Review
Zašto mislim da glasgovški bend Camera Obscura stvara prekrasnu pop-glazbu, onakvu kakvu bismo nazvali savršenom, samo da smo malo manje opterećeni težinom toga termina? Možda mi njihov (već) peti studijski album pomogne pojasniti to divljenje čija me lakoća čini nepodnošljivo zahvalnim.
"Desire Lines" nije savršen album, baš kao što to nije nijedan njihov prethodnik, ali je savršen u realizaciji svoje misije što odbija savršenost kao relevantan pojam. To je kolekcija pjesama toliko krhkih koliko i lijepih, toliko tečnih koliko i gorkastih, toliko sjetnih koliko i poletnih, toliko "pop" da svjetlucaju poput roja razigranih krijesnica u tami što ih je zajedno s nama jedva primjetno okružila. Jer, jedanaest pjesama što čine "Desire Lines" imaju onu rijetku, neprocjenjivu moć da vam prozrače dan, da od jeseni naprave proljeće i obrnuto. One nisu najbolje pjesme godine kao što ne čine ni album godine, ali ipak je "New Year's Resolution" nešto najljepše i najsunčanije sjetno što ste čuli još od "Hobart Paving". I znam da izgovaram to u afektu i da činim nepravdu nekim, u ovim trenutcima, zaboravljenim draguljima. Ali, i afekt se računa, zar ne?
Toliko sam puta na ovoj web-adresi spominjao nužnost subjektivnosti kad je u pitanju pisanje o glazbi. Da, i ovdje je riječ o vrlo subjektivnim doživljajima. Onakvima kakve dobra glazba potiče do razine malih ekstaza. A dobra POP glazba ih čini još lakšima za priznati, još manje opterećenim usporedbama i pozicioniranjima. "Desire Lines" je, da, mali, nenamjerni glazbeni svemir u kojeg sam se zavukao i kojem sam se podredio zadnjih nekoliko dana. Ovo što o njemu pišem buncanje je pod dojmom mekoće i lakoće njegovih pjesama. Nisu uopće bitni njihovi prethodni, divni mali albumi. I ovaj je malen i divan i bit će, nadam se, vrlo skoro također "prethodni". Bitno je ovo malo "sada", ovaj mali iskorak vesele ekipe koja ima nešto slatko i sjetno za reći. S finim, nenametljivim orkestracijama i daškom minulih vremena. S toplim, mekim ženskim vokalom i srcem za lijepu glazbu.
Neka i vama ne budu bitni prethodnici, a ni bilo kakvi srodnici, koliko god ih bilo pod imenima Saint Etienne, She & Him ili Belle & Sebastian ili nekim drugim fiktivnim i manje fiktivnim parovima ili svecima. Neka se i vama dogode ti mali slapovi savršeno ne-teške glazbe – i tu namjerno pišem negaciju! – neka i vas opuste i izmame vam onaj čudni, glupavi osmijeh na lice. I neka tu stanem, dok ne shvatim da sam nakon dugo vremena napisao recenziju u petnaestak minuta, bez mnogo osvrtanja i premišljanja. Dok je vrijeme, dok su još tu negdje, dok ih ne zamijeni netko "bitniji", "ozbiljniji" ili, paradoksalno, u svojoj izražajnijoj nepristupačnosti čak poznatiji i slušaniji.
Toni Matošin
/
