Review
Obilježavanje četrdeset godina novog vala vinilnim reizdanjima projekt je kojim je Croatia Records protekle godine nanizala cijelu seriju albuma te na taj nalin omogućila diskofilima da kvalitetno obogate svoje kolekcije ploča. Nakon prvih albuma Haustora, Električnog orgazma, jedinoga albuma Šarla akrobate i legendarnog Paket aranžmana, pred nama je reizdanje koncerta Bijelog dugmeta kojega su održali 5. travnja 1981. u zagrebačkom GSC Kulušiću. Bio je to posljednji koncert u okviru njihove turneje „Doživjeti stotu“ tijekom koje su pretežito izvodili pjesme s posljednja dva albuma te poneku stariju, manje poznatu pjesmu s ranijih albuma prilagođenu tada popularnim novovalnim i ska aranžmanima.
Nema to pretjerano veze s novim valom, ali bio je odmak od tzv. 'pastirskog rocka' kakvoga su svirali početkom karijere na prva tri studijska albuma. Doduše, prerezali su oni taj slijed „Bitangom i princezom“, kojega mnogi pa nekako i ja osobno smatram njihovim najkreativnijim djelom, s obzirom da je bio kombinacija rocka s elementima disko glazbe („Na zadnjem sjedištu moga auta“) i onog, pomalo pretencioznog, ali impresivnog simfonijskog rocka („Kad zaboraviš juli“ i „Sve to, mila moja, prekriti ruzmarin snjegovi i šaš“). Ali, „Doživjeti stotu“ bio je vjerojatno vrhunac njihove komercijalnosti: Bebek je obrijao svoje karakteristične brkove, ukrotio kosu, zamijenio visoke potpetice i trapez hlače, a Bregović nabacio tada popularnu „talijanku“. U to vrijeme objavljena je i prva knjiga o Dugmetu pod nazivom „Ništa mudro“, autorskoga dvojca kojega su činili tada ponajbolji rock kritičari – Darko Glavan i Dražen Vrdoljak. Ovoga potonjeg možemo i čuti kao najavljivača ovoga koncerta: „Dobro veče i dobro došli u Kulušić! Na posljednjem koncertu u okviru jugoslavenske turneje 'Doživjeti stotu' pred vama su: Điđi, Vlado, Zoran, Željko i Goran. U dv'je riječi – Bijelo dugme!“ Nije Vrdoljak bio samo konferansje, već i organizator ovoga koncerta kojega je dogovorio s Bregom u već kultnom Kulušiću, prostoru u kojemu su nekih pola godine ranije svoj živi nastup snimili tada popularni novovalni bend Film, predvođeni Jurom Stublićem. I dok je producent Filmovog mini LP-ja Piko Stančić ubacivao gromoglasne ovacije publike s nekog drugog koncerta, u slučaju Dugmeta to nije bilo potrebno. Jer, premda se koncert nije službeno reklamirao već se informacija prenosila usmenom predajom, karte su se rasprodale u 24 sata i Kulušić je bio dupkom pun, što znači da je primio svih mogućih 500 ljudi.
Odabir pjesama na albumu je dobar. Koncert otvara “Izgledala je malo čudno u kaputu krojenom bezveze“, pjesma s njihovog trećeg albuma „Eto baš hoću!“ kojega su snimali 1975. u Air Studiju u Londonu te miksali u onom poznatom Abbey Roadu. Odlično otvaranje daje naznake onoga što će biti glavna okosnica cijeloga koncerta, a to je ritam sekcija za koju je ponajviše zaslužan Dragan Jankelić – Điđi, koji je od „Bitange i princeze“ zamijenio dotadašnjeg bubnjara Ipu Ivandića. Slijedi kombinacija odabranih pjesama s albuma „Doživjeti stotu“ („U stvari ordinarna priča“, „Ha ha ha“ i „Doživjeti stotu“) prožeta pokojom pjesmom s „Bitange i princeze“ („Ipak poželim neko pismo“, „Na zadnjem sjedištu moga auta“ i „Bitanga i princeza“) s ponešto starijih pjesama u zanimljivom, novom ruhu i jednom obradom „Sve ove godine“ grupe Indeks, koju su također prearanžirali u ska-ritam. Ima album briljantnih momenata, poput vrhunske izvedbe pjesme „Ipak, poželim neko pismo“ s najboljim Bregovićevim solom te večeri, koji pomalo baca na onaj njegov stari uzor a to je Jimmy Page, a Bebekova komunikacija s publikom je fantastična, pri čemu je iskoristio sve prednosti intimnije, klupske svirke. Klavijature Vlade Pravdića su sveprisutne, ali nenametljive, a bas Zorana Redžica siguran, precizan a povremeno i melodičan. Povrh svega, pjesma „I kad prođe sve, pjevaću i tad“ obogaćena je odličnom usnom harmonikom koja daje naznaku bluesa. Ono jedino što mi na ovoj ploči nedostaje jest bis, jer nakon onog „Hoćemo još…! Hoćemo još…!“ slijedi fade-out i kraj. Jesu li odsvirali nešto poslije ili nisu, ne znam, jer na koncertu nisam bio, ali na ploči nekako ostavlja dojam nedorečenosti.
Oprema ploče sasvim je dobra, premda se pomalo razlikuje od prvoga izdanja objavljenog 1981. u ograničenoj nakladi od 20 tisuća primjeraka. Odmah upada u oči da je originalna omotnica Dragana S. Stefanovića koja se sastojala od tri slike koje prikazuju djevojčicu u maminim cipelama zamijenjena, jer je na novom izdanju izbačena srednja fotografija (a danas se takva slika s pravom može smatrati degutantnom dječjom pornografijom), omot je i dalje gotovo jednako provokativan. I vrlo vjerojatno ga zbog toga neki niti neće uzeti u ruke. Ali, sjetimo se omota ranijih albuma Dugmića – „Kad bi bio Bijelo dugme“ ili „Šta bi dao da si na mom mjestu“ ili one priče o promjeni omota „Bitange i princeze“ na kojem je trebala biti slika ženske cipele koja udara bitangu u ono bolno mjesto gdje je najslabiji. U dodatnoj opremi ploče uz kod za download materijala u mp3 formatu, nalaze se i dva kvalitetna teksta: jedan Bojana Mušćeta, koji je priložio i plakat s turneje kao i autogram - kartu iz privatne arhive, a drugoga je napisao Hrvoje Hegedušić, tadašnji ton majstor. Oba teksta su kvalitetna, Mušćetov onako faktografski informativan, a Hegedušićev zanimljiv jer prepričava kako su koncert snimali reportažnim kolima TVZ te ga kasnije i miksali. „Brega nije bio zadovoljan zvukom snimljenog breaka na bubnjevima na jednoj pjesmi“, piše Hegedušić, „a kako su svi već otputovali skupa s instrumentima trebalo je improvizirati. Uzeo sam običan drveni stolac, a Brega je uzeo palicu i 'odsvirao' dionicu po stolcu.“ Tako smo, eto, nakon mnogo godina doznali još jednu tajnu o naknadnom dotjerivanju izvornih, koncertnih snimki, ali smo dobili i jedno kvalitetno reizdanje još jednog blistavog koncerta u jednom od najboljih glazbenih prostora – zagrebačkom Kulušiću.
Sve što se kasnije dogodilo s Bijelim dugmetom bilo ono što jedni tumače velikim zaokretom, a drugi na neki način kreativnim padom. Objavili su još jednu ploču sa Željkom Bebekom kao pjevačem, pri čemu se vratio i Ipe Ivandić u grupu, „Uspavanku za Radmilu M.“, žestoku kombinaciju komercijalnog heavy metala s nekoliko lijepih balada koja je, ako se ne varam, ujedno bila prvi domaći album rock žanra koji je u cijelosti imao objavljene sve video-spotove na VHS-u. Nakon toga su promijenili još dva pjevača, Tifu i Alena Islamovića, ali unatoč njihovim vokalnim potencijalima (posebno Islamovića), Bregović kao da je iscrpio svu inspiraciju. Ipak, treba priznati da su mnoge generacije odrastale i uz takvo Bijelo dugme, ali to je priča za neki sasvim drugi članak. Na kraju, složit ćemo se da je „5. april '81“ vrijedno izdanje koje je, uz neke manje nedostatke, svakako kvalitetan dokument jednog šireg prostora i drugog vremena.
Ivan Dukić
/
« Doživjeti Stotu 
