Body and Soul

Review

Dobitnica nagrade Lindeman, pjevačica Michelle Bradley živi u New Yorku gdje je stalna članica Metropolitan Opera Company. Je li to u jazz kontekstu, kakvim je zamišljena glazba na ovom albumu, prednost ili mana, mogli bismo dvojiti, ali to se svakako osjeća u njezinim izvedbama. Ponekad donosi kvalitetu, posebice u pogledu ljepote i zaokruženosti glasa, raspona i intonaciji, ali ponekad ju to previše uvlači u akademski pristup pjesmama koje bismo radije čuli u prljavim ili jednostavnijim, feeligaškijim izvedbama. No, glazbenici kojima se okružila na snimanju svakako dolaze iz jazz miljea i donose taj neophodan duh jazz glazbe. U svim izvedbama sviraju pijanist Art Fristone, koji je i koproducent albuma, i kontrabasist Tim Ruiz, dok se kao bubnjari izmjenjuju Jerre Jackson i Richard Cholakian. U pojedinim se izvedbama pridružuju trombonist Andre Hayward, flautist i tenor saksofonist Shelley Carrol te gitaristi Brennen Nase ili Greg Petito. Zanimljiv je odabir pjesama na koji možemo gledati kao na svojevrsnu malu školiu jazz standarda. No, radi se o autorima koji su stvarali u različitim situacijama i razdobljima što govori njezinom širolom ukusu. Neke vežemo uz brodvejske predstave, primjerice “Body and Soul” i “How High the Moon”, neke su napisali glasoviti jazz glazbenici, a tek su neke od njih odmah bile namijenjene za vokalne izvedbe dok su za većinu tek kasnije napisani stihovi: “Misty” je skladao Erroll Garner, “I've Got It Bad (And That Ain't Good)” Duke Ellington, “Stolen Moments” Oliver Nelson, “Yardbird Suite” Charlie Parker, a “500 Miles High” Chick Corea. “Triste” je pak bossa nova najpoznatijeg autora stila Antonia Carlosa Jobima, a “Moonlight in Vermont” i “Key Largo” su klasični jazz standardi.

Davor Hrvoj