Review
"Politika je zaboravljena, ostala je glazba", rekao je bubnjar legendarnih The Clash, Topper Headon, mnogo godina nakon razlaza tih ikona britanskog i svjetskog punk-rocka, sumirajući time temeljne vrijednosti poetike i stvaralačke čarolije Joea Strummera, Micka Jonesa, Paula Simonona i, naravno, njega samoga. A taj se zaključak odlično ogleda i na stranicama čuvene monografije/autobiografije/zbirke "The Clash", koja je nedavno ugledala svjetlo dana i u hrvatskom prijevodu, u izdanju Dallas Records.
"Velika ružičasta knjiga", kako se, zbog svojih korica, često naziva ovih gotovo 400 stranica priče o The Clash iz prve ruke, dakle, iz usta samih članova benda, uz obilje zanimljivih i rijetko prije viđenih fotografija, pruža upravo priču o glazbi i mladosti, o borbi i idealima koji su bili gonjeni politikom, ali su je zapravo nadilazili i nadživjeli. Bend koji je, iako kratkog vijeka, nadživio svoj žanrovski geto, zapravo je svojim kreativnim razvojem i stalnim bogaćenjem glazbeno-scenskog, ali i modnog iskaza, pokazao i dokazao da je punk mnogo više od troakordnog, bučnog rocka, da je u pitanju stav i odnos prema društvenoj, kulturno-političkoj i gospodarskoj stvarnosti i da samom tom stavu zapravo proturiječe (pre)uski glazbeni okviri i postulati. The Clash nisu prestali biti punk ni kad su potpisali za Columbiju ni kad su svirku proširili jamajčanskim ili afričkim utjecajima ili je pak približili širim rock i pop obzorima. Baš to jasno svjedoče ove stranice bogate uspomenama i malim životnim i glazbenim pričama i anegdotama.
Prikazujući događaje u rasponu od za bend inicijalne 1976. do dezintegrirajuće 1983. (kad je, nakon Headona, bend napustio i Jones), "ružičasta knjiga" ispisana je riječima svojih protagonista, gnjevnih i kreativnih mladih ljudi u vremenu i prostoru koji su buknuli pravom malom revolucijom, kroz čije je sito The Clash izašao kao onaj segment kojeg ne odlikuju samo tada sveprisutni bijes i energija i kojima destruktivnost nije, kao većini, bila stvaralačka os već tek ventil i medij. Sex Pistols nisu doživjeli svoj "London Calling" jer su bili prije svega proizvod i dijete marketinga; s druge pak strane, Strummeru i ekipi on se nije mogao ne dogoditi jer njima rock nije bio meta u koju su pucali, već ideal kojeg su htjeli oplemeniti onoliko i na načine na koje su im vlastiti limiti i mogućnosti to mogli dopustiti.
Knjiga, naravno, ne bi bila ni upola toliko zanimljiva da joj čak veći dio ne čine fotografije pažljivo skupljane i poslagane da još slikovitije dočaraju ozračje i duh likova i vremena priče o The Clash. Uz fotografije s nastupa i oko njih, sa snimanja kultnih albuma, putovanja i promotivnih sessiona, tu su i plakati, naslovnice, preslici značajnih članaka, razglednice i pisma, ulaznice i sve druge zamislive memorabilije povezive s jednim bendom. Listajući tako poglavlja podijeljena po godinama i, unutar njih, po albumima, turnejama i drugim značajnim epizodama iz djelovanja benda, čitatelj može dobiti prilično jasan uvid u motore i motoriku protagonista. To što se priča prati isključivo kroz njihove riječi posebno je značajan doprinos autentičnosti i dinamičnosti "pripovijedanja".
"The Clash" je, naravno, već i samim luksuznim formatom, namijenjena prvenstveno obožavateljima benda. Oni koji traže podrobnije i studioznije štivo neće biti posve zadovoljeni, jer ovdje se sve svodi na golu bit koja je gonila bend naprijed i dalje. Posrijedi nije (auto)biografija, a niti zbirka fotografija s popratnim tekstom – ovdje je u widescreen formatu predstavljen bend u njegovu iskonskom obliku i u njegovim životnim (nikako i žutim) epizodama. Dublje analize i studioznija retrospektiva ostavljena je nekima drugima; bend je ovdje u neku ruku tek dao produžetak (u podtekstu i kratke sažetke) onoga što nam je ponudio kroz svoju glazbu i stihove, stavove i angažman, na uvid i za trajno sjećanje. Naravno, i za zahvalnost i nadahnuće.
Toni Matošin
