The Magic Whip

Review

Ne gajim pretjeran entuzijazam kad su ponovna okupljanja – narodski rečeno, reunioni – starih bendova u pitanju, pa mi tako, primjerice, sve Štulićeve današnje mušice, egotripovi i iluzije nadjačava njegovo nepokolebljivo i zapravo vrlo logično odbacivanje bilo kakve mogućnosti uistinu posve besmislenog ponovnog okupljanja Azre, dok neki novi zajednički derneci kolega mu i suvremenika djeluju više kao bal vampira ili maškare nego obnova kreativnih snaga. Ipak, priznajem da isključivost u pristupu reunionima može biti i vrlo nepoštena, pa je možda najbolje sagledavati svaki slučaj pojedinačno, kako oni i žive, u vlastitom kontekstu, razlozima i dinamici. Blur se ponovno okupio još 2009., šest godina nakon zadnjeg studijskog albuma ("Think Tank") i svog službenog razlaza, i od tada počastio stare i nove obožavatelje nizom koncerata i novih pjesama, odnosno, singlova. Bend koji je devedesetih obilježio britpop scenu te u okviru iste proširio svoje recepture i apetite, počivao je na uigranosti i kompatibilnosti četvorice članova, a posebno na kreativnoj sprezi pjevača Damona Albarna i gitarista Grahama Coxona. Kad je taj ključni tandem pukao tijekom snimanja zlosretnog (i općenito tankog) "Think Tank", bend nije mogao nastaviti dalje, bar ne do konačne pomirbe i povratka davno utvrđenim trasama.

Sklon sam vjerovati, iako sam imao jakih rezervi, kako ponovno okupljanje Blur nije toliko forsiran koliko za njegove članove nužan čin, tako da sam se zadnjih godina potajno čak nadao novom albumu koji će nastaviti tamo gdje je "13" stao. Da, baš taj njihov predzadnji album – remek-djelo u kojem su utopili hermetičnost i eksplozivnost te intimnost i ekscentričnost, utopivši time i vlastitu britpop prošlost, baš taj album kojeg ću uporno, usprkos nekim općeprihvaćenim vizurama i inventurama, nastaviti nazivati njihovim najboljim – jer njegov ondašnji nastavak, uslijed Coxonova napuštanja ekipe i posljedičnog Albarnovog nesnalaženja u vlastitim skicama za pjesme, nije ostao ništa više od slabašnog pokušaja da se ide dalje. "The Magic Whip" sad ima tu – ajmo preuveličavati – povijesnu prigodu vratiti priču na pravu stazu, u pravi pripovijedni tijek, napokon opet sa svim njezinim akterima, a s povratkom producenta Stephena Streeta, koji ih je pratio u najslavnijim danima, i s igračima s klupe.

"Ne osobito blurovski zvuk u neblurovskom gradu i neblurovskom studiju", kako je začetak onoga što je pred nama sada kao osmi studijski album benda opisao Coxon, na prvu se uistinu doima kao nešto što je "Think Tank" mogao biti. Pjesme nastale tijekom petodnevnog boravka u hongkongškom studiju Avon uslijed otkazanog Tokyo Rocks festivala u svibnju 2013. možda bi bile osuđene na zaborav da ih se nije naknadno uhvatio upravo Coxon, vjerujući u potencijal snimljenog materijala; kad su se i ostali članovi benda, a ponajprije Albarn, u to vrijeme zabavljen svojim inače vrlo dobrim solo albumom "Everyday Robots", složili s idejom o mogućem novom albumu, stvari su došle na svoje. "The Magic Whip", dakle, dolazi kao bitno poboljšan "Think Tank", ali i, na sreću, mnogo više od toga – ovo je posve novi, regenerirani Blur, ali lansiran u orbitu oko svoje dične prošlosti, podsjećajući nas na sve ono zbog čega su bili posebni, ali jezikom i manirama glazbenika novoga vremena.

Jer, ako će nas uvodna "Lonesome Street" i podsjetiti na "The Great Escape", već će se gitarski nabrijana, sjajna "Go Out" upisati među poveznice albuma "Blur" i "13". A priča tu tek počinje, jer "Thought I Was a Spaceman" jasno kazuje da prošlosti tu zapravo nema, osim u uspomenama pretočenim u detalje, da bi već iduća, "I Broadcast" neodoljivo zamirisala na slavni "Parklife"... To što je u pitanju prvi album kojeg u šesnaest godina ova četvorka radi zajedno nikako ne znači da naprosto nastavljaju gdje su jednom stali i lupili u zid – sve Albarnove ekskurzije, od precijenjenih Gorillaz do solističkih projekata, kao i Coxonova stalno razvijajuća gitarska poetika te teže definirani sastojci koje dodaju Alex James i Dave Rowntree kao prirodno im nadopunjujuća ritam-sekcija, sve je to upregnuto u nešto što se moralo pretvoriti u punokrvni novi, uistinu posve novi album benda koji je sebi to dugovao. I sve je fino raspoređeno, kao da je svatko mogao dati ono najbolje i najprirodnije svoje, a čak i neke pjesme svojstvenije solo-karijerama, poput "My Terracotta Heart" ili "Ghost Ship", nalaze svoje više nego prikladno mjesto u završnom složencu.

Pritom se prevladavajućem ozračju samoće i izoliranosti više nego efektno prikrpao dalekoistočni kolorit i umetci. Pa opet, "The Magic Whip" nije depresivan album, već prije nešto suprotno: ovo je zbirka vrlo ozbiljnih pjesama u rukama i instrumentima ljudi koji se vole zabavljati svojom glazbom. Damon, Graham, Alex i Dave sebi su ipak dugovali još malo te magije koju su znali stvoriti u studiju; njihovo uporno pomicanje granica tog svog zabavnog parka pomoglo im je da usput budu i nikad dovoljno predvidljivi. Evo, nakon sumnji u potencijal tog njihovog ponovnog okupljanja, moram priznati da se iz tog izrodio album koji bez problema ulazi u bolju polovicu jedne vrlo dične i bogate karijere.

Toni Matošin