Review
Alföld je naziv velike mađarske ravnice i dijela Panonske nizine čijom sredinom teče rijeka Tisa. Ogroman je to prostor, bogat poviješću i bogat zemljom za koju se ponekad čini da bi mogla podnijeti sve terete ovoga svijeta. Mnogima bi se tako ravan teren činio jednoličnim i dosadnim, ali samo malo stisnuvši očne kapke i taj bi nam se nepregledni, zeleni kraj prikazao ponovno kao površina Panonskog mora koje ga je nekada prekrivalo, a šum vlati trave kao valovi koji nas nose dalje na put.
“Alföld” je također i naziv novoga albuma Thy Catafalquea i mađarskoga genija Tamása Kátaija kojega smo već više puta spominjali u završnim listama najboljeg metala te je konačno došlo vrijeme da se pozabavimo napokon nekim njegovim albumom u više riječi od kratke crtice. Srećom, gospodin je Kátai vrlo zaposlen čovjek i rijetko radi velike pauze između izdanja, pa se samo dvije godine nakon odličnog albuma “Vadak” iz 2021. godine, vraća s novih devet pjesama na svome jedanaestome albumu.
Izgradivši si ime nizom odličnih albuma, Thy Catafalque je od početka karijere bilo teško kategorizirati, pa onda kako to obično biva, sve takve grupe stavljamo pod avangardu. U metalu je i inače linija između avangarde, progresive i eksperimenta vrlo tanka i propusna, a često zna izaći i iz samih okvira onoga što metal predstavlja. Tim bolje, jer ako se nešto može reći o glazbi ove grupe jest da, kako god ju zvali, ona nikada nije dosadna.
Ovo se potvrđuje odmah od početka. Ogromni, teški rif valja se iz zvučnika te daje do znanja da će ovaj album ponuditi i opet nešto drugačije od svojih prethodnika. Iako on dijeli ime s velikom ravnicom, u ovim pjesmama nema ničega ravnoga i običnoga. One su poput ogromne oluje nadvijene nad ravničarskim stanjem duha, stalno prijeteći prolomom oblaka, a rifovi udaraju poput munja u usamljena stabla već nagrižena godinama. Tri se prve pjesme spuštaju poput olujnog vjetra i čine jedno od najekstremnijih otvaranja albuma u karijeri grupe, a posebice se ističe upravo fantastična “A földdel egyenlő”.
Naslovna te istovremeno i najdulja pjesma u svojih skoro deset minuta koristi poneki trik iz pjesmarice jednog Opetha i vrlo uspješno spaja taj osjećaj svjetla i sjene, prvo nas drobeći s monumentalnim rifovima, a da bi nas uljuljkao od sredine pjesme u akustične pasaže gdje gostuje i Martina Horvath koja je već stalna suradnica i njezini su vokali jedan od vrhunaca svakoga od albuma na kojima se pojavljuje. “Folyondár” se čini izrezan od istoga platna, malo smirujući strasti s vrlo izraženima flautom i violinom, a da bi se one samo vratile još ekstremnije u obliku “A felkelő hold országa” i moćne “Néma vermek”, dok je “Sziriusz” u kontekstu albuma samo instrumentalna vježba od minute i pol. Albumu dodatno ide u prilog i trajanje od četrdeset i tri minute što ga čini vrlo zahvalnim za ponovna slušanja, a to uvelike olakšava i fantastična produkcija.
Ono što veseli jest i činjenica da je nakon dvadeset godina postojanja kao studijski projekt, grupa u ljeto 2021. godine počela i sa živim koncertima, trenutno većinom u Mađarskoj, ali to svakako nije prepreka kad je kvalitetna glazba u pitanju. Zanimljivost je dodatno i to što Kátai koristi svoj materinji jezik na albumima, vjerojatno svjestan da će ga to koštati ponekog obožavatelja, ali svakako govori mnogo o njegovom umjetničkom integritetu, a iako slabo divanim madžarski, nešto malo, a i to s greškom, autor je ovih redaka bio i ostao vjerni pratitelj opusa Thy Catafalquea. Preporučujemo!
Boris Čičovački
/
