A | B | C | Č | Ć | D | DŽ | Đ | E | F | G | H | I | J | K | L | LJ | M | N | NJ | O | P | Q | R | S | Š | T | U | V | W | X | Y | Z | Ž | # |
1 | California Dreamin' | 4:18 | ||||
2 | The Wire | 3:05 | ||||
3 | Tied Up | 3:33 | ||||
4 | Take My Hand | 3:05 | ||||
5 | Gypsy | 4:12 | ||||
6 | No Warning | 3:07 | ||||
7 | The Morning | 3:27 | ||||
8 | Another Last Time | 4:50 |
Što se dogodi kada u glazbeni mikser stavite kombinaciju Steven Tylerovog i Axl Roseovog vokala, malo AC/DC špirita, malo GnR i Aerosmith smisla za melodije?
Rezultat može biti dvojak, ili potpuni fijasko ili prihvatljiv rezultat. Na svu sreću pojavom jednog od novih američkih bendova koji su svoje djelovanje čvrsto ugnjezdili u klasičnom rock 'n rollu ostvarila se druga opcija. S intrigantnim imenom, ne baš čistim oksimoronom – ime benda glasi Dirty Honey. Kombinacija „šporkih“ riffova pomiješanih s „medenim“ harmonijama daju sasvim solidan i u njihovom slučaju prihvatljiv materijal.
Ime za bend (karijeru su započeli kao klasičan cover band) palo je na pamet glavnom vokalu Marc Labelleu, a rezultat je Robert Plantove ideje da ima R&B-om obojeni (doduše neformalan) bend u kojem su gostovali Jimmy Page, Jeff Beck, Nile Rodgers, Brian Setzer, dok su originalnu postavu ove, možemo je nazvati supergrupe činili Andy Silvester (Chichen Shack, Savoy Brown); Robbie Blunt (Tom Petty, Bronco) kao i mnogi drugi. Ime je bilo Honeydrippers.
Da bi takva mutantska mješavina, koju nam prezentiraju Dirty Honey, funkcionirala svaki dobar poznavatelj glazbe opravdano očekuje najmanje solidan okvir, amalgam koji sve to povezuje u kvalitetan finalni proizvod. A to je, znamo instrumentalna slika kojoj je teško naći zamjerke, a koja je u slučaju ovog benda, nastalog 2017., itekako prisutna. Još bih nadodao i podebljana ukusno složenim improvizacijama koje nikada nisu svrha samim sebima, improvizacijama koje ni trenutka nisu distrakcija od glavnih tema, niti su sami sebi svrha.
Kao kod djevojke pred udajom, posudili su malo plavog, nešto starog, nečeg novog, što bi u njihovom slučaju trebalo prevesti kao pregršt odmetničkog, klasičnog, retro seksi rock'n rolla pomiješanog s najboljom tradicijom whiskey bluesa i bluegrassa. Tradicija u punom svijetlu obogaćena izvrsnim i uvjerljivim vokalom.
Članovi benda su: John Notto (gitara); Justin Smolian (bas); Corey Coverstone ( bubnjevi) i gore spomenuti Marc Labell (vokal - član Slashove All Stars postave koju su još sačinjavali Billy Gibbons,Lzzy Hale iz Halestorma i Rick Nielsen iz Cheap Tricka). Bend je na svojim leđima okušao već više puta viđen scenario: put od sviranja po pločnicima Sunset Boulevarda, pa do benda za zagrijavanje publike na turnejama Slasha i the Who bio je baš munjevit. A za takav status treba imati zreo materijal, zarazne i snažne riffove, neustrašivost u scenskim nastupima, te vokal koji se izdvaja od većine sličnih bendova. Dirty Honey, na svoju sreću imaju sve to, što se najbolje može očitati s njihovog EP-a i šest kompozicija koje sugestivno slijede zadani, klasičan, retro zvuk hard rocka. Za uvjeriti se u rečeno poslušajte „When I'm Gone“; “Heartbreaker“; „Scars“ – te nešto laganije „Rolling 7s“ i „Down The Road“ sexy blues numere koje zaokružuju mogućnosti i integritet benda.
Vrijedi i poslušati njihovu „California Dreamin'“ koja nije dio ovog EP-a.
Siguran sam da se po bivšim Britanskim prekomorskim kolonijama može pronaći sva sila bendova koji se referiraju na tradicionalni rock, izgleda da su Dirty Honey zasluženo (makar za sada) dotakli svoj dio raja.
Đorđe Škarica