Review
Dunja Ercegović, splitska kantautorica čije ime stoji iza projekta Lovely Quinces predstavila je javnosti novi projekt Bad Daughter krajem svibnja tekuće 2021. godine. Niti pola godine kasnije, 22.studenog 2021. svjetlost dana ugledao je album prvijenac ovoga projekta naslova „Let Me Panic“. Dunja je album najavila riječima „Počela sam šivati nešto novo…“ te zašila dorađeno indie pop ruho koje krase elementi elektronske glazbe uz one dobro nam poznate stare instrumente. Proces stvaranja materijala za izdanje koje je pred nama trajao je tri godine, a za aranžmane i produkciju zaslužan je Leonard Klaić – bubnjar u Dunjinom bendu Lovely Quinces te She Loves Pablo i producent koji se u svojem životopisu uz navedene skupine može pohvaliti i suradnjama sa sastavima poput Mašinka te Muscle Tribe Of Danger And Excellence i Killed a Fox iz kolektiva „House of Pablo“.
„Let Me Panic“ otvara najavni singl „Favourite Game“ kojega obilježava ritam proizveden popularnim „beatpadovima“ i prateći vokali koji harmoniziraju Dunjin glavni odnosno popunjavaju ga oktavama u drugoj polovici kompozicije. Tematski pjesma obrađuje ljubavne igrice koje vode nevjerni protagonist i Bad Daughter međusobno izmjenjujući ulogu antiheroja priče u stihovima. Sljedeća „New Lover“ nastavlja u tonu postavljenom od strane njene prethodnice, u „Body And Soul“ ugođaj grade gitare kroz strofe, a u „Savage“ do izražaja dolaze Dunjine vokalne sposobnosti. Potonja kompozicija stilom izvedbe i aranžmanom podsjeća na neke od pjesama iz opusa američkog benda The Neighbourhood. Slijedi drugi singl „Thick“ u kojem su čujni raznovrsni utjecaji sa svjetske pop scene, a pjesma sama po sebi opravdava taj epitet „svjetski“ jer nije teško zamisliti da bi obožavatelji elektronike i indie pop plesali i pjevali ovakvu stvar na europskim i američkim festivalima. Naredna „Eyes On You“ gitarom na početku smiruje strasti, a tu idilu prekida refren agresivnijeg instrumentala koji nije popraćen velikim dinamičkim skokom u vokalima tako da refren ostavlja dojam mističnosti, a stihovi se, poput Stingovih u „Every Breath You Take“, mogu tumačiti na više načina. Pretposljednja „Drown Her“ klavijaturama, stihovima i Dunjinom interpretacijom istih stvara mračnu atmosferu koja se provlači kroz izdanje kao lajtmotiv, na momente suptilnije, na momente potpuno transparentno. Također, na ovoj pjesmi treba pohvaliti Dunjinu naraciju, a aranžman slušatelju dočarava mirne, no nepredvidive vode koje se spominju u tekstu. Cjelinu zatvara „Fuck Paris“, kompozicija koja kombinira nešto življu izvedbu s višim dionicama sa snenim, tamnijim ugođajem koji je postavljen i održan tijekom većine albuma.
U nedavnom intervjuu na pitanje o planovima za budućnost Bad Daughter je odgovorila kako je „najnepouzdanija osoba što se tiče planova i predviđanja“ te da ljubitelji njenog zvuka od nje mogu očekivati svašta osim reggaea u koji se, kaže, ne usudi upuštati. „Let Me Panic“ potvrđuje njenu izjavu i obožavateljima zaista nudi nešto novo. Album zvuči svjetski i sa strane aranžmana i produkcije. Možda se Bad Daughter malo previše držala provjerene formule s elektronskim ritmovima i ostalo je prostora za dodatno žanrovsko eksperimentiranje, ali u potpunosti je jasno da u ovom izdanju presudnu ulogu igraju ugođaj i emocija. Preslušavajući album, slušatelj će u određenim trenucima pomisliti na razne izvođače poput Jessie Ware, Toma Odella, Nipplepeople, Lanu del Rey, gore navedeni The Neighbourhood i slične, ali ovo je izdanje upravo dobra mješavina onoga što Bad Daughter sluša čuvajući pritom svoju autentičnost. Bit će zanimljivo pratiti kamo će mladu, ali iskusnu glazbenicu koja iza sebe ima nastupe na američkim i europskim pozornicama, po pitanju scenskog nastupa ugleda se na Fionu Apple i PJ Harvey te je nastupala uz Jonathan i Skunk Anansie odvesti ovaj indie pop projekt. Poučeni dosadašnjim iskustvom, za Dunju možemo reći da će daleko dogurati. Neka se taj trend nastavi i s Bad Daughter.
Juraj Dukić Hrvoić
/
