Review
Možda tek odnedavno mogu sebi priznati da je Neno Belan jedna od najosebujnijih i najkvalitetnijih autorskih figura na hrvatskoj pop sceni. U žaru i vremenu nekih drugih i drukčijih traženja, proučavanja, pa i bježanja, izvlačio je uporno, ako ne deblji, onda bar zaboravljivi kraj, što se sada čini vrhunskom nepravdom. Baš zato sam rado u ruke zgrabio njegov prvi koncertni album, dvodiskovni dokument dvaju nastupa u zagrebačkoj Tvornici prošle godine.
A otkud moja „pomirba“ s Belanom? Za početak, duga je bila moja potraga za nekim tko bi savršeno pomirio rock senzibilitet, pop izričaj i dalmatinski/mediteranski zvuk (ipak mi, kao Dalmatincu, treba bar ponekad i takva glazbena doza). Gibonni se sve češće gubi u sumnjivoj pretencioznosti i neprilagođenoj megalomaniji; Daleka obala, odnosno, Marijan Ban još brže se istrošio u svojoj pozerskoj nu-me-šta-sam-lud-i-odvaljen humorističnosti koja se okrenula u svoju suprotnost; Luky ili kako li se već piše naprosto nema tu snagu i kapacitet, ni autorski, ni izvođački da bi što značajnije učinio, a šačica nazovi entuzijasta tipa Tedi Spalato i Hari Rončević u svom su poluestradnjačkom, smiješno „ozbiljnom“ izričaju zapravo smiješni. Neno Belan, prvo u Đavolima, a potom u solo vodama, pokazao je pak samozatajnu konstantu i izgradio prepoznatljivost, ostavši već četvrt stoljeća pouzdana persona upravo na ovom području gdje se dotiču podneblje (Split pa Rijeka) i istančan pop rukopis uronjen u najfiniju rock tradiciju i zvuk nekih nevinijih vremena.
Nije Belan dalmatinski Brian Wilson i nezahvalno je povlačiti takve paralele, no svakako je ime koje bih možda i prvo ponudio na ozbiljno slušanje bilo kome željnog autohtonog domaćeg pop-rock zvuka (pada mi na pamet jedna situacija u CD shopu kojoj sam prisustvovao, kad je neki Englez pitao prodavača za tipično hrvatski rock i pop bend – ovaj mu je ponudio Majke, što je najlogičniji izbor, i Jinx, o čemu bi se, pogotovo u svjetlu ove recenzije dalo raspravljati). Tu Belanovu crtu potvrđuju i kontinuirani uspjesi na šibenskim Večerima dalmatinske šansone, danas najlegitimnijem nasljedniku nekad čuvenog Splitskog festivala, propalog uslijed brutalno temeljitog poseljančenja i ničim opravdane afirmacije nekih novih trendova nespojivih s Dalmacijom, pa ni s Hrvatskom.
„Tvornica snova“ dođe kao svojevrsna kruna duge karijere Riječanina po adresi, ali vječnog Splićanina, na kojem se jasno može uočiti i savršena suradnja s odličnim, besprijekornim Fiumensima (ekipa iz zadnje postave Đavola). Nižući svoje hitove kao da im nema kraja, Belan na najuvjerljiviji način demonstrira i svoju stalnu prisutnost u samom vrhu tuzemne scene, ma koliko se na periode činilo da je nestao i izgubio se u čemu li se već može jedan glazbenik izgubiti. Materijal je, inače, podijeljen na dva diska – prvi, „Fiesta“, obuhvaća brže stvari, glazbu za fešte, a drugi balade, mada ta podjela i ne drži u potpunosti vodu. No, to je nebitno, budući da se dva diska savršeno nadopunjuju i ne čine se uopće prevelikim zalogajem. Ono što me ponajviše smeta, a što je i inače moj stalni kamen spoticanja s live-albumima, jest preveliki udio publike u pjevanju, pa su se neke pjesme, osobito intimniji materijal s drugoga diska, posve razvodnile u a-sad-vi tretmanu.
No, na stranu te, u osnovi, ne toliko velike zamjerke; Belan je napravio sjajan potez objavivši ova dva nastupa na CD-ovima. Naime, pokazao je kolika je njegova autorska, a i izvođačka moć i utjecaj, pokazao je koliko ga publika snažno podržava i prati, prezentirao je Fiumense kao uigran i idealan prateći bend dostojan Đavola, te napravio gotovo kirurški preciznu inventuru plodnog stvaralaštva. A meni osobno je potragu za velikim autohtonim pop autorom konačno oslobodio svih nedoumica.
Toni Matošin
/
