuditi dvojake reakcije. S jedne strane Jeff Beck, vrsni gitarist i kompozitor kojem bi sigurno pripalo mjesto da kojem slučajem postoji Mount Rushmore posvećen rock gitaristima, a koji je kroz svoju long play karijeru surađivao s Yarbirdsima, Imeldom May, Kate Bush, Roger Watersom, Herbie Hanckokom, Eric Claptonom, Jimmy Pageom, Stingom, Phil Collinsom, Jon Bon Jovijem – ukratko s kim nije; te s druge strane otkačeni i omiljeni glumac Tim Burtona, omiljeni filmski lik Jacka Sparrowa, koji ruku na srce ipak nije zalutao u rock vode, naime ima on glazbenog backgrounda (član je benda Hollywood Vampires u kojem svira sa Alice Cooperom, Joe Perryjem i Tommy Henriksenom), a poznata je i njegova suradnja s Iggy Popom i Marylin Mansonom.

Dva osebujna lika kliknula su već 2016 zajedničkim interesom za automobile i gitare, kao i Beckovom iskrenom znatiželjom za Deppova glazbena dostignuća, naročito kompozitorske provenijencije. Uspostavljena je potrebna kemija, te je donesena odluka o zajedničkom albumu.

Zaigrana ekipa je albumu koji sadržava 13 pjesama od kojih su samo dvije originalne (Johnny Deppove), uz vrlo šarolik izbor covera od ikoničnih Everly Brothersa, Beach Boysa, John Lennona pa do Velvet Underground i Killing Joke; dodjelila znakovit naziv koji očituje njihovo gotovo adolescentsko uzbuđenje i mladenački duh kojeg su očito osjećali prilikom stvaranja ovog albuma.

Iako se ovom projektu može pristupiti kao projektu jednog cover benda čije obrade drugih autora nema smisla recezirati, to ipak ne treba tako poimati.

Zašto?

Prvenstveno zato što Jeff Beck, majstor gitare koji konstantno u svojoj dugogodišnjoj karijeri traga za novim gitarskim zvukovima/izražajima, a koji je umjesto 12 definiranih tonaliteta u stanju na svojoj gitari proizvesti barem 10 puta više mikrotonova (svirajući na međupragovima uz pomoć ručice), neće tek tako olako prodati svoj integritet, minuli rad i rekao bih, gitarski zvjezdani status.

Istovremeno Johhny Depp nije u ovaj (ne samo ovaj) projekt ušao na neospornim glumačkim lovorikama, glumac je to koji sasvim vješto (ne vrhunski) svira gitaru, bubanj, klavijature. Osim toga, unatoč činjenici da posjeduje skromne vokalne mogućnosti, njih uvijek prezentira pasionirano, svim svojim srcem, iskreno i čisto – bez glume.

„Neobična mi je čast svirati i stvarati glazbu sa Jeffom, jednim od najvećih za kojeg nemam privilegiju nazvati ga bratom“ iskreno kaže Johnny, apsolutno shvaćajući svoj status u ovom naizgled čudnom dvojcu.

„Johnny je bio pokretačka snaga na ovom uratku i nadam se da će ga ljudi ozbiljno prihvatiti kao glazbenika, jer je nekima teško prihvatiti činjenicu da Johnny može dobro svirati i pjevati rock'n roll“ – kaže očito oduševljeni Jeff za svog glazbenog partnera.

Analizirajući instrumentalni dio ovog uratka s lakoćom dobiva sasvim solidnu ocjenu, zahvaljujući prije svega Jeffu Becku, ali i ženskom dijelu benda kojeg čini Rhonda Smith na basu, te Jeffov „kućni“ bubnjar Vinnie Colaiuta.

Pažnju ipak treba usmjeriti na ona dva gore spomenuta originala.

„This Is A Song For Miss Hedy Lamarr“ pjesma je posvećena filmskoj divi s introm koji neodoljivo podsjeća na „Space Oddity“ da bi se razvila u sasvim finu baladu sa iznenađujuće odličnom emotivnom vokalnom/narativnom rolom slavnog glumca koji nedvojbeno pokazuje svoje multi talente, te sa još jednim fino izbalansiranim solom majstora gitare.

„Sad Motherfuckin' Parade“ je očito Johnnyjev bijeg iz kaotične veze koja je nedavno dobila i sudski epilog. Mračna, kaotična, ružna, puna bijesa i srdžbe (razumljivo) posjeduje hipnotično/repetativnu crtu. Jeffova gitara, naizgled nenaštimana njegovim tipičnim pristupom dodatno sugerira surovost ove pjesme, atmosferom dijametralno suprotne od Hedy Lamarr.

Od covera interes treba usmjeriti na „Death and Resurrection Show“ Killing Jokea koja (normalno) ipak ne posjeduje onu dozu energije, ludila i vokalne domene kao original, te „Venus in Furs“ ikoničnih Velvet Underground koja je zaogrnuta nešto žešćim, tamnijim tonovima u odnosu na hipnotički instrumental, kao i poznati narativ Lou Reeda kojeg je teško reproducirati ili imitirati. Jeff je opet umetnuo jednu od svojih prepoznatljivih, distorzijskih sola.

Pročitao sam da su upravo ove dvije obrade pravi horor show u odnosu na originale. Ostavljam vama na procjenu.

Ukratko, zanimljiv izbor pjesama ove nestandardne koalicije koji zaslužuje pažnju.

Đorđe Škarica

Hits 369
Loud Hailer « Loud Hailer Jeff Beck Albumi Kronologija

Posljednje predstavljeni jazz albumi

Posljednja 102

Izvještaji



Opeth u Tvornici


Sharon Kovacs u Tvornici


Hard Place proslavio 12-i rođendan


Klasična hrvatska četvorka +2 u Splitu


Partibrejkers obilježili velikih 40 godina


2Cellos se u rasprodanoj Areni


Kings of Convenience na tvrđavi sv.Mihovila


Pips, Chips & Videoclips na Šalati


Urban&4 na Sunčanoj strani Prisavlja


Hélène Grimaud nastupila na Ljubljanskom festivalu


Hladno pivo nastupilo u Karlovcu


Pixies na Zagrebačkom velesajmu


Kries dobro „izgorio“ u solinskoj Gradini


Vatra i Urban&4 na Danima piva


Richard Bona i „napolitanska mafija“ osvojili Makarsku


Švedski desant na Abbaziu


Tame Impala u Puli


Održan je kultni Viva La Pola! festival


Prepun amfiteatar u Puli ugostio legendarne Arctic Monkeys


Vlajternativa opet pobjeđuje