Bob Dylan

Dylan je glazbi podario savjest i proslavio njezinu moć izazivanja promjena. Uzdigao je vještinu pisanja stihova riječima i izrazima tečnim poput poezije. Prije Dylana, stihovi pop-pjesama uglavnom su se sastojali od privlačnih metafora i besmislenih igara riječima. U njegovim su pjesmama oni pak prerasli u iskaze vjere i svjedočanstva istine. Nošene glasom prožetim duhom bluesa, countryja i starih narodnih napjeva, pjesme Boba Dylana unijele su novu autentičnost u američku glazbu.

Dylan je također srušio prepreke koje su postavili tradicionalisti, uvjereni da glazba mora biti stilski razdvojena, kako u prodavaonicama ploča, tako i na pozornici. Početkom šezdesetih činilo se da je Dylan narodni pjevač potekao iz iste tradicije kao i Woody Guthrie, Odetta i Pete Seeger. Sredinom tog desetljeća promijenio je pristup; gitaru je priključio na pojačalo i prigrlio svoju prvu ljubav, rock "n" roll – i pritom posve oduzeo smisao pitanjima poput "Što je folk?" ili "Što je rock? "

Dio Dylanova uspjeha kao autora i izvođača pjesama leži u njegovoj iznimnoj sposobnosti oblikovanja i preoblikovanja samoga sebe. U New York je stigao kao narodski momak koji nosi radničku odjeću i govori domaćim, otegnutim narječjem Srednjega Zapada. Nakon što je upijao glazbu, slikarstvo i književnost po Greenwich Villageu, čitajući sve od Balzaca i Rimbauda do bitničkih pjesnika poput Corsa i Ginsberga, ponovno je promijenio identitet, izronivši kao urbani pjesnik. Kad je preko vrata objesio električnu gitaru na Newport Folk Festivalu 1965. godine, već je bio utjelovljenje pojma cool. Njegova crna kožna jakna, tamne sunčane naočale, košulja s tijesnim ovratnikom i šiljaste crne čizme davali su mu izgled trendsetera, čovjeka koji se ne boji prihvatiti rizik ili zakoraknuti izvan sigurnosne mreže.

Ali dok je Dylan velikom brzinom mijenjao svoje glazbene identitete, nekako je stajao u mjestu upravo dovoljno dugo da ga dopadne sporna titula "glasnogovornika svojega naraštaja". Lecnuo se zbog neizdrživa pritiska koji prati tako moćan i utjecajan status. Nije mu se mililo igrati tu ulogu i to se moglo vidjeti.

Bilo je to iznimno teško razdoblje za bilo koga proglašenoga kraljevskim pop-pjesnikom toga vremena. Američki se san parao po šavovima. Borba za rasnu jednakost razbuktala se na gradskim ulicama. Prosvjedi protiv sve izvjesnijeg rata poveli su se u glavnome gradu Washingtonu i po kampusima koledža diljem Amerike. Politički atentati zgranuli su svijet. Rastuća mladenačka kontrakultura dovela je u pitanje samu bit autoriteta. I tako je, usred tog previranja, Dylan učinio jedino što je mogao: prepustio je riječ svojoj glazbi.

Djetinjstvo i "rana mladost" (1941. - 1960.)

Robert Allen Zimmerman, umjetničkim imenom Bob Dylan, rođen je 24. svibnja 1941. u gradiću Duluth, država Minnesota, SAD, gdje je živio do svoje 7. godine. Odrastao je u Hibbingu, također Minnesota, gdje već u ranoj dobi počinje pisati prve stihove, odnosno pjesme. S deset godina počinje intenzivno učiti klavir i gitaru, a nedugo zatim (s 11, 12 godina) i usnu harmoniku, koja s vremenom postaje važnim elementom njegovog ukupnog izričaja. S deset godina Bob se nalazi u Chicagu, gdje prikuplja prva životna iskustva i intenzivno uči svirati usnu harmoniku. Iako je redovito bježao od kuće između 10. i 17. godine, mladi je Robert ipak uspio završiti srednju školu.

U Duluthu je njegov otac radio za tvrtku Standard Oil prije nego što je obolio od dječje paralize. Kako nije mogao nastaviti raditi kao naftaš, Abe je preselio obitelj u Hibbing, oko 120 milja sjeverozapadno od Dulutha, gdje je s dvojicom starije braće 1947. godine otvorio trgovinu Micka Electric, u kojoj je prodavao aparate i elektromaterijal. U mjestu sastavljenom mahom od istočnoeuropskih doseljenika, katolika, židovska se obitelj Zimmerman uspjela uklopiti a da nije trebala prevladati predrasude s kojima su se Židovi susretali u ostalim dijelovima zemlje. Kao pripadnici srednje klase prema mjerilim Hibbinga, Abe i njegova supruga Beatty mogli su sinovima zajamčiti stabilan dom i više od najnužnijih potrepština.

U jesen 1955. godine Robert Allen Zimmerman bio je sličan mnogim drugim tinejdžerima. Kao četrnaestogodišnjak koji se sprema za prvi razred srednje škole Hibbing u North Countryju, mjestu u Minnesoti, nije si iz glave mogao istjerati onu novu vrstu glazbe koju je slušao na radiju. Razlikovala se od one koju je njemu najdraži pjevač country glazbe, Hank Williams, izvodio na pločama.

Bob je toliko puta preslušao svoje najdraže singlice Hanka Williamsa – Hey Good Lookin", Your Cheatin" Heart, Honky Tonkin" – da je praktički izlizao utore u njima.

Taj je novi zvuk bio vreliji i čvršći od bilo čega što je Bob dotad čuo i posve ga je obuzeo. Svidio mu se živahni ritam pjesme koja je toga ljeta bila naizgled svugdje: Rock Around the Clock sastava Bill Haley and the Comets. Ali istinski su ga dirnule tek pjesme Little Richarda, crnačkog pjevača rhythm and blues glazbe s utjecajima gospela, poteklog iz mjesta Macon u Georgiji. Kasnije su ga pitali što ga je to konkretno privuklo Little Richardu, Dylan je odgovorio: "Sve. Zvuk njegova glasa, intenzitet u njemu, Registar u kojemu je pjevao, brzina kojom su stihovi izlazili iz njega. A pjesme su mu bile jednostavne i lako ih se dalo naučiti."

U srednjoj je školi Bob također počeo svirati gitaru i usnu harmoniku. Isprva se jedva probijao kroz pjesme, ali s vremenom je postao dovoljno vješt da ovlada jednostavnim melodijama countyja ili bluesa koje je slušao kasno navečer na radiju. Upijao je glazbeno znanje gdje god je mogao. "Puno sam slušao radio", prisjetio se 2004. "Dolazio sam u prodavaonice ploča i tamburao po gitari, svirao klavir i učio pjesme iz svijet koji oko mene nije postojao." U drugom je razredu Bob osnovao svoj prvi sastav, Shadow Blasters, u kojemu je pjevao i svirao klavir, lupajući po tipkama stojećki poput svojega idola. Sastav je debitirao u srednjoj školi Hibbing u travnju 1957., kad je Bob izvikivao stihove pjesama Little Richarda i svirao klavir mahnitom energijom dok je ostatak Shadow Blastersa očajnički nastojao održati korak s njim.

Bob je zadržao Shadow Blasterse u izvornom obliku tek onoliko dugo koliko mu je trebalo da shvati kako je scensko nastupanje nešto što mu se itekako sviđa. Idući sastav koji će osnovati, Golden Chords, proširit će svoj repertoar pjesama kako bi doista iskoristio priliku. Kao trio sastavljen od Boba kao klavirista i voklanog solista, te gitarista i bubnjara, Golden Chordsi su vjerojatno bili jedini istinski tinejđerski rock "n" roll sastavu Hibbingu 1958. "Svirali smo uglavnom pjesma Eddieja Cochrana i Buddyja Hollyja ", prisjeća se Dylan. "Izvodili smo pjesme Warrena Smitha i pokoju doo-wop pjesmu, Earth Angel, In the Still of the Night, takve stvari. Možda smo odsvirali i pokoju pjesmu Johnnyja Burnetta." Golden Chordsi su svirali na rijetkim tinejdžerskim ili srednjoškolskim plesnjacima, kao i u nekoliko prigoda u Hibbingu i okolici kad bi se recimo, otvorila nova trgovina.

Mladi Zimmerman rastao je slušajući country i blues glazbu s radio postaja u Shreveportu, Louisiana, SAD, no već je gotovo od samih početaka bavljenja glazbom izražavao tendencije prema folk i rock izričajima. Premda je, sukladno običajima njegovih roditelja Abrahama Zimmermana i Beatrice Stone, mladi dječak Bob odrastao u prilično introventiranoj i poluizoliranoj židovskoj obitelji – već od najranije dobi Bob je bio zainteresiran i otvoren prema novim utjecajima, kako u glazbenom, tako i u socio-kulturološkom smislu.

Godinu dana nakon što je osnovao Golden Chordse, sastav se raspao. Osnovao je drugu skupinu i nadjenuo si scensko ime, prozvavši sebe Elston Gunn, a svoj sastav Rock Boppers. Nastupili su samo jedanput, u srednjoj školi Hibbing u siječnju 1959.

Kako nije mogao naći druge tamošnje glazbenike s kojima bi svirao, Bob je počeo putovati u Duluth, gdje su njegovi bratići također otkrili rock "n" roll pa je nakon nekog vremena osnovao još jedan kratkotrajni sastav, Satin Tones. Budući da nije mogao nositi klavir sa sobom na putovanja u Duluth i natrag, Bob se ozbiljnije prihvatio gitare. Ispod svoje maturalne slike u godišnjaku srednje škole Hibbing za 1959. godinu Bob je dao da se otisne kako mu je nakana "Pridružiti se Little Richardu".

Bob je proveo ljeto nakon mature s rodbinom u mjestu Fargo u Sjevernoj Dakoti, gdje je dobio posao u restoranu. U Fargu je Bob upoznao starijega brata pop-pjevača Bobbyja Veeja, mjesnog vokalnog solista koji je sa svojim sastavom Shadows zamijenio Buddyja Hollyja na rock "n" roll turneji po Srednjem Zapadu, nakon što je Holly poginuo u avionsko nesreći, postavši prva velika tragedija rock "n" rolla. Tog je ljeta Vee tražio klavirista kako bi obogatio zvuk svojega sastava i Bob je dobio posao. Kazavši Veeju da se zove Elston Gunn, Bob je toga ljeta nastupao s Veejem i Shadowsima po Fargu i okolici. No kako je postajalo sve teže pribaviti klavir za svaki nastup, Vee je rekao Bobu da klavijature moraju otpasti. Ali Bobova su se glazbena obzorja širila čak i bez nastupanja s Veejem. Drugi utjecaji rhythm and bluesa i rock "n" rolla doprli su mu u život, djelomice zahvaljujući njegovim vikend-odlascima u Duluth, a zatim i u Minneapolis, u Fordovu kabrioletu iz 1951. koji je dobio od oca. Bob je postao poklonik Genea Vincenta i njegova sastava Bluecaps. Također se upoznao s glazbom Leada Bellyja, crnačkog folk-blues umjetnika koji je svirao nešto posve drugačije od uzbibanig rhythm and bluesa koji je obuzimao Boba u srednjoj školi.

U Minneapolisu je Bob također otkrio Dinkytown, boemsku enklavu u susjedstvu Sveučilišta Minnesota gdje su postojali jazz klubovi i kavane u kojima su glazbenici besplatno nastupali. U kafićima Dinkytowna osjećao se, k tome, onaj intelektualni život koji je nedostajao Hibbingu. Zaintrigiran Dinkytownom i njegovim naizgled neograničenim mogućnostima.

Godine 1959., Bob Dylan se upisuje na sveučilište u Minneapolisu i paralelno s tim počinje intenzivnije nastupati, a što je još važnije u glazbenom smislu Dylana sve više zaokuplja folk i folk-rock glazbeni izričaji. Osim u skladateljskom, značilo je to promjenu i u samom, "bazičnom" načinu izvođenja (njegove) glazbe. Dylan sve više počinje koristiti akustičnu gitaru i usnu harmoniku, a ova će kombinacija s vremenom postati njegov "zaštitni znak".

"U to sam vrijeme osjećao da mi uobičajeni rock izričaj, i u skladateljskom i u izvedbenom kontekstu više nije dovoljan za izražavanje svega onoga što sam u emotivno-glazbenom smislu želio izraziti" – objasnio je jednom prilikom Bob Dylan. Njegove pjesma tada postaju osjećajnije i slojevitije, i čini se kako je tog trenutka Dylan pronašao izričaj koji mu najviše odgovara.

Čim je stigao u školu, Bob je uronio u bitničku književnost popularnu u maloj skupini studenata potkraj pedesetih. Upoznao se s liberalnom politikom, poezijom i folk-glazbom, kojima je Dinkytown vrvio. U Hibbingu je Bob mogao jurcati mjestom u trapericama, motociklističkoj jakni i čizmama, izgledajući kao klasični frajer. U Dinkytownu se Bob riješio kožne odjeće. U jesen 1959., u svojem novom izdanju – samtericama i sportskom sakou – Bobby Zimmerman više je izgledao kao bruvoš s uglednog sveučilišta, što je i bio. S novim izdanjem došao je i novi identitet. Bob Zimmerman počeo je sebe zvati imenom Bob Dylan, preuzevši ime od velškog pjesnika Dylana Thomasa, čije je pjesme u to vrijeme čitao. U Dinkytownu, Boba je folk-glazba još više očarala i počeo je učiti sve više folk-pjesama kako bi nadopunio pjesme Leada Bellyja koje je već znao. Otkrio je glazbu crnačke folk-pjevačice Odetta, folk-pop zvijezde s Jamajke, Harryja Belafontea, te Kingston Trija, koji je svojom obradom tradicionalne folk-pjesme Tom Dooley dospio na vrh pop-ljestvica godinu dana prije toga. Dylan je također gutao ploče Petea Seegera, sastava Weavers i Carter Family, te Josha Whitea, Jimmieja Rodgersa i drugih.

Uskoro nakon što je došao na Sveučilište Minnesota, Dylan je od prijatelja dobio knjigu koja će mu promijeniti život. Potekla iz pera folk-pjevača Woodyja Guthrieja, knjiga Bound for Glory bila je poluautobiografski, poluistiniti prikaz Guthriejevih dana provedenih na putovanjima uzduž i poprijeko Amerike, u smišljanju pjesama i njihovu pjevanju, pri čemu mu je i jedno i drugo dolazilo prirodno poput disanja. Dylan je doživio Bound for Glory kao knjigu koja sadrži tajne života.

Utjecaj Woodyja Guthrieja na američku folk-glazbu bio je golem. Poput Johna Steinbecka, koji je pisao o fiktivnoj obitelji Joad i njihovoj tragičnoj priči ekonomskog očaja i potom nade u suočenju s porazom u svojemu romanu Plodovi gnjeva, i Guthrie je stvarao likove i pratio osobna i javna stradavanja vezana uz Dust Bowl i Veliku depresiju. Guthrie je uskoro proširio svoj doseg na nedaće američkog radnika, te se zauzimao za socijalizam i čak komunizam kao način rješavanja gospodarskih jada Amerike.

U Dinkytownu je Dylan također naišao na Guthriejev album Dust Bowl Ballads i pjesma su ga ganule kao i Bound for Glory. Prisjeća se: "Prvi put sam čuo Woodyja Guthrieja kad me brat jedne cure, plesačice, pozvao u njihovu kuću... Rekao je: "Moraš čuti ovog tipa", pa sam otišao onamo, a on je imao par Stintsonovih ploča s Woodyjem Guthriejem i Ciscom i Sonnyjem i Terryjem na njima. A ja jednostavno nisam mogao vjerovati u to što čujem s tih ploča. Nikad to još nisam čuo." Preko noći je postao Guthriejev sljedbenik, zaljubivši se u jednostavne napjeve i složene teme toga folk-pjevača, kao i u pojam trubadura, glazbenog lutalice koji doživljava stvari o kakvima većina drugih može samo sanjati. Dylan je počeo pjevati poput Guthrieja, ponašati se poput njega, odijevati se poput njega. Kako je to kazao jedan Dylanov prijatelj: "On je apsolutno postao Woody Guthrie."

Dylanu je preostalo samo još osobno upoznati Woodyja Guthrieja.
U prosincu 1960. godine Woody Guthrie ležao je na samrti u jednoj bolnici u New Jerseyju. Nakon dugogodišnjeg bolovanja od Huntingtonove horeje, Guthrie i njegova obitelj jednostavno su iščekivali neizbježno, dok mu je bolest proždirala moć upravljanja mišićima i živčevljem. Guthrie više nije mogao ni pjevati ni svirati gitaru. Shvaćao je razgovor, ali jedva da se mogao uključiti u njega. Govor mu je mahom bio nerazumljiv i stalno se nehotice trzao. Onaj romantičarski pojam o Guthrieju, koji je mladi Bob Dylan nosio u sebi, u stvarnosti je bio sveden praktički ni na što.

U međuvremenu Dylan je kazao roditeljima da želi napustiti Sveučilište Minnesotu i poći ostvariti san da postane folk-pjevač u Guthriejevu stilu. Bio je također čvrsto odlučio upoznati svojega novog idola. Osjetivši da im je sin uzbuđen i željan puta, Abe i Beatty Zimmerman nevoljko su prihvatili njegove povelike ambicije, iako ih nisu shvaćali. Poželjeli su mu siguran i sretan put, ponadavši se u njegov povratak za nekoliko mjeseci, nakon što udovolji svojim glazbenim težnjama.

"Jednog jutra sam samo tako ustao i otišao", prisjetio se Dylan u jednom intervjuu iz 1985. "Toliko sam dugo samo razmišljao o tome da više nisam mogao samo razmišljati...bilo je vrijeme da se krene." Malo prije Božića, Dylan se spakirao, uzeo gitaru, ispružio palac i iz snježne mećave Minnesote krenuo na putovanje koje će promijeniti smjer glazbene povijesti. Uspio je stići do Chicaga. Kako kažu prijatelji, Dylan je čuo za živu folk-scenu u Madisonu, gradu u Wisconsinu, te ju je odlučio pogledati. "Madison i Chicago bili su tek tu negdje na putu odande", prisjeća se. "Ti mi gradovi nisu bili nikakva odredišta."" Dok je bio u Madisonu, Dylan je s prijateljem otišao pogledati koncert Petea Seegera. Seeger je, nakon Guthrieja, bio najutjecajniji folk-pjevač Amerike. Bio je također žrtva lova na vještice senatora Josepha McCarthyja u pedesetima, kad je završio na crnoj listi s drugim zabavljačima i izvođačima sklonima ljevičarskim političkim nazorima. Kako kaže Dylanov biograf Howard Sounes: "Kad je uživo vidio Petea Seegera i čuo ga kako govori o Woodyju Guthrieju i pjeva Guthriejeve pjesme, što je Seeger redovito činio na koncertima, u Bobu se razgorjela ambicija da i sam upozna Guthrieja."

1960. u njemu se prvi put javlja potreba za promjenom imena. Ime Robert Allen Zimmerman više nije odgovaralo njegovoj osobnosti, a definitivnu (i službenu) promjenu će u svoje novo ima – Bob Dylan - realizirati u kolovozu 1962. godine. Iz tog razdoblja, od početka 1960. do kraja 1962., važno je još spomenuti dva trenutka;

1. Dylan krajem 1960. prekida studiranje u Minneapolisu, i dva mjeseca provodi u Denveru gdje upoznaje Jesse Fullera, koji je bio majstor blues glazbe. Nekoliko njihovih susreta u priličnoj je mjeri utjecalo na Dylana. Mnogi se glazbeni kritičari slažu da je baš Fullerovo sviranje usne harmonike Dylana potaknulo na isto. Dylan tada definitivno odlučuje da će se u životu profesionalno baviti glazbom.

2. U siječnu 1961., kao dvadesetogodišnjak, Dylan se seli u New York, želeći glazbeno napredovati, te u sklopu tih planova upoznati jednog od svojih idola... Bob Dylan i Woody Guthrie upoznali su se u veljači 1961. u ne baš osobito sretnim okolnostima, naime Guthrie je u bolnici polako umirao od groznice, jake upale pluća i Huntigtonove bolesti.

New York; Woody Guthrie; Formiranje izričaja

Zima je 1961. godine bila hladna u New Yorku. Bilo je to teško vrijeme za devetnaestogodišnjeg mladića bez poznanstva ili poslovnih veza koji se nastoji snaći u gradu koji ne prašta, no ushićenje što živi u gradu kulturalno toliko različitim od svih koje je do tada poznavao, vrijedilo je mnogo više od svih poteškoća. "New York je bio san", prisjetio se 1978. "Bio je to san kozmopolitskih bogatstava uma. To mi je bilo najdivnije mjesto za učenje i upoznavanje drugih ljudi na sličnim putovanjima."

Greenwich Village bio je logično mjesto za Dylanov dolazak. Poput Dinkytowna, Village, koji se nalazi u donjem dijelu Manhattana, bio je boemsko središte pjevača, skladatelja, pjesnika i pisaca, kao i političkih aktivista, ljudi slobodnih nazora i onih koji vole živjeti u rubovima građanskog društva.

Jedna od prvih Dylanovih postaja nakon dolaska u New york bio je odlazak u posjet Guthriejevoj obitelji u Brooklynu. Nekoliko dana potom Dylan je upoznao svojega mentora. "Prvi sam put vidio Woodyja", sjeća se Dylan, "kad sam se nenajavljen pojavio u bolnici i upitao smijem li ga posjetiti. Tako sam ga upoznao." Zatim je u sljedećih nekoliko mjeseci, Dylan putovao u mjesto East Orange u New Jerseyju, gdje su živjeli Bob i Sid Gleason, kojima su često dovodili Woodyja nedjeljom poslije podne da predahne od bolničke tlake i vidi stare – i nove – prijatelje. Dylan je oduševio i Guthriejeve i Gleasonove svojom odjećom u Woodyjevu stilu i sposobnošću da bez razmišljanja izvede praktički svaku Guthriejevu pjesmu. Lijepo su ga primili i hranili ga. S vremenom je Dylan počeo poprimati otegnut govor Oklahome, što se svidjelo Haroldu Levemthalu, Woodyjevu skrbniku i menadžeru Petea Seegera. "Nastojao je biti Woody Guthrie u svakom mogućem pogledu", prisjeća se Leventhal. "Woody ga je tako obuzeo da nije bilo ničega Woodyjeva što bi mu promaknulo. Potpuno ga je skinuo, nego što. Postao je mlađa verzija Woodyja Guthrieja."

Danju je čitao poeziju i filozofiju uz kavu po kafićima Villagea. Noću je nastupao gdje god bi se našla kakva pozornica s publikom, kao i vlasnik kluba voljan da mu da priliku. Woodrow Wilson Guthrie bio je izraziti predstavnik američkog folka, s primjesama bluesa, i u desetak susreta dao je Dylanu nekoliko vrlo korisnih autorskih savjeta i smjernica, a Dylan mu je odsvirao nekoliko svojih pjesama, te ih prodiskutirao s Guthriem. Ohrabren tim seansama, Bob počinje formirati svoj stil u spoju i na temeljima folk, rock, blues i country stilskih idioma. Paralelno tome Dylan odlazi na glazbene konzultacije (i) kod Guthrievog suradnika Jacka Elliotta, s kojim ubrzo postaje prijatelj. Dylan se pohvalno izrazio o Elliottu u svojoj autobiografskoj knjizi Chronicles iz 2004. godine. Interakcija utjecaja u trokutu Guthrie – Elliott – Dylan imala je značajan utjecaj na mladog Boba, što će kao umjetničku uspomenu proizvesti pjesmu Song To Woody.

Guthrie je bio jedan od prvih putujućih američkih folk-trubadura i, putem glazbe, boraca za veća radnička prava. Izrazite socijalne tematike, njegove pjesme pogađale su u svemu srž socio-ekonomskih problema u Americi s kraja tridesetih do sredine pedesetih godina prošlog stoljeća. Sredinom tridesetih Woody Guthrie i Maxine Crisman vodili su i vrlo slušanu emisiju na (tadašnjoj) radio postaji KFVD u Los Angelesu, Kalifornija, SAD. Guthrie i Maxine puštali su gotovo u potpunosti folk i folk-rock glazbu, a u to vrijeme Woody uspostavlja kontakte i suradnju sa socijalistički i komunistički orijentiranim snagama u Americi.

Premda je bilo izvjesno njegovo priključenje partiji, Guthrie se u ključnom trenutku udaljava, a poznata je njegova izjava iz tog vremena: "Premda sam izraziti antifašist i socijal-demokrat, ne odgovara mi njihov totalitarni i dogmatski mentalitet, na rubu neslobode i kršenja ljudskih prava." Autor je nekoliko članaka u glasilu Daily Worker, da bi u veljači 1940., dakle 21 godinu prije susreta s Dylanom, napisao svoju najpoznatiju pjesmu This Land Is Your Land. Dok je glazba bila dijelom Guthrieva, a dijelom proizašla iz poznate gospel pjesme Oh My Loving Brother, vrlo uvjerljivi i beskompromisni stihovi ove >protestne folk< pjesme u cijelost su djelo Woody Guthriea. Kratki isječak iz te pjesme bit će sasvim dovoljan za prikaz borbe za socijalno-klasnu jednakost...

In the squares of city,
In the shadow of a steeple,
By the relief office, I"d seen my people.
As they stood there hungry, I stood there asking,
Is this land made for you and me?

... i svojevrsnu najavu Dylanovske poetike.

Guthrie surađuje i s Peteom Seegerom, a svi utjecaji prelijevali su se u mladog Bob Dylana koji se, sada se to jasno može reći, u potpunosti priključio i artistički nastavio na rad Guthriea. Bob Dylan je u to vrijeme idealizirao njegov rad što potvrđuje činjenica da ga je prvi (i najviše) počeo posjećivati u bolnici od svih glazbenih kolega. Zanimljivo je također podsjetiti da su Guthrie i Dylan s počastima primljeni u Rock and Roll Hall of Fame iste godine, 1988. (!), a Guthrie je dobitnik ugledne nagrade Grammy Lifetime Achievement Award, 2000. godine. 1998. njegov se lik našao na američkim poštanskim markama.

1961.; Prve studijske snimke i nastupi; Učenje od uzora; Robert Shelton;

Ohrabren susretima s Guthriem i Elliottom, Dylan u travnju 1961. počinje nastupati u Greenwich Village, New York, a njegovi uspješni nastupi dobivaju i prve medijske pohvale u obliku pozitivnih izvještaja u New York Times-u (glazbeni novinar Robert Shelton).

Sve se više klubova i kavana u Greenwich Villageu okretalo folk-galzbi kao načinu privlačenja gostiju. Folk-glazba je još uvijek bila glazbena forma izvan ustaljenog popa, ali to se mijenjalo nakon uspjeha Kingston Trija s pjesmom Tom Dooley, te kritičkog i komercijalnog uspjeha koji je Joan Baez požnjela svojim prvim dvama albumima. Mnogi mladi poklonici glazbe počeli su smatrati rock "n" roll s kraja pedesetih i početka šezdesetih homogeniziranim i banalnim. No iako je folk-glazba bila prijetvorno jednostavna – akorde koji tvore većinu pjesama lako je naučiti i odsvirati – stihovi su se često bavili nabijenijim temama: ljubavlju, smrću, nepravdom i sudbinom. Folk je ispunio prazninu koju je rock napustio. Dylan se našao na pravome mjestu u pravo vrijeme.

Dylan se sprijateljio s drugim folk-pjevačima iz Villagea, uključujući Marka Spoelstru, Davea Van Ronka i Ramblin" Jacka Elliotta. Bilo je to bitno vrijeme za mladoga Dylana. Pozorno je slušao svoje folk-prijatelje, pomno promatrao način na koji nastupaju i razgovarao s njihovom publikom između pjesama. Motrio je način na koji drže instrumente i razgovaraju iza pozornice. Zatim je sve to stopio s vlastitim nadolazećim stilom. "Pa svatko u show businessu radi nešto slično", rekao je Dylan u jednom intervjuu mnogo godina kasnije.

U travnju je Dylan nastupio u Gerde"s Folk Cityju, jednom od najvažnijih folk-klubova Villagea, kao predizvođač blues-gitaristu Johnu Leeju Hookeru. U svibnju je nastupio na festivalu Indian Neck Folk u mjestu Branford u Connecticutu, te otputovao u Boston da bi svirao u Clubu 47, gdje je Joan Baez započela karijeru nekoliko godina prije. Na većini nastupa toga proljeća Dylan je izvodio repertoar sastavljen od glazbe svojih mentora, ali počeo je pisati i vlastite pjesme. Jedna od prvih koje je predstavio uživo bila je Song to Woody, njegova oda Guthrieju. Stihovi su bili Dylanovi: "Hey, hey Woody Guthrie, I wrote you a song... " Ali melodija je bila nadahnuta Guthriejevom skladbom 1913. Massacre, koju je pak nadahnula jedna stara pjesma obiteljske grupe Carter Family. I njegov se britki smisao za humor počeo uvlačiti u te rane skladbe. Talking Bear Mountain Picnic Massacre Blues je prikaz tuče na plovidbi brodom u park prirode Bear Mountain. Napisao je još jednu duhovitu skladbu, nazavanu Talking New York, u kojoj je opisao svoja prva iskustva u Villageu.

Dylan je također tog proljeća počeo zalaziti u Folklore Center Izzyja Younga, gdje je također mogao izučiti svoju vještinu. "U Folkolre Centeru V"", prisjeća se Dylan, "svirala se sva folk-glazba svijeta. Sve se ro ondje događalo. Ploče i knjige i instrumenti, cimbali i bendžoi i autoharfe i stalci za usne harmonike. Hoću reći, nikad prije toga nisam vidio stalak za usnu harmoniku, pravi. Sam sam ih radio od vješalica za kapute. A i ploče, naravno. Tako da si tamo mogao zimi ostati na toplom i samo slušati ploče, učiti svašta i upoznavati sve folk-pjevače koji su dolazili i odlazili iz grada." Njegova započeta karijera otišla je korak dalje tog lipnja kad je dobio poziv da svira usnu harmoniku na albumu Harryja Belafontea Midnight Special. Također je dobio cjelotjednu gažu u Gaslightu, malenom ali popularnom folk-klubu u Villageu, koji mu je platio 60 dolara za puni tjedan. "Trebalo je biti dosta dobar čak i za sviranje u kafićioma", prisjeća se Dylan.

U kolovozu je Dylan otputovao u Boston i svirao s folk-pjevačicom Carolyn Hester, s kojom se sprijateljio nekoliko mjeseci prije toga. Hester je nedugo prije toga potpisala ugovor s tvrtkom Columbia Records i trebala je snimiti svoj prvi album za nekoliko tjedana. Svidjela joj se zamisao da joj Dylan svira usnu harmoniku na nekolko snimki, kao i za Belafontea. Malo se je koji folk-autor pratio na usnoj harmonici u to vrijeme, ali Dylan je vidio da blues-izviđač Jesse Fuller to izvodi tako što oko vrata nosi stalak za usnu harmoniku kućne izrade, pa je i on postupio tako. Premda Dylan nije bio zamoljen da svira gitaru na Hesterinu albumu, na snimanju se pojavio s usnom harmonikom na stalku i gitarom, a Hester je procijenila da će Dylanov jedinstveni stil izvođenja s usnom harmonikom dati njezinim pjasmama svojevrstan šarm. Hammond se ponovno složio. Malo prije polaska na snimanje s Hester, Dylan si je osigurao dvotjedni angažman u Gerde"s Folk Cityju, kao predizvođač bluegrass sastavu Greenbriar Boys. Prve je večeri Robert Shelton, novinar New York Timesa zadužen za praćenje popa i folk-glazbe, otišao u Gerde"s da bi napisao recenziju Greenbriar Boysa i poslušao Dylana, o čijoj je kvaliteti čuo hvalospjeve od njegova agenta za nastupe, Roya Silvera, u nedavnome razgovoru.

Shelton se tako oduševio Dylanovim nastupom da je praktički cijeli tekst posvetio svirci mladoga folk-pjevača, spomenuvši tek usput Greenbriar Boyse, naslovni sastav – što je do danas neuobičajeno među glazbenim kritičarima. Shelton je oduševljeno raspredao o Dylanu, nazvavši ga "sjajnim novim licem" i "osebujnim stilistom", izjavivši čak kako "nema sumnje da talent praktički pršti iz njega". Dylan je izveo repertoar koji je miješao standarde s nekoliko izvornih pjesama. Sheltona su se dojmile Dylanove pjesme poput Talking Bear Mountain Picnic Massacre Blues, Talking New York i Talkin" Hava Nagilah, reprezentativne izdanice Dylanova govornog, guthriejevskog stila "pričanja" stihova uz pratnju gitare i usne harmonike. Sheltonu se također svidio Dylanov humor. Napisao je: "Gospodin Dylan u isti je mah i komičar i tragičar. Poput vodviljskoga glumca u ruralnim krajevima, on nudi raznovrsne šaljive glazbene monologe... Gospodin Dylan kao da nastupa na usporenoj snimci." Sheltonova recenzija objavljena je 29. rujna 1961. Prisjetivši se teksta koji je lako moguće bio jedna od najvažnijih pop-kritika u njegovoj karijeri, Dylan je rekao: "Pa, on je nahvalio taj nastup u New York Timesu, što je nekako sve skupa stavilo u pokret za sutradan...""

John Hammond; Columbia Records; Prvi diskografski ugovor;

"Carolyn Hester me imala na svojoj ploči i valjda je Hammond vidio tu recenziju pa me upitao bi li htio snimiti ploču. Tako se to zbilo. Bilo je baš tako jednostavno."

U rujnu 1961. Dylanu je ponuđeno da nastupa zajedno s pjevačicom Carolyn Hester na nekoliko koncerata, uz ponudu za gostovanje na njenom trećem studijskom albumu, kojeg je snimila za Columbia Records. 14. rujna, na jednoj od proba, upoznaje se s Johnom Hammondom. Sve je to vodilo nezadrživim tokom prema potpisivanju njegovog prvog diskografskog ugovora s Columbia Records – u listopadu 1961. godine. U kolikoj je mjeri sâm Dylan bio ponosan i oduševljen, pa čak slobodno možemo reći – i impresioniran – ovim trenutkom, najbolje će nam prikazati njegove vlastite riječi koje možemo naći u njegovoj poznatoj autobiografskoj knjizi Chronicles (2004.)

"John Hammond, koji me doveo u Columbia Records, bio me upoznao s Louom i zamolio ga da se pobrine za mene. Hammond je dotad čuo samo dvije skladbe koje sam sâm napisao, ali imao je predosjećaj da će ih biti još...

John je bio John Hammond, veliki lovac na talente i otkrivač monumentalnih glazbenika, gorostasa u povijesti snimljene glazbe – Billie Holiday, Teddyja Wilsona, Charlieja Christiana, Caba Callowaya, Bennyja Goodmana, Counta Basieja, Lionela Hamptona. Listom umjetnika čija je glazba odjeknula cijelim životom Amerike. Sve ih je izveo pred oko javnosti. Hammond je čak vodio posljednja studijska snimanja Bessie Smith. Bio je legenda, čisti američki aristokrat. Majka mu je bila rođena Vanderbilt, a John je odgojen u gornjem sloju, u svili i kadifi – ali to mu nije bilo dovoljno, pa je pošao za onim što mu srce voli, za glazbom, po mogućnosti zvonkim ritmom vrućeg jazza, duhovne glazbe i bluesa – koje je prigrlio i branio životom. Nitko mu nije mogao stati na put, a nije htio gubiti vrijeme. Jedva sam mogao povjerovati da ne sanjam dok sam sjedio u njegovu uredu, bilo je nevjerojatno da on potpisuje ugovor sa mnom za Columbia Records.

Zvučalo mi je kao neslana šala. Columbia je bila jedna od prvih i najbitnijih etiketa u zemlji, a meni je bila velika stvar što sam se uopće progurao do ondje. Prije svega, folk-glazba smatrala se petparačkom i drugorazrednom i izdavale su je samo male etikete. Velike izdavačke kuće bile su isključivo za elitu, za dezinficiranu i pasteriziranu glazbu. Nekoga poput mene primile bi jedino pod posve iznimnim okolnostima. John je bio vizionar ispred svoga vremena, vidio me i čuo, osjetio je moje misli i vjerovao u ono što slijedi. Objasnio mi je da u meni vidi nasljednika duge tradicije, tradicije bluesa, jazza i folka, a ne nekakvog vunderkinda, posljednju riječ glazbenih novotarija. Makar tada baš i nije bilo nekih naročitih posljednjih riječi. Američka glazbena scena s kraja pedesetih i početka šezdesetih bila je prilično uspavana. Popularni radio tapkao je u mjestu, da tako kažem, pun ispraznih lakih nota. Bile su to godine prije nego što će joj The Beatles, The Who ili The Rolling Stones udahnuti novi život i oduševljenje. U to vrijeme svirao sam opore folk-pjesme začinjene plamenom i sumporom, a nije trebalo provoditi ankete da bi se znalo kako ništa slično ne puštaju na radiju. Nisu odgovarale komercijalnim prohtjevima, ali John mi je rekao da mu ta pitanja nisu najbitnija, a shvaćao je i sve implikacije onoga što radim. "Shvaćam iskrenost", tako mi je rekao. John je govorio s grubim, prekaljenim držanjem, no u očima mu je sjala iskrica poštovanja. "Neću te vući za nos", rekao mi je. "Nadaren si mladić. Ako uspiješ usredotočiti i obuzdati taj svoj dar, neće biti brige. Dovest ću te u studio i snimiti te. Pa ćemo vidjeti." A meni je to bilo dovoljno. Stavio je ugovor preda me, standardni, a ja sam ga na licu mjesta potpisao, ne bakčući se pojedinostima – nije mi trebao odvjetnik ni savjetnik, nitko da mi gleda preko ramena. Bio sam spreman drage volje potpisati svaki obrazac koji mi podastre."

Ugovor za snimanje s Columbijom sasvim je iznenadio Dylana. Ranije te godine odbili su ga folk-izdavači Folkways i Vanguard Records. Columbia Records nije bila na glasu kao tvrtka sklona folk-pjevačima. Ali kako je Vanguard upravo imao uspjeha s Joan Baez na pop-ljestvicama, a mediji su folk-glazbi posvećivali sve više pozornosti, Hammond i Columbia odlučili su zauzeti dio novonastalog tržišta folk-glazbe. Pod ugovorom su već imali Carolyn Hester. Smatrali su da u dvadesetogodišnjem Dylanu imaju nebrušeni dijamant, kojemu će trebati vremena da zablista. Potkraj listopada, Hammond je s Dylanom potpisao petogodišnji ugovor i sastavio planove da ga te jeseni dovede u studio kako bi snimio svoj debitantski album.

Nedugo nakon što je potpisao izdavački ugovor s Columbijom, Dylan je potpisao i drugi važan ugovor s chicaškim impresarijom Albertom Grossmanom, kojim je Grossman stekao pravo da ga zastupa u budućim dogovorima i rukovodi njegovom tek započetom karijerom. Grossman je surađivao na prvom Newport Folk Festivalu i bio gorljivo uvjeren kako je folk iduća velika stvar u popularnoj glazbi. Premda je bio iz Chicaga, imao je veze na Istočnoj obali i upravo je tražio mlade talente kojima bi biuo menadžer. Jedan od Grossmanovih prvih poteza na mjestu Dylanova menadžera bilo je nagovaranje Izzyja Younga, vlasnika Folklore Centera i jednog od najbitnijih čuvara newyorške folk-scene, da predstavi Dylana koncertom na kojem bi on bio glavni izvođač. Čuvši za Dylanov izdavački ugovor, Young je pristao producirati Dylanov koncert – njegov prvi – u Carnegie Chapter Hallu, smještenom unutar kompleksa Carnegie Halla u središnjem dijelu Manhattana, 4. studenog 1961. Kako bi potaknuo zanimanje za koncert, Young je doveo Dylana u radioemisiju Oscara Branda Folksong Festival na postaji WNYC, gdje je on dao svoj prvi intervju uživo.

Nekolko tjedana nakon koncerta počeo je snimati svoj prvi album. Gotovo sve pjesme koje tvore Dylanov debitantski album standardi su koje je godinu prije toga izvodio po klubovima Villagea. Samo se na dvije izvorne pjesme s albuma, Song to Woody i Talking New York, uopće nije mogao osjetiti Dylanov genij u razvoju. Na omotnici albuma našla se fotografija nasmiješenog Dylana s gitarom u ruci i poznatom samtenom kapom na glavi. Izgledao je mlado, ali samouvjereno. Ipak, kad je Bob Dylan izašao početkom 1962., malo tko je mogao zamisliti da će on uskoro postati jedan od najvažnijih glazbenika 20. stoljeća i jednaod najutjecajnijih ličnosti svoga naraštaja.

1962., ožujak; Prvi album: "Bob Dylan" - opis;

Prvi Dylanov album sadržavao je 13 pjesama, od kojih su samo dvije pjesme originalni Dylanovi autorski radovi, a ostalo su sačinjavale obrade folk i blues standarda.

Sa samo 21 godinu Dylanove interpretacije zvučale su vrlo snažno, uvjerljivo i zrelo. Njegov karakterističan glas, uz pripadajući način pjevanja, premda još neprofilirani, dali su s ovim albumom nagovještaj rađanja "ere velikog autora". Producent je bio John Hammond, a naslovi dvaju Dylanovih pjesama su Song To Woody i Talkin" New York. Dylan je za debitantski album priredio još 4 pjesme, koje ipak nisu uvrštene na album. Radi preciznosti, spomenimo da su melodijske linije Song To Woody inspirirane upravo Guthrijevom 1913 Massacre, koja je ipak inspirirana folk "standardima" tog vremena.

Usprkos sve većoj potražnji folk-glazbe među diskografskom publikom i pokojem trenutku izvrsnosti na albumu, Bob Dylan je komercijalno propao, prodavši se isprva u oko 5 000 primjeraka. U Columbia Recordsu nadali su se da će se prodati otprilike tri puta više. Neki djelatnici Columbije počeli su u šali nazivati Dylana "Hammondovom ludorijom". Ta interna kritika zacijelo je zapekla Hammonda, kao što ga je i razočarala slaba prodaja albuma, ali ne dotle da ga poljulja u uvjerenju kako bi Dylan mogao biti dobar, čak sjajan diskografski umjetnik. Hammond je u autobiografiji iz 1977. John Hammond on Record napisao da se, budući da se album nije dobro prodavao, Dylan "sad našao u onom najnejasnijem, najranjivijem položaju za jednog mladog umjetnika, kad oni koji u svojim rukama drže njegovu sudbinu moraju donijeti hladnokrvnu procjenu njegova talenta te odlučiti hoće li ga dalje gurati ili će ga se riješiti." Taj talent koji je Dylan imao – a o kojem je tvrtka Columbia Records imala tek najslabijeg pojma – ležao je u njegovu umijeću pisanja pjesama. Iako je Dylan napisao nekoliko pjesama u Minnesoti, tada nije uložio svjestan napor da postane pisac pjesama.

Dylan snima nekoliko samostalnih singlova za glazbeni časopis/izdavačku kuću Brodside, orijentiranu uglavnom prema folk izvođačima. Snimanje drugog albuma dolazi u pitanje, ali kako se za Dylana tada snažno zauzimaju John Hammond i veliki Johnny Cash – Bob dobiva još jednu priliku. U kolovozu 1962. Dylan "vuče" jedan od važnijih poteza u svojoj karijeri, kada potpisuje ugovor kojim Albert Grossman postaje njegov osobni menadžer. Uvijek aktivan, izuzetno marljiv i "lukavi znalac odnosa s medijima" – Grossman je uvelike pridonio prvoj fazi Dylanove karijere, te ostao njegov menadžer sve do kraja 1970. Počevši sa Song to Woody i Talking New York, pak, stvari su se počele mijenjati početkom 1962. godine. Dylan je tada već godinu dana bio u New Yorku, okusio je stvarni svijet i uvelike sazrio.

Kad je New York obavila zima, Dylan je provodio vrijeme u kafićima uz šalice kave, kod prijatelja uz gitaru, te u stanu svoje djevojke Suze Rotolo, gdje je čitao poeziju, slušao ploče i sve se više zanimao za ono što se zbiva izvan njegova malog svijeta. Do proljeća su Dylan i Rotolo bili u više nego usputnoj vezi; počeli su živjeti zajedno u malom stanu na West 4th Streetu u Villageu, nedaleko od Washington Squarea i niza folk-klubova u kojima su Dylan i drugi folk-pjevači svake noći nastupali. Rotolo je, uz Woodyja Guthrieja, imala veliki utjecaj na Dylan u tom ranom razdoblju njegove karijere. Poput Dylana, bila je mlada, još tinejdžerica, kad ga je upoznala. Ali Rotolo je bila načitana, iznimno sigurna u sebe i svoja uvjerenja te politički sofisticirana za svoje godine. Njezina obitelj, u kojoj su se gajili liberalni nazori, potaknula je Rotolo da se posveti političkom aktivizmu. Radila je za Kongres rasne jednakosti (CORE) i pomno u novinama i časopisima pratila rastuću plimu pokreta za građanska prava.

Jedna od prvih političkih pjesama koje je Dylan napisao početkom 1962. godine bila je The Ballad of Emmett Till. Dylan je čuo Rotolo kako priča o umorstvu Tilla, četrnaestogodišnjeg afroameričkog dječaka iz Mississippija koji se usudio zazviždati za bjelkijom. Dylan je o tom umorstvu čitao i u novinama, te je njegova pjesma opisala brutalnost Tillova umorstva i užasnu rasnu zadrtost iz koje je ono proisteklo. Zadovoljan postignućem pjesme, kao i Rotolinom reakcijom, Dylan se primio onoga što je i njegov ido Guthrie svojedobno činio: pregledavao je novine u potrazi za intrigantnim pričama koje bi se mogle prokomentirati stihovima i glazbom. Nove su pjesme brzo uslijedile, uključujući Talkin" John Birch Paranoid Blues, satirički pogled na potragu američkih desničara za komunistima "ma gdje bili", te Let Me Die in My Footsteps, zamamno lijepu pjesmu protiv hladnog rata, o hrabrosti koja je potrebna da bi se čovjek suočio s mogućnošću besmislene smrti.
A onda, dolazi trenutak u Dylanovoj karijeri koji će ga zauvijek učiniti dijelom svjetske glazbene i kulturološke povijesti...

Drugi album: "The Freewheelin" Bob Dylan"; Pjesma "Blowin" In The Wind"; 1963., svibanj

U vrijeme stvaranja i izlaska albuma The Freewheelin" Bob Dylan, Bob je bio u onom stadiju karijere kada je već stekao određenu reputaciju, ali mu je do "pravog ugleda" i "svjetskog imena", da tako kažemo, "nedostajala" pjesma koja će postati svjetski hit. Ova samo naizgled jednostavna, a zapravo duboko-emotivna pjesma ubrzo je postala svjetski "evergreen" i jedno od svakako najpoznatijih Dylanovih istinskih remek-djela.

U vrijeme usijanja "hladnog rata" i "Kubanske krize", slijedeće riječi dirnule su milijune ljudi širom svijeta...

How many roads must a man walk down
Before you call him a man?
...
Yes, and how many deaths will it take till he knows
That too many people have died?
...
The answer, my friend, is blowin" in the wind,
The answer is blowin" in the wind.

tek će pjesma Blowin" in the Wind predstaviti Dylana publici mnogo široj od poklonika folka u Villageu. Posluživši se napjevom iz stare crnačkenarodne pjesme No More Auction Block kao temeljem, Dylan je napisao riječi pjesme za manje od pola sata. Glavni stih pjesme, The answer is blowing in the wind, kao da, barem na površini, nije nudio naročitu nadu u rješavanje sve okrutnijih problema svijeta, uključujući nuklearni holokaust, siromaštvo i raširenu rasnu nepravdu. Ali umorna iskrenost Dylanova glasa i njegov neobičan stil izražavanja dali su pjesmi osebujnu strastvenost koja se dojmila slušatelja. To će postati jedna od temeljnih pjesama sve snažnijega vala politički aktivne mladeži.

Zanimljivo je da se ispočetka Dylanova verzija pjesme Blowin" in the Wind nije pokazala najpopularnijom. Čuo ju je folk-trio Peter, Paul and Mary i svidjela im se, pa su je snimili 1963. U kolovozu te godine sastav je dospio na drugo mjesto ljestvice s Blowin" in the Wind, što je dalo folk-glazbi širi prostor na pop-postajama i dovelo trio Peter, Paul and Mary na put prema zvijezdama. Također je Dylanu priskrbilo tisuće dolara od tantijema.

U ljeto 1962. Rotolo je otputovala u Italiju, ostavivši Dylana bez djevojke – ili muze. Isprva je Dylan bio očajan zbog njezina odlaska, ali je ubrzo otkrio da se njegove duševne boli mogu dobro iskoristiti. Toga ljeta, kako se prisjećaju mnogi Dylanovi prijatelji, pjesme kao da su istjecale iz njega. Kolega folk-pjevač Tom Paxton najbolje je to opisao kad je novinaru Andyju Gillu kazao da je Dylanov "um gorio. Između kluba i onog drugog mjesta na koje bi išao, započeo bi i po pet pjesmam – završio ih!" Dylan je 1965. godine sam opisao svoj plodni nalet pjesmotvorstva te 1962. godine. "Pisao sam gdje bih se već zatekao. Ponekad bih cijeli dan proveo za stolom u kutu kavane i samo posao sve što bi mi došlo u glavu... što god to bilo. Satima bih promatrao ljude i izmišljao koješta o njima ili bih razmišljao kakve bi pjesme oni voljeli čuti, pa bih takvu i smislio." Gotovo 40 godina poslije dodao je: "Te rane pjesme kao da su bile napisane čarolijom... Ima neke magije u tome, i to ne scenske, u stilu Siegfrieda i Roya; riječ je o drugačijoj, prodornoj magiji."

Dylan nije mogao izabrati bolje vrijeme da počne pisati aktualne pjesme. Činilo se da se svijet nalazi na rubu katastrofe. Hladni rat, koji se vodio od okonjčanja Drugoga svjetskog rata, postao je pogibeljno vruć. U listopadu 1962. ruski su se brodovi punom parom zaputili prema Kubi, noseći rakete s bojevim glavama. Plan je bio postaviti ih na kubansko tlo i usmjeriti prema gradovima na obali Amerike. Predsjednik John Kennedy našao se pred groznom dvojbom: dopustiti da rakete stignu na Kubu, čime bi Amerika postala podložna komunističkim zahtjevima Castra i sovjetskog premijera Hruščova ili pokušati zaustaviti rakete i izložiti se riziku nuklearnog rata. Riskirao je stavivši Kubu pod blokadu ratnog brodovlja mornarice SAD-a i kazavši Sovjetima da će im brodovi biti potopljeni pokušaju li se probiti kroz blokadu. Rusija je s vremenom popustila i rakete nikad nisu isporučene Kubi. Kubanska raketna kriza, jedna od najozbilnjijih prijetnji svjetskome miru nakon Drugoga svjetskog rata, nadahnula je Dylana za jednu od njegovih najboljih pjesama iz tog razdoblja, A Hard Rain"s A-Gonna Fall. Dylan je kasnije kazao je da je "napisao tu pjesmu kad sam mislio da nemam dovoljno vremena prije smrti, kad nisam znao kolko ću drugih pjesama stići napisati, u vrijeme onoga s Kubom. Htio sam većinu toga što sam znao unijeti u jednu pjesmu, najviše što se ikako dade, pa samje tako napisao. Svaki stih zapravo je cijela jedna pjesma, mogao bi se upotrijebiti kao cijela pjesma. Vrijedan je pjesme, svaki pojedini stih." Pjesma je smjesta postala Dylanov klasik, djelomice zbog svoje svevremenosti, ali uglavnom stoga što je uvjerljivim umjetničkim opažanjem uhvatila ono što je ostatak svijeta mislio i osjećao dok su napetosti između Amerike i Sovjetskog Saveza dosezale točku ključanja.

Dylan je nastavio redovito nastupati cijele jeseni 1962., uvrštavajući mnoge svoje nove pjesme u koncerte. Potkraj godine Dylan je otišao na prvo putovanje Europom. Odsvirao je nekoliko gaža u engleskim pivnicama, a u BBC-jevu filmu Madhouse on Castle Street dobio je ulogu folk-pjevača – zaradivši podijeljene kritike. Poslije je otputovao u Rim, ondje se sastao sa svojim menadžerom Albertom Grossmanom i folk-pjevačicom Odettom, nadajući se da će nabasati na Suze Rotolo. Ona je, pak, već putovala natrag u New York, a da on to nije znao. Dylan se zaputio kući potkraj siječnja 1963., željno čekajući da dovrši rad na svojem drugom albumu.

The Freewheelin" Bob Dylan objavljen je u svibnju 1963. (27. 5. 1963., op. ur.), mjesec dana nakon njegova prvog velikog koncerta u newyorškome Town Hallu. Omotnica albuma prikazivala je Dylana kako hoda ulicom u Greenwich Villageu sa Suze Rotolo pod ruku, savršeni maldi par folk-scene. Trinaest pjesama, ovaj put uglavnom izvornih, bavilo se pitanjima rata i borbom za građanska prava. Dopunjavale su ih ljubavne pjesme Don"t Think Twice, It"s Alright i Girl from the North Country, zatim jedan blues standard i nekoliko prekrasno duhovitih pjesama koje su dokazivale da Dylan ima i stranu koja nije baš tako ozbiljna. Ključne pjesme s albuma Feewheelin" " ipak su bile Dylanova izvorna verzija pjesme Blowin" in the Wind, A Hard Rain"s A-Gonna Fall te novi biser zvan Masters of War, osuda vođa koji šalju mladiće da se bore u nepotrebnim ratovima. Među drugim angažiranim, aktualnim skladbama bili su Oxford Town, o Mississippiju i građanskim pravima, te Talkin" World Wae III Blues, jedak pogled na mogućnost izbijanja novog svjetskog rata izveden u "govornom" stilu koji je Dylan predstavio na svojem prvom albumu. Glazbeni kritičar Tim Riley nazvao je Freewheelin" "prvim Dylanovim albumom koji prenosi goleme razmjere njegova dara", dok je biograf Sounes ustvrdio da je riječ o dylanovu "prvom velikom albumu". Jednostavno rečeno, Freewheelin" je dokazao da Dylan vrijedi, te naznačio silovito kreativan slijed pjesama i albuma kakvi se nikad dotad nisu čuli u folku ili pop-glazbi.

Od tada Dylana mnogi shvaćaju kao lidera svih "pacifističkih snaga" u svijetu tog vremena. S tog izvrsno prihvaćenog albuma, ističu se još i pjesme: A Hard Rain"s Gonna Fall, Oxford Town (snažno obilježena anti-rasističkim nabojem), Masters Of War (čiji naslov sasvim dovoljno govori sam za sebe), Girl From The North Country, Don"t Think Twice, It"s All Right i (nadam se ne proročanska) Talking World War III Blues. Sasvim neočekivano, zapanjujuće i impresivno odzvanja podatak da je sve ove vrhunske uratke napisao autor u dobi od samo 22 godine. Šokantno!

Već nakon dakle svog drugog studijskog albuma, Bob Dylan u (barem) najvećem dijelu "prelazi" u drugi, recimo to direktno, "viši tip glazbenog izvođača". Ima jasno definirani stil, publiku, i što je najvažnije – više nije izvođač koji ovisi o tome "ima li hit ili ne". Neki izvođači takvu razinu i status ne dožive nikada u karijeri.

Pjesmom Blowin" In The Wind Bob Dylan trajno se i nedvojbeno kristalizirao kao istinski moralan čovjek, koji se konstantno bavi vlastitom etikom, preispituje svoje i opće etičke postupke, te u svakoj prilici nastoji djelovati sukladno svojoj (čistoj) savjesti. Za razliku od raznih "moralista" koji se bave ispitivanjem postupaka drugih ljudi, Dylan nam svojim stavovima pokazuje da zapravo nije važno da li se čovjek uzda u religiju (religiju, stranku ili partiju) i vjeruje u Boga ili neki drugi (čovječji) "nepogrešivi" autoritet – već da li se taj čovjek trudi svom puninom živjeti i prakticirati ljubav, istinu, toleranciju i pravednost. Jedan od prognanika, u svoje vrijeme odbačenih i osuđenih – i od ortodoksnih katolika, židova i protestanata (!) – Baruch Spinoza rekao je: "Osjećamo i saznajemo da smo vječni"
"U prirodi ne postoji ništa što je slučajno".

Albert Einstein, veliki znanstvenik koji je obilježio 20. stoljeće, bio je poznati panen-deist (kombinacija panteista i deista), koji nikako nije želio zamisliti ideju Boga kao svojevrsnog "lutkara na nebu", pa premda je izrazito vjerovao u stvoriteljsku "božansku iskru praživota" (u svemiru), nije se mogao složiti s religiozno-etičkom koncepcijom po kojoj (neki) Bog upravlja ljudima, odlučuje o njihovoj sudbini, o sudbini čovjeka-lutke, jer bi time čovjek bio lišen svake odgovornosti za svoje postupke, ratove i ubijanja. Stoga pjesmu Blowin" In the Wind možemo u najvećem dijelu povezati s Einsteinovim slobodoumnim općečovječanskim svjetonazorom, i po pozitivnom utjecaju na svijet s njegovim najvećim znanstvenim otkrićima.

Dug duhovni put koji su tri uma, Spinoza – Einstein – Dylan, svaki u svoje vrijeme i kontekstu, prešli s religioznog židovstva do univerzalno-energetskog, etičkog shvaćanja "božanskog" kao i sve pripadajuće sličnosti – potvrđuju Dylanovo mjesto među najutjecajnijim misliocima i stvaraocima svih vremena.

Tako 1963./1964. Dylan postaje predvodnikom, vođom "novog folk pokreta", a krajem 1963. pjevačica Joan Baez postaje najgorljivija Dylanova zagovornica, a ubrzo se između njih stvara puno povjerenje i ljubavna veza. Dylan i Baez međusobno su se pomagali u karijeri.

U tom periodu mnogi ugledni izvođači počinju uviđati visoke vrijednosti Dylanovih pjesama, a između mnogih treba spomenuti imena poput: Sony & Cher, The Hollies, Manfred Mann, The Turtels, The Byrds. Velike uspjehe s obradama Blowin"In The Wind postižu sastavi Peter, Paul and Mary (SAD, menadžer Albert Grossman) i The Seekers (Australija, Melbourne).
Posljednje navedeni, trijumfalno su tu pjesmu izveli i na svom velikom koncertu u Melbourneu, u ožujku 1967., pred 210 000 ljudi.

Peter, Paul and Mary - "Blowing In The Wind"

The Seekers - "Blowing In The Wind"

U idućih nekoliko godina praktički sve što je Dylan napisao i snimio bilo je u najmanju ruku važno, a često i istinski duboko. Uspjeh koji je Freewheelin" postigao također je uveo kantautora u novo društvo. Dok su mnogi njegovi prijatelji još nastupali po klubovima u Villageu, Dylan je počeo izvoditi koncerte u formalnim prostorima i družitit se s najvišim staležom folk-pjevača, uključujući i kraljicu novoga folk-pokreta, Joan Baez. Baez se pročula nakon Newport Folk Festivala 1959., kad su obožavatelji folka zadivljeno slušali kako njezin besprijekorni sopran daje nov život starim folk-standardima.

Baez je imala beskompromisno čist i anđeoski glas, nimalo sličan Dylanovu dječačkom oponašanju Guthrieja ili oronulim hlasovima starih pjevača bluesa. Njezin visoki registar pjevanja savršeno je odgovarao njezinu djevičanskom, nevinom izgledu, dajući joj svetački dojam rijedak u krugovima folka. Njezin debitantski album, Joan Baez, bio je bestseller u žanru folka. Uspinjao se i pop-ljestvicama, kao i njegov nastavak, Joan Baez 2, objavljen godinu dana poslije. Potkraj 1962. dospjela je već na naslovnicu magazina Time.

Dylan je upoznao Baez samo nekoliko mjeseci nakon dolaska u New York. "Joan Baez je bila vrlo moćna pjevačica, s visokim sopranom, ali mogla je pjevati i nisko", prisjeća se Dylan. "I markantna, znate, mistična izgleda. Imala je dugu crnu kosu, crnu poput tinte – i bila je posve posvećena folk-glazbi." Dylan se počeo pojavljivati na koncertima Joan Baez, gdje ga je ona počela na nastupima predstavljati obožavateljima, nazivajući ga važnim novim glasom u folk-glazbi i izvodeći pokoji duet s njim. Baez je promicala Dylana gdje god bi došla. Čvrsto je odlučila svijetu pokazati da je pronašla nebrušeni dijamant, kantautora koji piše stvari kakve bi ona željela da može. Kako je Baez tvrdila, taj momak koji je na pozornicu izlazio u radničkoj odjeći i starim čizmama bio je genij u nastajanju. Ispostavilo se da je potpuno pogodila u toj procjeni.

Folk-veza Baez i Dylana ojačala je u prvim mjesecima 1963. i dosegnula vrhunac u ljeto te godine. Potkraj srpnja oboje su nastupili na Newport Folk Festivalu. Tijekom festivala praktički se iz sata u sat mogao pratiti uspon Dylanove zvijezde. Nastupio je više puta: u radionicama, sa sastavom drugih folk-pjevača, te s Baez. Mnogi su poklonici folka već bili čuli za Dylana ili ga poznavali s ploče The Freewheelin" Bob Dylan, ali malo ga je tko prije vidio kako nastupa. Dylan ih nije razočarao. Folk-scena tada je već brujala od glasina da je Baez postala nova žena u Dylanovu životu.

Premda su pjesme predstavljale Dylana kao predanog političkog aktivista, Dylanu je politika zapravo bila dosadna. Svakako su ga zanimale političke teme poput rasne jednakosti i pravde, a ratu se iz temelja suprotstavljao. Čak je otišao u Mississippi svirati pripadnicima Studentskog odbora za koordinacjiu nenasilja, koji je nastojao registrirati tamošnje crnačke glasače.

Joan Baez; kolovoz 1963.; Bob Dylan & Joan Baez; Album The Times Are A-Changin"

U kolovozu 1963. Dylan je prvi put sudjelovao u demonstracijama kad ga je Baez nagovorila da joj se pridruži na velikom maršu za građanska prava u Washingtonu. Ne samo da je pristao poći s njom nego je i nastupio pred 200.000 ljudi. Marš na Washington, kako je taj događaj prozvan, ušao je u povijest ne samo zbog svoje brojnosti, već i zato što je baš ondje Martin Luther King ml. održao svoj slavni govor I Have a Dream, najvažniji u povijesti borbe za građanska prava.

Dylanu je izlazak na pozornicu s Kingom i drugim vođama pokreta dao novu vjerodostojnost. On i Baez su, zajedno sa sastavom Peter, Paul and Mary, te Odettom, Mahalijom Jackson i Harryjem Belafonteom, nastupili ispred Lincolnova Memorijala, ujedinjeni u težnji za promjenama.

Album The Times They Are A-Changin" slijedio je stazu koju je utro Freewheelin": pjesme su mahom bile aktualne i vješto skladane, parajući Ameriku ne bi li razotkrile njezinu napuklu dušu. Naslovna pjesma smjesta se prometnula u himnu. Novinar Andy Gill nazvao je tu naslovnu skladbu "bojnom himnom nove republike mladih, prepunom predodžbi jednog svrgnutog poretka". Dylan se i nehotice promicao u glasnogovornika svojega naraštaja, zbog čega će s vremenom požaliti. Primjerice, sam je poslije opisao The Times They Are A-Changin" kao "još jednu arhetipsku pjesmu koja je valjda potekla od nekog starog mornarskog napjeva... Valja početi od neke premise, znate, pa svi mi to činimo. A meni se čini da uvijek polazim od premise koja je već tu, preda mnom. I zbog toga znam da ona odiše istinitošću." U prvom svesku knjige Chronicles, svojih memoara iz 2004., Dylan piše: "... velike face u tisku stalno su me promicale kao kroničara, glasnogovornika ili čak glas savjesti naraštaja. To mi je bilo smiješno. Ja sam samo pjevao pjesme koje su bile skroz iskrene i iskazivale snažne nove stvarnosti. Imao sam vrlo malo zajedničkoga s naraštajem čiji sam glas trebao biti i još sam manje znao o njemu... Moja je sudbina ležala na putu svega što život dozove i nije imala nikakve veze s predstavljanjem bilo kakve vrste civilizacije. Biti vjeran sebi, u tome je bila stvar. Prije sa bio radnik na farmi nego Frulaš iz Hamelina." Ali snaga njegovih pjesmam nije se mogla poreći. Početkom šezdesetih poprimile su nezaustavljivu energiju. Sve je više mladih postajalo uvjereno da Dylan ima sve odgovore. Dylan se, pak, predstavljao kao osoba koja ne zna ni pitanja. U pjemsi The Lonesome Death of Hattie Carroll Dylan priča priču o pogibiji crne služavke iz Baltimorea od ruke bijelog rasista Williama Zanzingera, čija je preblaga kazna – 6 mjeseci zatvora zbog ubojstva iz nehaja – bila travestija. Poput pjesme The Ballad of Hollis Brown. The Lonesome Death of Hattie Carroll služi se jednim incidentom kako bi odaslala univerzalnu poruku.

Album "The Times Are A-Changin" / siječanj 1964. / T. Paine / T. Jefferson;

Dylan je dovršio snimanje ploče The Times They Are A-Changin" u jesen 1963., ali Columbia Records (danas dio SonyBMG) odgodila je njezino objavljivanje do siječnja 1964. godine. Vremenski razmak između dovršetka albuma i njegova izdavanja bio je vratolomna vožnja za Dylana. U listopadu je Dylan održao koncert u Carnegie Hallu u New Yorku, naišavši na oduševljen prijem obožavatelja i tiska, tako da se našao u žarištu obožavanja.

"The Times They Are a Changing" (1964.), u svim elementima prikazuje mladog – ali zrelog autora, a pjesme Ballad Of Hollis Brown, North Country Blues i naslovna The Times They Are A Changin" postaju novi Dylanovi hitovi. Posebno je emotivna i "odzvanjajuća" The Lonesome Death Of Hattie Carroll koja dirljivo opisuje (kriminalistički) slučaj ubojstva "crne djevojke" od strane bijelca, koje nekako biva "polukažnjeno".

Na samo početku 1964. Dylan i Baez pomalo se udaljavaju od "protestnog folk pokreta" i postaju "animatori ljudskih prava", a Bob dobiva uglednu nagradu Tom Paine Award koju mu dodjeljuje National Emergency Civil Liberties Commitee. Dylan je, potpuno suprotno svim očekivanjima, vrlo suzdržano primio nagradu...
(Historyguide.org/intellect/paine.html
Mediavisionspress.com/tompaine.html
Nationalhumanitiescenter.org/tserve/eighteen/ekeyinfo/deism.htm
Etext.library.adelaide.edu.au/p/paine/thomas/p147a/)

...koju ta organizacija dodjeljuje osobi koja se te godine istaknula zalaganjem za političke i društvene promjene u Americi, za zaštitu ljudskih prava. Dylan je u svom govoru prilikom primanja nagrade snažno napao i prekorio "ljevicu", zbog njenih totalitarnih tendencija.

Ali vremena su se doista mijenjala. Kennedyjeva pogibija označila je početak "pravih šezdesetih"; idealizam prvih godina tog desetljeća isčezao je to sudbonosnog dana u Dallasu.

U jugoistočnoj su Aziji vojnici počinjali pogibati u bitkama kojima je Amerika težila suzbiti plimu totalitarnog komunizma u Vijetnamu. U svojoj knjizi The Other America, Michael Harrington je upozorio da se jaz između bogatih i onih koji žive u neimaštini opasno produbljava. Na jugu Amerike borba za građanska prava postajala je sve žešća, kada su se mjesne vlasti psima i šmrkovima odlučile obračunati i rastjerati prosvjednike u Mississippiju u Alabami. Kad je izdan album The Times They Are A-Changin", činilo se da je Dylan, mladi, ali vrlo lucidni pjesnik, predvidio buru koju je cijela zemlja proživljavala. Mladi su Dylanove glazbene opise i kritike Amerike doživljavali kao sasvim istinite. U široj javnosti ga se počelo doživljavati ne samo kao kantautora, već kao "istinozborca". Ne samo kao pjesnika već kao – proroka.

Bob Dylan, The Beatles, Elvis Presley 1964./1965.; Susret Dylana i "čupave velike četvorke

U intervjuu za Village Voice iz ožujka 1964., Dylan se okomio na novinara koji ga je upitao može li "svijetu podariti kakve nove filozofske misli". Dylan je "pošizio" i ljutito odgovorio: "Vi se sigurno šalite?... Nisam ja potreban svijetu, pa visok sam samo metar i sedamdeset sedam. Svijet se sasvim lako može snaći i bez mene. Zar ne znate, svi ćemo umrijeti. Nije bitno koliko čovjek misli da je bitan. Pogledajte velikane poput Shakespearea, Napoleona ili Edgara Alana Poa. Oni su mrtvi, jeli tako?"

The Times They Are A-Changin" bit će posljednji album pun aktualne tematike koji će Dylan snimiti. Premda nikada neće sasvim napustiti pisanje "angažiranih aktualnih pjesama", uskoro će postati jasno da je napravio priličan umjetnički zaokret.

Ali Dylan nije bio jedina važna pojava u popularnoj glazbi 1964. godine. Tijekom trotjednog automobilskog putovanja po unutrašnjosti s prijateljima u veljači, samo nekoliko tjedana nakon izdavanja ploče The Times They Are A-Changin", Dylan je pozorno pratio strku oko dolaska nove glazbene senzacije u Ameriku: Beatlesa. Dylan se 1971. prisjetio svoje prvotne reakcije na tu skupinu: "Vozili smo se kroz Colorado s uključenim radijem, a 8 od prvih 10 pjesama bile su pjesme Beatlesa... radili su stvari koje nitko nije radio. Akordi su im bili neprispodobivi, baš neprispodobivi, a harmonijama su svemu tome dabali valjanost... Znao sam da pokazuju smjer u kojem glazba mora poći." Dylan ih je – kao i svi ostali koji su svirali gitaru, pjevali ili pisali pjesme – pozorno slušao. Stvarala se glazbena revolucija, a Dylan nije mogao ne ostati pod snažnim dojmom.

Rock "n" roll, koji se pojavio 10 godina ranije u Memphisu kad je Elvis Presley pomiješao elemente bluesa i countryja u posve novi glazbeni oblik, našao se na prekretnici 1964. godine. Usprkos obilju sjajne glazbe iz sredine pedesetih, potekle od pionora poput Presleya, Chucka Berryja, Jerryja Lewisa i drugih rokera iz prvog naraštaja, početkom šezdesetih ta je glazba postala krotka i homogenizirana. Beatlesi su u Dylanu iznova raspirili ljubav prema rock "n" rollu. Zvučali su svježe, pametno i dopadljivo. Oduševio se glasnoćom te glazbe, fizičkom reakcijom koju je stvarala u ljudima. Intimno je iznova počeo razmišljati u kategorijama rock "n" rolla, iako se rezultati još neko vrijeme neće iskazati u njegovoj glazbi.

U tim danima između Dylana i grupe The Beatles, te između Dylana i Elvisa Presleya – vlada međusobno veliko uvažavanje, divljenje i poštovanje.

Dylan je u lipnju ušao u diskografski studio. U kolovozu je Columbia reklamirala Another Side of Bob Dylan, njegov četvrti album u samo dvije godine, kao najbolji koji je ikada snimio. Snimljen u samo jednom sessionu, album Another Side of Bob Dylan sadržavao je tek pokoju aktualnu pjesmu. Namjesto njih Dylan je stavio zanimljivu mješavinu osobnih svjedočanstava – psihološki popis svojih osjećaja o ženama, poetska promišljanja nadahnuta štivom koje je u to vrijeme čitao, te odbacivanjem onoga što je predstavljao na folk-sceni.

U skladbama kao što je Spanish Harlem Incident i To Ramona, Dylanova su osobna promišljanja manje jasna. Sa završetkom albuma Dylan je mnogo toga skinuo sa srca. Što se preostalih pjesama na albumu Another Side of Bob Dylan tiče, na Black Crow Blues Dylan udara pjesmu po klaviru kao kad je nekada u mladosti oponašao Little Richarda, dok su Motorpsycho Nitemare i I Shall Be Free No. 10 čudne igre riječima pune nadrealističkih prizora i promišljanja nadahnutim trenutkom. Potonje pjesme bile su mižda najbolja naznaka onoga što slijedi, kad je Dylan od pjesama posvećenih društvenim i političkim prosvjedima prešao na divlje izlete u uglazbljivanje slobodno sročenih misli i avangardne poezije.

Album "Another Side Of Bob Dylan" / 1965.;

Another Side of Bob Dylan objavljen je u jeku bitlsomanije. Zbog toga mediji nisu tom albumu posvetili onoliko pažnje koliko njegovim prethodnim dvama, ali sami su se Beatlesi raspametili Dylanovom glazbom. Kako je rekao George Harrison, Beatlesi su prvi put čuli Dylana na ploči Freewheelin"; zaprepaastio ih je Dylanov kantautorki rad. "Stalno smo je puštali, izlizali. Sadržaj stihova pjesama i sam stav!" Čudesna Četvorka u jednakoj je mjeri bila zadivljena albumom Another Side of Bob Dylan.

Tog kolovoza su se Dylan i Beatlesi upoznali u New Yorku. Razgovarali su o glazbi, saznali više jedni o drugima i općenito se pitali kamo će ih sve to što čine na kraju odvesti. Nakon susreta s Dylanom, Beatlesi su se postupno počeli udaljavati od čistog pop-zvuka pjesama poput " Want to Hold Your Hand u smjeru složenijih aranžmana, inovativnih studijskih tehnika i dubljih značenja, očitih iz njihova hita Eleanor Rigby dvije godine nakon toga, pjesme s gudačkom podlogom i stihovima koji se bave dylanovskim temama otuđenja i očajavanja.

Slično tome, Beatlesi su imali utjecaj na Dylana. Njihova mu je glazba samo potvrdila ono što je u posljednje vrijeme osjećao: da želi istražiti mogućnost rock "n" rolla i usmjeriti svoj stil u glazbu koju malo tko očekuje. A dok je Dylan razmatrao takav potez, britanski sastav Animals ga je izveo, pretvorivši Dylanovo tumačenje standarda House of the Rising Sun u moćnu rock-stvar i hit s vrhova ljestvica.

Dylan je albumom Another Side of Bob Dylan svojim poklonicima dao novi umjetnički pogled na sebe i svoju glazbu.

1965. godina

Album: "Bringing It All Back Home"; Pjesma "Mr. Tambourine Man

1965. jedna je od važnijih godina u Dylanovoj karijeri i životu općenito. Glazba i život isprepreli su se više nego ikada. Uz stabilnu ljubavnu vezu s Joan Baez, Dylan, dosljedan svojoj nepredvidivosti, sve se više "naginje" prema "električnom zvuku" – što rezultira time da je album Bringing It All Back Home (1965.) u pravom smislu riječi "Polu-električni/polu-akustični" album.

Dylan je otpočeo 1965. godinu posve prionuvši na odvajanje od pjesama koje "upiru prstom" i završio je mijenjanjem smjera popularne američke glazbe. Usput je snimio dva nevjerojatna albuma – remek-djela koja su probila put smjerom kojim nijedan album folka ili popa ili rocka dotad nije pošao – te je, gotovo usput, još jedanput preobličio samoga sebe. "Shvatio sam da postajem slavan," prisjeća se Dylan tog prijelaznog razdoblja.

Dylan se vratio u diskografski studio u siječnju 1965. da bi počeo rad na svojemu petom albumu u četiri godine. Potaknulo ga je ono što je slušao oko sebe u rockerskim krugovima, napose od Beatlesa i drugih britanskih sastava, a u jednakoj mjeri su ga obuzeli električni blues sastavi koji su se pojavili u Chicagu. Zamisao o davanju električnog naboja svojemu zvuku motala mu se po glavi dok se spremao otići u studio da snimi ono što će na kraju postati album Bringing It All Back Home.

Dylan nije baš znao kako da promijeni svoj zvuk a da ne žrtvuje njegov integritet. Električnu je gitaru svirao rijetko i nije znao kako baratati tonovima i pojačanim zvukom instrumenta da bi se postigao željeni dojam. Također je imao malo iskustva kao predvodnik sastava, koji upućuje glazbenike i brine se da se zamisli na kojima počivaju njegove pjesme jasno i glasno čuju kad ih izvodi skupina. Ali Dylan je čvrsto vjerovao da će se sve to riješiti u studiju. Većinu tih novih pjesama napisao je u proteklih nekoliko mjeseci. Obilovale su simbolikom i nadrealističkim metaforama, vjerno slijedeći njegova istraživanja s albuma Another Side of Bob Dylan.

Začudo, Bringing It All Back Home snimljen je za samo nekoliko dana. Daniel Kramer, fotograf koji je svojim radovima dokumentirao Dylanov novi izgled i smjer, bio je prisutan u studiju. "Od samog je početka bilo očito da se zbiva nešto uzbudljivo i mnogo toga u isti mah", prisjetio se Kramer godinama kasnije. "Kad se snimka pjesme "Maggie"s Farm" začula sa studijskog zvučnika, svi smo bili ushićeni. Nije bilo dvojbe: bila je poletna, bila je sretna, bila je glazbeno dobra i, što je najbitnije, bila je Dylanova." Ako je i bilo nedoumica u Dylanovu sposobnost da izvede prijelaz s akustike na elektriku, i s folka na rock, brzo su se raspršile uvodnom pjesmom albuma, Subterranean Homesick Blues, i njenim žestokim plotunom stihova osnaženih ritmom rocka i zavijanjem električnih riffova. Središnja ideja pjesme nije se mogla lako razabrati; nalet stihova izbušio je rupe u konvencionalnom skladanju uporabom igara riječi koje su mogle stići samo od pisca u kojemu se mašta raspirila.

Još jedna pjesma s albuma Bringing It All Back Home, Mr. Tambourine Man, smjesta je postala omiljena među Dylanovim poklonicima. Kako su je ispunjavali mahom kriptični stihovi, slušatelji nikad zapravo nisu uspjeli otkriti tko je pravi protagonist pjesme. Očito, to je malo kome smetalo. Dylan je sada pisao na takav način da su slušatelji u njegovim pjesmama rijetko kad mogli naći dovoljno tragova da utvrde koje im je središnje značenje. Bilo je napretek prostora za tumačenje i špekulacije, a Dylan je upravo to i htio postići svojim pjesmama. Ipak, duhovitost i poigravanje riječima s ostatka albuma izostavljeni su u dvjema pjesmama, The Gates of Eden i It"s Alright Ma (I"m Only Bleeding). Obje su bile posve ozbiljne u nakani da prikažu svijet koji je izmaknuo nadzoru. Dylan nije ocrtao namjere za popravljanje svijeta; samo je predstavio društvo koje je izgubilo dodir sa svojim temeljnim vrijednostima i oslikao prizor onakvim kakvim ga je vidio, tmurnim kakav je bio – puno drugačije od jezovite nevinosti pjesme Blowin" in the Wind.

Bilo je teško klasificirati Bringing It All Back Home. Je li to rock-album s folk-prizvucima? Folk-album s utjecajima rocka? Je li Dylan folk-pjevač koji je zabrazdio ili dugo prikrivani rocker koji je odjednom otkrio svoj pravi poziv? Ili je on pak jednostavno neuobičajeno nadaren kantautor i diskografski umjetnik koji slijedi svoje instinkte te se razvija i reagira na nove ideje i nadahnuća?

Dokumentarni film "Don"t Look Back", 1965.

Dokumentarist D. A. Pennebaker ponadao se rasvijetliti neka od tih pitanja kad je zatražio od Dylana i Alberta Grossmana privolu da snimi Dylanovu predstojeću turneju po Engleskoj. Godinu dana prije toga Beatlesi su nastupili u kvazidokumentarcu A Hard Day"s Night, kojim se bitlsomanija vinula do novih vrhunaca. Pennebaker je znao da će Dylanov neuhvatljivi stil vjerojatno biti teško uloviti kamerom, ali prilika da se najtajanstveniji umjetnik pop-glazbe prikaže na filmskom platnu nije se nikako smjela propustiti. Začudo, Dylan je pristao na Pennebakerov prijedlog.

Jedan od uvodnih prizora filma Don"t Look Back uskoro je postao klasik i prethodnik suvremenoga videospota. Sniman u crno-bijeloj tehnici, dok u pozadini trešti Subterranean Homesick Blues, Dylan je u ruci držao natpise s ključnim riječima i izrazima iz stihova pjesme i zatim ih bacao kao da nemaju nikakva smisla. U filmu ga također salijeću engleski novinari, koji često vidljivo nemaju pojma o Dylanu i njegovoj glazbi. Kada čuje glupo pitanje, Dylan daje lude, uglavnom lažne odgovore koji se često izrode u urnebesno apsurdne prizore. Don"t Look Back također otkriva koliko je slavan Dylan već tada bio. Privrženi obožavatelji progone ga posvuda, umnogome kao što je bilo i s Beatlesima (iako barem njihovo vrištanje malčice manje para uši). Danas Don"t Look Back pripada najvažnijim dokumentarnim filmovima o pop-glazbi.

Album "Highway 61 Revisited"; lipanj 1965.; Pjesma "Like A Rolling Stone"

Dylan se vratio u Ameriku početkom ljeta i sa zadovoljstvom saznao da je rock-skupina iz Los Angelesa po imenu The Byrds snimila obradu pjesme Mr. Tambourine Man. Pod vodstvom Jima McGuina, Byrdsi su se poslužili zvonkim gitarama, bogatim harmonijama i blagim, ali djelotvornim pozadinskim ritmom pri tumačenju pjesme, koja je izbila na vrh Billboardovih ljestvica početkom lipnja. Dylana je uspjeh koji je postigla obrada Byrdsa isprva iznenadio. Skupina je pronašla svilenkastiji, prijemljiviji način stapanja folka i rocka, tako da glazba, a ne riječi, dođu u prvi plan.

Tog ljeta su i drugi izvođači imali popularne hitove s obradama njegovih pjesama, u prvom redu s dvjema s albuma Another Side of Bob Dylan. Dvojac iz Los Angelesa, Sonny and Cher, preradio je All I Really Want to Do, dok su Turtlesi snimili It Ain"t Me Babe. Obje singlice izbile su na vrh ljestvica. Usred tog preoblikovanja scene Dylan je snimio svoj idući album, Highway 61 Revisited, u lipnju 1965., odmah nakon povratka iz Engleske. Među glazbenicima uzetim za Dylanovu pratnju bili su Mike Bloomfield, gitarist iz chicaškog sastava Paul Buttrfield Blues Band, te klavirist Al Kooper, koji je svirao orgulje na pjesmi koja će obilježiti album, singlu Like A Rolling Stone, iako nikad prije nije svirao taj instrument.

Dylanu nije smetala činjenica da je Kooper početnik na orguljama, kao što mu nije bilo stalo do vježbanja s članovima svojeg pratećeg sastava prije odlaska u studio. Dylan se nije uzrujavao ni zbog snimanja iste pjesme nekoliko desetaka puta, ne bi li bio siguran da će najbolja repeticija dospjeti na album. Dylan je više volio opušteno uređeno ozračje u studiju od prilagođavanja strogom rasporedu, što je opravdano brinulo producenta Toma Wilsona. Iz takvih se sessiona, znao je Wilson, izrode ili potpune katastrofe ili iznimna umjetnička dostignuća. Treće mogućnosti nema. Na sreću, u slučaju snimanja albuma Highway 61 Revisited dogodilo se ovo drugo. Mnogi kritičari smatraju Highway 61 Revisited i Like A Rolling Stone najboljim Dylanovim djelima uopće.

Kad je dovršio rad na albumu, Dylan je rekao da nikad neće "moći snimiti ploču bolju od ove". Album počinje prštanjem limenog bubnja, što je početak pjesme Like A Rolling Stone. Poduprta gustim valom zvuka koji uključuje Kooperovo izvrsno tkanje na orguljama i Bloofieldovu ganutljivu gitaru, Like A Rolling Stone bila je zaista savršena pjesma koju je Dylan mogao snimiti 1965. godine. Nju još uvijek svrstavaju u sam vrh kritičarskih ljestvica najboljih singlova svih vremena, s danas već legendarnom i svevremenskom pjesmom Like a Rolling Stone, koja je bila prvi medijski singl u povijesti, u trajanju od 6 minuta, Dylan je definitivno potvrdio svoj svjetski "zvjezdani status". Jedan od onih koji je bio posebno impresioniran tom pjesmom bio je i Bruce Springsteen.

Bob Dylan je već u tom trenutku osjetio sav teret svjetske slave koji je, mora mu se priznati – odlično podnosio. Premda je Like A Rolling Stone prigrabila lavovski dio pozornosti, Highway 61 Revisited sadržavao je i druge iznimne trenutke. Od Tombstone Bluesa do pjesme Desolation Row, Dylan je sastavio skup složeno konstruiranih, stihovno pronicabih pjesama koje kao da su sadržavale više značenja od bilo koje prijašnje zbirke rock-pjesama.

Prestavši pisati aktualne pjesme koje nisu bile ništa manje od glazbenih kolumni koje su ljudi prigrlili kao neporecivu istinu, Dylan se okrenuo sastavljanju stihova koji su razrađivali poimanje da bi tekstovi pjesamam mogli zvučati kao poezija, da bi, dapače, mogli i biti poezija. Ali umjesto da ušutkaju tvrdnje kako je on "glasnogovornik svojega naraštaja", nove pjesme na albumima Bringing It All Back Home i Highway 61 Revisited, Dylana je jedan novinar upitao koji je smisao njegovih pjesama. Začudo ne posegnuvši za poluistinama ili zluradim sarkazmom kao u najvećem dijelu svoje turneje, dylan mu je neuvijeno odgovorio: "To je veće od mene, čovječe. Ja samo izađem i otpjevam ih... gdje god mi ugovore nastup, ja samo izađem i otpjevam ih i ne nastojim nikoga natjerati da ih sluša."

Newport... "Skandal" / 1965.

Columbia Records objavila je Like A Rolling Stone kao singl 20. srpnja. Samo nekoliko dana prije nego što je Dylan trebao nastupiti na Newport Folk Festivalu 1965. (Highway 61 Revisited neće biti objavljen do rujna.) Među prvih 40 probila se tek nakon skoro puna tri tjedna, nakon što su se radijski urednici i DJ-i oporavili od šoka zbog njezine dužine i shvatili da im nema druge nego da počnu pjesmu stalno vrtjeti kad su ih Dylanovi poklonici zatrpavali pozivima. Like A Rolling Stone uspet će se sve do drugog mjesta na Billboardovoj ljestvici, čime je postao najuspješniji singl Dylanove karijere.

Ako su Dylan i Like A Rolling Stone stvorili djelić radijske povijesti uništavanjem tvrdnje da pop-singlovi ne bi smjeli prelaziti granicu od dvije i pol minute, i potrebe da sadržaj pjesme bude simpatičan i bezazlen, ta će povijesna epizoda uskoro biti zasjenjena onime što će se zbiti u Newportu.

Iako su se folk-festivali održavali diljem zemlje početkom šezdesetih, Newport Folk Festival bio je najprestižniji. Dolazak na taj festival poklonicima je pružao priliku da vide i čuju najbolje što folk-glazba može ponuditi. Opskurni, ali cijenjeni pjevači i glazbenici iz dubina Juga dijelili su pozornicu s legendama poput Petea Seegera i Josha Whitea. Joan Baez, kraljica novog folka, ondje je stolovala. Dok su tradicionalni pjevači bluesa izvbodili svoje juke joint pjesme posve ne hajući za njezin status veličanstva. Nove zvijezde poput sastava Peter, Paul and Mary bile su glavni izvođači na večernjim koncertima, ali najbolja se glazba mogla čuti u popodnebnim radionicama, gdje su glazbenici razmjenjivali ideje i pjesme. A onda je tu bio i Bob Dylan.

Dylan je prvi put na Newport Festival došao 1963. godine. Već 1965. bio je najželjnije očekivan izvođač u Newportu, još uvijek najsjajnija zvijezda folk-preporoda, iako se udaljio od folka pločom Bringing It All Back Home. Dylan nije razočarao poklonike kad je, u subotnje poslijepodne 24. srpnja, izveo All I Really Want to Do na akustičkoj gitari. Takvoga su Dylana svi ondje očekivali. Ali u nastavku poslijepodneva, tijekom blues radionice, Paul Butterfield Blues Band, sastav bijelih mladića iz Chicaga u kojem je Dylanov prijatelj Mike Bloomfield svirao gitaru, ozlojedio je tradicionaliste sviranjem električnih instrumenata na pozornici tijekom seta koji oduvijek akustički svirali stari crnački blues izvođači. Muzikolog Alan Lomax zgrozio se zbog te pojave nepozvanih pojačala i to praktički kazao kad je predstavio sastav na sceni. Koju minutu kasnije zapodjenuo je fizički obračun iza pozornice s Albrtom Grossmanom, koji se razbjesnio zbog Lomaxove opaske o sastavu kojemu se nadao postati menadžer. Ono što je uslijedilo promijenilo je povijest pop-glazbe.

Dylan je namjeravao izvesti Like A Rolling Stone. "Morao sam to odsvirati... za mene uopće nije bilo dvojbe oko toga treba li to odsvirati", prisjetio se Dylan godinama kasnije. Ali kako će odsvirati pjesmu: akustički ili s električnim instrumentima, kako ju je nedavno i snimio? Neki su iza pozornice u Newportu vjerovali da je Dylan odlučio svirati električki tek nakon dolaska na festival. Drugi kažu da je donio odluku nakon incidenta s Lomaxom i Grossmanom. Ali Newport nije očekivao da će miljenik folk-preporoda, Bob Dylan, napustiti svoje čistunske korijene. Kad je Dylan izašao na pozornicu s električnom gitarom, prizor je zapanjio publiku. Kad ju je uključio u pojačalo, izbio je kaos. Teško je odrediti kakva je točno bila dominantna reakcija publike u Newportu te večeri na novoga, električnog Dylana. Svakako, čule su se pogrde i uzvici razočaranja, čak i bijesa. Ali među okupljenima je bilo i poklonika koji su pozdravili glazbu.

Kako nisu stigli namjestiti prave vrijednosti i složiti volumen zvuka, ton-majstori u Newportu nisu uspjeli dobiti pravi zvuk cijelim trajanjem Dylanova kratkog električnog nastupa. Maggie"s Farm zvučala je kao lavina buke. Neki su začepili uši jer je bilo prebučno. Newport se digao na noge, a Dylan je otpjevao te tri pjesme i otišao s pozornice usred pogrda, pohvala, zvižduka, zahtjeva da pjeva još i povika da se nikad više ne vrati u Newport. Peter Yarrow bio je te večeri voditelj u Newportu. I on je bio potresen reakcijom na Dylanov nastup i nije baš znao kako da smiri svjetinu. Yarrow je upitao publiku u Newportu želi li da se Dylan vrati na pozornicu. Odgovor je bio zaglušna vreva potvrdnih i niječnih odgovora. Pokraj pozornice, ni Dylan nije znao što bi. Kad mu je netko predložio da opet izađe i odsvira neku pjesmu bez sastava, zatražio je akustičnu gitaru na posudbu. Izašao je natrag na pozornicu, uzrujan i nesiguran u sebe. Oči su mu se sjajile dok je pjevao zadnje dvije pjesme, It"s All Over Now, Baby Blue i Mr. Tambourine Man. Dylanov električni set u Newportu praktički je okončao folk-preporod. Otada su se folk i rock slobodno sjedinjavali. Zajedno su srušili sve preostale zapreke izmežu tih glazbenih oblika i uskoro je rock učinio isto s countryjem i s bluesom. Što se Dylana tiče, nastavio je glazbeno napredovati, tjerajući i izazivajući sam sebe, odlazeći onamo kamo se nije očekivalo i nijedanput se ne osvrćući. Osupnut i iznenađen ljutnjom pojedinih "folk-čistunaca", koji su ga, kako je izjavio "razljutili na Newsport Festivalu jer su me napali unaprijed, ne dozvolivši mi da uopće počnem svirati". (1965.; intervju za časopis "Positively Tie Dream", novinarke: Nora Ephron i Susan Edminston).

Nitko nije mogao predvidjeti posljedice dylanova električnog folk-rock nastupa u Newportu. Većina povjesničara glazbe danas ga smatra bitnom prekretnicom ne samo Dylanove karijere, već i cjelokupne popularne glazbe. Sada je u pop-glazbi sve bilo moguće. Nakon Newporta Dylan se vratio u studio da privede kraju snimanje albuma Highway 61 Revisited s Alom Kooperom, Mikeom Bloomfieldom i drugim pomoćnim glazbenicima. Sessioni su dobro išli dok su Dylan i njegov sastav dovršavali pjesme, te je Columbia obajvila album tek nešto više od mjesec dana poslije. Albert Grossman je Dylanu ugovorio nastup na Forest Hills Stadiumu u newyorškoj četvrti Queens, te u Hollywood Bowlu u Los Angelesu odmah nakon izlaska albuma. Čvrsto odlučivši da nastavi s onime što je počeo u newportu, Dylan je nakanio koncerte izvesti sa sastavom. Grossmanu se ideja pratećeg sastava za Dylana svidjela – ali samo do izvjesne mjere. Njemu je, kao Dylanovu menadžeru, posao bio da pazi da Dylan ne vuče poteze koji bi mu mogli naškoditi u karijeri. Grossman je osobno vidio što se zbilo u Newportu, pa je predložio Dylanu da pola koncerta u Forest Hillsu i Hollywood Bowlu odsvira električno, uz sastav, a drugu polovicu akustično i samostalno, za svaki slučaj, da se njegovi tvrdokorni folk-poklonici ne bi posve otuđili. Dylan se složio. Forest Hills prošao je kao i Newport, s Dylanovim poklonicima razdijeljenim u dva tabora.

Dylan i Hawksi krenuli su na turneju potkraj rujna i ostali na njoj sve do idućeg ljeta. Prešli su Ameriku uzduž i poprijeko, otišli u Europu i svirali čak u Australiji. Drama koju je Dylan stvorio svojim okretanjem rocku samo je pojačala emocionalni naboj glazbe. To će postati jedna od najvažnijih turneja u povijesti rock-glazbe. Na pozornici je Dylan neumorno tjerao i sebe i sastav. Prvo kao autor pjesama, a sada i kao njihov izvođač, Dylan je nadišao ulogu nevinog, politiziranog folk-pjevača i dosegao nove umjetničke razine. "Proputovali smo cijeli svijet, a ljudi su nam zviždali gdje god bismo došli. Čudna li poimanja zabave", prisjeća se Robertson. "Otišli bismo u iduće mjesto, pa bi nas opet izviždali, pa bismo spakirali opremu i otišli u iduće mjesto, gdje bi nas opet izviždali." Reakcija je gotovo uvijek bila ista: zviždanje i odobravanje, zviždanje i odobravanje. Ali Dylan se nije dao, nepokolebljivo odlučivši da vlastitu glazbu izvodi na vlastiti način. "Tako mi Boga, nije ni za mrvu promijenio ni uvjerenje ni smjer", prisjeća se Helm. Kad je turneja došla do britanskog otočja, reakcije slušatelja su se pojačale. Ne samo da su vikali i zviždali nego su u stotinama odlazili s električnih točaka. Činilo se da Dylan želi pojačati sukob. U Francuskoj je upotrijebio golemu američku zastavu kao pozadinu na pozornici. U Manchesteru, Dylana su prije svake pjesme dočekivali pogrdni zvižduci. Iskoristivši trenutak predaha između pjesama, netko je iz publike viknuo: "Judo!", proglasivši Dylana izdajicom zato što je napustio svoj stari stil pisanja i izvođenja pjesama. Pogođen tom primjedbom, Dylan se isprovocirao i glasno uzvratio: "Ne vjerujem ti! Lažeš!" Zatim su on i Hawski počeli Like A Rolling Stone, izvodeći pjesmu vrlo glasno. Kad je Dylan stigao do refrena i stiha: "How does it feel, to be on your own", otpjevao ga je kao da cijelo njegovo umjetničko biće ovisi o odgovoru na to pitanje.

Bilo je to burno vrijeme za Dylana. Usred emocionalnog previranja turneje, Dylan je našao vremena da se vjenča sa Sarom Lowndes, manekenkom s kojom je izlazio otkako ju je prethodne godine upoznao u Woodstocku. Kako je svijet glazbe nije naročito zanimao, Lowndes se klonila medija i rijetko je pratila Dylana na turneji i s njim izlazila u javnost. Činilo se da ne želi sudjelovati u Dylanovoj slavi ili se pojavljivati na fotografijama ruku pod ruku s njim – što je odgovaralo Dylanovoj želji da mu privatnost ostane tajnovita.

Tijekom cijele turneje Dylan je također pisao pjesme i jedva je čekao da ih studijski snimi. Nekoliko je sessiona snimljeno te jeseni i zime, između nastupa na turneji, ali Dylan i Bob Johnson, producent iz Columbia Recordsa, složili su se da su rezultati neujednačeni. Johnson je predložio Dylanu da nađe novo mjesto za snimanje – izvan New Yorka, i s novim glazbenicima. A da pokuša u Nashvilleu, gdje je vibra manje napeta nego u New Yorku?

Dvostruki album "Blonde On Blonde"; ožujak/svibanj 1966.

Blonde on Blonde snimljen je između siječnja i ožujka 1966. godine, a objavljen je u svibnju (16. 5. 1966.). Kao dvostruki album – nešto dotad nečuveno u rocku – Blonde on Blonde odlikuje se intimnošću i osjećajem udobnosti kakvi se inače nalaze na albumima glazbenika koji su zajedno svirali već godinama, što je istinski podvig u svjetlu činjenice da Dylan prije toga nijedanput nije snimao s country glazbenicima.

Albumi su sadržavali 14 novih Dylanovih pjesama, koje su nastavile Dylanovo putovanje u rock, te odavali općeniti dojam nečega bitno drugačijeg od svega što je dotada snimio. Columbia Records izabrala je uvodnu pjesmu, Rainy Day Women #12 and 35, za prvi singl. Rainy Day Women #12 and 35 pokazala je da je Dylana nemoguće glazbeno kategorizirati. Najslavniji stih pjesme, "Everybody must get stoned", daje njezin dobar sažetak, pa je Rainy Day Women #12 and 35 postala prva Dylanova tulumaška pjesma: podlogu stihovima davao je naizgled pijani sastav, s reskim trubama, smijehom ljudi i Dylanom koji potiče kaos na svakom koraku. Ali, je li to bila i drogeraška pjesma? Kad su stale pritjecati optužbe u tom smislu, Dylan je odgovorio u tipično dylanovskom stilu. "To nije "drogeraška pjesma" ", objasnio je britanskim novinarima. "Nikada nisam i nikada neću napisati "drogerašku pjesmu". Ne znam kako se to radi. To nije "drogeraška" nego samo prostačka pjesma."

Ukupno je 5 od 14 pjesama s Blonde on Blonde bilo objavljeno na singlicama. Ipak, Blonde on Blonde nije bio jedini album kojemu su kritičari pisali panegirike 1966. godine. Beach Boysi, oboružani autorskim genijem Briana Wilsona, objavili su svoje remek-djelo Pet Sounds u lipnju, dok su im Beatlesi uzvratili albumom Sgt. Pepper"s Lonely Hearts Club Band 1967. godine. U rocku je trajalo razdoblje dalekosežne kreativnosti, a mnogi su vjerovali da Dylan jaše na konju predvodniku. Zatekavši se još na turneji po Australiji i Engleskoj kad je Rainy Day Women #12 and 35 izašao, Dylan i Hawski davali su intervjue i održavali konferencije za novinstvo u objema zemljama, ali uglavnom su se ponašali kao da su novinari igračke. Kad je jedan tako upitao Dylana o čemu se zapravo radi u pjesmi Rainy Day Women #12 and 35, Dylan mu je odgovorio ozbiljna izraza lica: "O bogaljima i Orijentalcima i svijetu u kojem oni žive." Na novinarskim se pak licima prilikom takvih intervjua često odražavala teška zbunjenost.

Sam Dylan opisao je to razdoblje u emisiji 60 Minutes 2004. godine: "Bilo mi je kao da sam u nekoj priči Edgara Allana Poea. Nisi onaj koji svi misle da jesi, makar te tako cijelo vrijeme zovu. Prorok si, spasitelj s. Nikada nisam htio biti prorok ili spasitelj; Elvis, možda, lako sam se vidio kako prerastam u njega, ali prorok? Ne."

Dylan je već više od godinu dana radio silovitim tempom. Iscrpljen, otišao je na prijeko potreban odmor. Otišao je na Woodstock, gdje ga je čekal njegova nevjesta. Uskoro nakon što je stigao kući potkraj srpnja, Dylan je odlučio odvesti jedan svoj motocikl u grad na popravak. Ono što se dogodilo između Dylanove kuće i servisa za motocikle promijenilo mu je život. Kako je to Dylan mnogo godina poslije opisao, negdje na putu na motociklu mu se "zaglavio stražnji kotač, mislim. Izgubio sam nadzor i stao se zanositi slijeva nadesno." Dylan se razbio. Nakon što su mediji objavili prvu vijest o nesreći, počele su kolati glasine da je Dylan paraliziran, možda čak mrtav. Albert Grossman tisku je dostavljao vrlo ograničene informacije, a time stvorena nejasnoća pomogla je da glasine nekontrolirano nabujaju.

Premda u kontekstu Dylanovog stvaralaštva prodajne tiraže svakako nisu najbitniji faktor, s obzirom na Dylanov svjetski značaj u autorskom smislu, ipak treba napomenuti da je ovaj album ukupno prodan u 11 milijuna primjeraka.. Redakcija Večernjeg list, opisala je ovaj album na slijedeći način. "Snimljeno u neshvilleskim studijima pod producentskom palicom Bob Johnstona,tada dvostruko izdanje "Blonde On Blonde" (a danas na jednostrukom disku) zatvara trilogiju otpočetu s "Bringing It All Back Home" te uključuje izravnu posvetu tadašnjoj supruzi Sari (jedanaestominutnu "Sad Eyed Lady Of The Lowlands") i još jednu ključnu ljubavnu pjesmu – "Just Like A Woman". No, veći dio albuma prošaran je metaforama i raskošnim poetskim vizijama. Vrhunski Dylan. Na ovo još samo treba dodati "Most Likely You Go Your Way And I"ll Go Mine", "Stuck Inside Of Mobile With the Memphis Blues Again", "Visions of Johanna" i "One of Us Must Know (Sooner Or Later)" – i sasvim je jasno zašto je ovaj album istinski glazbeni dragulj."

Nema razvitka ljudske spoznaje bez aktivnog djelovanja i stvarnog mije njanja stvarnosti, bez mijenjanja ljudske svijesti – kako to čini Dylan. Trilogija – Bringing It All Back Home (1965.), Highway 61 Revisited (1965.) i Blonde On Blonde (1966.) predstavlja, što se često kaže "kamen temeljac" u cjelokupnoom opusu, a ja bih dodao da se radi o svojevrsnom čistom Kamenu Mudrosti u autorsko-filozofskom smislu. Nabrojane pjesme s ovih albuma odavno su našle mjesto među "500 najpoznatijih pjesama svih vremena" prema večini svjetskih glazbeno – medijskih analitičara.

Popis pjesama:
Blonde On Blonde

01. Rainy Day Women #12 & 35
02. Pledging My Time
03. Visions of Johanna
04. One of Us Must Know (Sooner or Later)
05. I Want You
06. Stuck Inside of Mobile With the Memphis Blues Again
07. Leopard-Skin Pill-Box Hat
08. Just Like a Woman
09. Most Likely You Go Your Way (And I"ll Go Mine)
10. Temporary Like Achilles
11. Absolutely Sweet Marie
12. 4th Time Around
13. Obviously 5 Believers
14. Sad Eyed Lady of the Lowlands

Prvi "Best Of" / 1967.

Nakon 7 uspješnih albuma, Columbia objavljuje 1967. (27. 3. 1967.) prvu Dylanovu Best Of kompilaciju naslovljenu jednostavno: Bob Dylan"s Greatest Hits. Kada s 26 godina imate ugled jednog od vodećih kantautora u svijetu i pjesme...Rainy DayWomen #12 & 35, Blowin"In The Wind, The Times They Are A- Changing - sve je jasno!

Popis pjesama
Bob Dylan"s Greatest Hits

01. Rainy Day Women #12 & 35
02. Blowin" in the Wind
03. The Times They Are A-Changin"
04. It Ain"t Me Babe
05. Like a Rolling Stone
06. Mr. Tambourine Man
07. Subterranean Homesick Blues
08. I Want You
09. Positively 4th Street
10. Just Like a Woman

Koncertna turneja 1966. / 1967.

Svjetska koncertna turneja 1966. i 1967. učvrstila je njegov vanserijski status premda je nadaleko poznat incident koji se zbio u Manchesteru, krajem 1966. kada se Dylan prepirao gotovo svađao sa dijelom publike, ali ( Manchester free trade hall) ostao pri svome. Ovaj "incident" prilično sliči onome iz 1913., na premijeri "Posvećenja proljeća" Igora Stravinskog, u Parizu, kada se podijeljena publika doslovno međusobno potukla na premijeri.

Tijekom 1967. i 1968. Dylan surađuje s grupom Hawks i snima u podrumskoj atmosferi, a te "bootleg" snimke bit će objavljene 1975. pod nazivom The Basement Tapes. Godine 1967., 3. listopada umire Dylanov veliki uzor Woody Guthrie. Dylan s velikim poštovanjem nastupa na memorijalnom koncertu u Carnegie Hallu, 20.siječnja 1968.

˝…Što su ga više proučavali – a proučavala su ga najveća pera svjetske kritike, od Anthonyja Scaduta i Roberta Sheltona, do Greila Marcusa – Zimmerman je bivao sve neuhvatljiviji. Kad god se činilo da su ga apsolvirali, on je već bio korak ispred, u novoj "fazi", i s jednom rukom u friškoj ( i još neobjašnjivoj ) stilskoj, filozofskoj i religiskoj ladici. Ako i kad bi osjetio da mu je postojeći okvir postao preuzak, počeo bi graditi drugi i zato se, primjerice, njegova esencijalna transformacija iz folk agitatora u blues – rock "električara" 1965. godine u retrospektivi čini kao logičan potez genijalnog osobenjaka koji odbija igrati prema ustaljenim pravilima…˝ Večernji list, Ritam ; 5.1.2008; br. 9

˝Na ranim se albumima oblikovao pod snažnim utjecajem Woodyja, no na epohalnom trolistu ključnih ploča sredine 60-tih – " Bringing It All Back Home" , "Highway 61 Revisited" i dvostrukom "Blonde on Blonde" – njegova je sveobuhvatna upotreba simboličkih postupaka upozoravala na to da mu se imaginacija još jače počela "hraniti" redovima Arthura Rimbanda…˝ Večernji list; Ritam; 5.1.2008.; br.9

Razdoblje 1967. - 1973.;

Dylanov spoj folk, folk-rock, country, gospel utjecaja, prožet simbolističkim, ali zapravo vrlo direktnim i angažiranim tekstovima, za kritičarra Mike Marqusse-a spada u zapravo "sam vrh umjetnosti 20-og stoljeća". Albumi u razdoblju između 1968. (1967/1968.) i 1973. – John Wesley Harding (1968.), Nashville Skyline (1969.), Self Portrait (1971.) i New Morning (1970.) – na neki se način mogu i trebaju sagledavati simultano u dvostrukom kontekstu. Naime, s jedne strane ovi albumi možda ne spadaju u grupu njegovih najboljih albuma, ali istovremeno oni donose niz, ako gledamo parcijalno, Dylanovih "pjesama klasika". S John Wesley Harding (1968) treba izdvojiti pjesme The Ballad Of Frankie Lee And Judas Priest, Pity The Poor Immigrant, I"ll Be Your Baby Tonight, naslovnu John Wesley Harding te nezaobilaznu i toliko obrađivanu All Along The Watchtower. S albuma Self Portrait (1970). Mislim da je vrijedno spomenuti I Forgot More Than You"ll Ever Know, Take Me As I Am, Take a Message To Mary, She Belongs To Me i hit Like a Rolling Stone. Album New Morning pozicionira pjesme If Not For You, Time Passes Slowly, Went To See The Gypsy, If Dogs Run Free i Three Angels.

Lay Lady Lay - Slide

Pjesma "Lay Lady Lay" s albuma "Nashville Skyline" iz 1969.; Analiza;

No, jedna od onih pjesama kojima ćemo se posebno posvetiti, jer to uistinu zaslužuje je pjesma Lay Lady Lay s albuma Nashville Skyline iz 1969 godine. S te kolekcije ističe se još Girl From The North Country (s Johnny Cash-om), Nashville Skyline i One More Night. Pjesma Lay Lady Lay jedna je od najkarakterističnijih primjena Dylanove pjesničke vještine, ali i one sirove, nagonske, Lennonovske genijalnosti. Zašto? Kada u dijelu pjesme Dylan kaže:

His clothes are dirty, but his hands are clean
And you"re the best thing,that he"s ever seen

jednostavno, rekao je – sve!l

U maniri "malih genijalnih minijatura" Modrića, Šukera, Bobana i Asanovića – na "malom prostoru" – Dylan je u isti čas razumljiv i simboličan, direktan i indirektan, shvatljiv do srži i "prosječnima" (siromašnima) i najučenijim intelektualcima! "His clothes are dirty, but his hands are clean" – može se interpretirati istovremeno u direktnom i prenesenom značenju. S jedne strane tu je "čovjek-bijednik" koji, premda je siromašan, "slabo obučen" i "poluprljav" – ono neko još preostalo dostojanstvo zadržao je time da su mu, eto, barem ruke (fizički) čiste i uredne. S druge strane, promatrano simbolički, radi se o čovjeku koji, premda možda i nije bio baš "najidealniji" tijekom svog života, ali ipak "ima čiste ruke" i namjere.

("Moje ime nije važno, jer je namjera to što čini razliku od čovjeka do čovjeka", Parni valjak, Hus, Ljubavna, album Buđenje, 1994.) Koliki se npr. (naših) političara i ostalih svjetskih moćnika može pohvaliti s "čistim rukama" ? Premalo, bojim se.
Da li ćemo mi sami, na "kraju balade", kraju života, imati "čiste ruke" ?
Jednostavno razorno, direktno i genijalno – to je ona autentična Dylanova snaga!

Razdoblje 1973. - 2008.

Od 1972. do danas objavljena su mnoga izdanja, a Dylan je objavio sljedeće studijske ili "soundtrack" albume;
"Pat Garrett & Billy The Kid" (1973.);
"Dylan" (1973);
"Planet Waves" (1974.);
"Before The Flood" (1974.);
"Blood On The Tracks" (1975.);
"The Basement Tapes" (1975.);
"Desire" (1976.);
"Hard Rain" (1976.);
"Street Legal" (1978.);
"Slow Train Coming" (1979.);
"At Budokan" (1979.);
"Saved" (1980.);
"Shot of Love" (1981);
"Infidels" (1983.);
"Empire Burlesque" (1985.);
"Knocked Out Loaded" (1986.);
"Down In The Groove" (1988.);
"Dylan And The Dead" (1989.);
"Oh Mercy" (1989.);
"Under The Red Sky" (1990.);
"The Bootleg Series, Vols.1-3, Rare and Unreleased, 1961.-1991" (1991);
"Good As I Been To You" (1992.);
"World Gone Wrong" (1993.);
"Time Of Mynd" (1997.);
"The Bootleg Series, Vol.4,+Bob Dylan Live 1966.:The Royal Albert Hall Concert" (1998.);
"Love and Theft" (2001);
"Modern Times" (2006.);
"I"m Not There" (2007.);
"The Bootleg Series, Vol. 8: Tell Tale Signs - Rare and Unreleased 1989-2006" (2008.)

Od nabrojanih izdanja, posebno mjesto, kao bolji Dylanovi albumi zauzimaju: Blood On The Tracks (1975.) , jedan od albuma koji se smatra jednim od najvećih domašaja u njegovoj karijeri, Desire (1976.) s Emmylou Harris u pratećim vokalima i violinisticom Scarlet Rivera. Ovo je rijedak primjer "tandemskog rada", gdje je Dylanu koautor u sedam od devet pjesama bio Jaques Levy. Jedan od najpopularnijih njegovih albuma uopće! "Povratnički" album Oh Mercy iz 1989. još je jedna vrlo čvrsta, uvjerljiva i majstorski oblikovana cjelina, uz producenta Daniela Lanoisa (U2, Peter Gabriel). S hvaljenim Time Out Mind iz 1997., Love and Theft iz 2001., te Modern Times iz 2006. – Dylan je potvrdio da itekako "još ima što reći". Legenda živi…

"Antitotalitarni" Bob Dylan, prikazan vlastitim riječima; "Prorok";

A oliko i Bob Dylan zapravo ne podnosi tiraniju, diktaturu odnosno atmosferu straha, (pa makar on bio djelomično opravdan) – najbolje će nam ilustrirati njegova razmišljanja iz autobiografske knjige Kronike (na Hrvatskom, u izdanju Algoritma). Također, ovo je jedan od boljih primjera iz kojih se vidi njegov veliki respekt i prema klasičnoj i jazz glazbi. Ma koliko je u zapravo skroman i umjeren taj Bob Dylan! Fantastičnio!

"Bio sam osnovac 1951. godine. U školi su nas među ostalim učili da se skrivamo i sklanjamo pod klupe kad se oglase sirene za zračnu uzbunu, jer bi nas Rusi mogli bombardirati. Također su nam rekli da bi Rusi mogli u bilo kojem trenutku izvesti zračni desant na naš grad. S istim tim Rusima moji stričevi su se samo nekoliko godina prije borili rame uz rame, Sad su se pretvorili u čudovišta koja dolaze da nas pokolju i spale. Nije mi to išlo u glavu.Takav život pod sjenkom straha siše duh iz djeteta. Jedna je stvar biti u strahu kad te netko drži na nišanu sačmarice, a posve druga biti u strahu od nečega što nije baš sasvim stvarno.
Bilo je lako postati žrtvom njihove čudne uobrazilje.

Prijetnja smakom svijeta bila je strašna. Crvenih ima posvuda, govorili su nam, i krvožedni su. A gdje su moji stričevi, branitelji zemlje? Zauzeti su zarađivanjem za život, poslom, sastavljanje kraja s krajem kako god znaju i umiju. Odakle bi oni znali što se događa po školama, kakav se to strah usađuje u nas?

Sad je sve to bilo iza mene. Bio sam u New York Cityju, bez obzira na komuniste. Vjerojatno ih je bilo obilje oko mene. Kao i obilje fašista. Obilje nadobudnih ljevičarskih diktatora i desničarskih diktatora. Radikala svih boja. Rekli su da je Drugi svjetski rat donio kraj dobu prosvijetljenosti, ali to nisam mogao ni po čemu znati. Još sam bio u njemu. Nekako sam se još mogao prisjećati i osjećati svjetlost nečega njegovog. Čitao sam te stvari. Voltairea, Rousseaua,Johna Lockea, Montesquieua, Martina Luthera - vizionare, revolucionare...Imao sam dojam da poznajem te ljude, kao da su živjeli u mojem dvorištu. ...

Od najranijeg djetinjstva gledao sam i slušao vlakove i uvijek bi se osjetio sigurnim kad bih ih vidio i čuo. ...
Picasso je razbio svijet likovnosti i raskolio ga u potpunosti. Bio je revolucionaran. Htio sam biti poput njega. ...

Aktualne pjesme nisu bile prosvjedne pjesme. Izraz "prosvjedni Pjevač" nije još ni postojao, baš kao ni izraz "kantautor". Ili si bio izvođač ili nisi, to je bilo više-manje to pjevač-folka ili ne. Izraz kojim su se ljudi služili bio je "pjesme neslaganja", ali i to je bilo rijetko. Poslije sam pokušao objasniti da se ne smatram prosvjednim pjevačem, da je došlo do neke zabune. Nisam smatrao da prosvjedujem protiv nečega, ništa više nego što sam držao da Woody Guthrie u svojim pjesmama prosvjeduje protiv nečega. ...

Preci moje bake bili su iz Carigrada. Kao tinejdžer, pjevao sam pjesmu Ritchieja Valensa "In a Turkish Town", sa stihovima "mystery Turks and the stars above", i više mi je odgovarala nego "La Bamba", Ritchiejeva pjesma koju su pjevali svi ostali, a meni nikad nije bilo jasno zašto. Moja je majka čak imala prijateljicu po imenu Nellie Turk, koja je stalno bila tu negdje dok sam bio dječak. Kod Raya nije bilo nijedne ploče Ritchieja Valensa, ni "Turkish Towna" ni drugih. Imao je uglavnom klasičnu glazbu i jazz sastave. Ray je kupio cijelu svoju zbirku ploča od nekog fiškala koji se razvodio. Bilo je Bachovih fuga i Berliozovih simfonija - Händelov Mesija i Chopinova Poloneza u A-duru. Madrigali i religijska djela, violinski koncerti Dariusa Milhauda -simfonijske poeme virtuoza na glasoviru, gudačke serenade s temama sličnim plesovima polke.

Plesovi polke uvijek bi me razgalili. To je bila prva vrsta glasne, žive glazbe koju sam u životu čuo. Subotom navečer gostionice bi bile pune polka-sastava. Sviđale su mi se i snimke skladbi Franza Liszta - sviđalo mi se kako jedan glasovir može zvučati kao cijeli orkestar.

Slušao sam i mnogo ploča jazza i bebopa. Ploče Georgea Russella ili Johnnyja Colea, Reda Garlanda, Dona Byasa, Rolanda Kirka, Gila Evansa -Evans je snimio obradu Leadbellyjeve pjesme "Ella Speed". Nastojao sam razabrati melodije i strukture. Bilo je puno sličnosti između pojedinih vrsta jazza i folk-glazbe. "Tattoo Bride", "A Drum Is a Woman", "Tourist Point of View" i "Jump for Joy" - sve od Dukea Ellingtona - zvučale su kao profinjena folk-glazba. Glazbeni se svijet iz dana u dan širio. Ploče su izdavali Dizzy Gillespie, Fats Navarro i Art Farmer, a Charlie Christian i Benny Goodman snimili su fantastične stvari.

"Možemo li pobliže porazgovarati o aktualnim zbivanjima?" "Naravno, na primjer?" Novinari bi me stali zasipati pitanjima, a ja bih im ponavljao i ponavljao da ničemu i nikome nisam glasnogovornik, da sam samo glazbenik. Pogledali bime u oči kao da traže dokazne tragove ispijenog burbona i progutanih šaka amfetamina. Pojma nisam imao što im je u glavi. Poslije bi na ulice izašao članak s naslovom: "Glasnogovornik poriče da je glasnogovornik". Osjećao sam se kao komad mesa koji je netko bacio psima. The New York Times objavljivao je nadripsihijatrijska tumačenja mojih pjesama. Magazin Esquire stavio je četveroglavu neman na naslovnicu, s mojim licem uz lica Malcolma X-a, Kennedyja i Castra. Kojeg je vraga to trebalo značiti? Bilo mi je kao da sam na rubu svijeta. Ako je itko i imao suvislih naputaka ili savjeta za mene, nije mi ih nudio. Kad se udala za mene, moja supruga pojma nije imala u što se upušta. Zapravo, nisam ni ja, a sad smo se zatekli u situaciji iz koje se nije moglo izaći kao pobjednik.

Svakako, moji su stihovi udarili ljude u žicu koju im ništa dotad nije udarilo, ali ako je smisao mojih pjesama bio samo u riječima, zašto je onda Duane Eddy, veliki rock "n" roll gitarist, snimao album pun instrumentalnih melodija mojih pjesama? Glazbenici su oduvijek znali da se u mojim pjesmama nalazi više od pukih riječi, ali ljudi većinom nisu glazbenici. Živio sam od autorskih prava. U stvarnosti sam bio neopaziv, moja pojava, hoću reći. Nekoć sam pisao i izvodio vrhunski originalne i vrhunski utjecajne pjesme i nisam znao hoće li se to ikad više ponoviti, baš me bilo briga. Glumac Tony Curtis jedamput mi je rekao da je slava sama po sebi zanimanje, da je ona nešto zasebno. A Tony nije mogao biti više u pravu. Moj stari lik polako je izblijedio i s vremenom sam otkrio da više ne stojim u sjeni nekog zloćudnog utjecaja. Poslije su mi naprtili različite anakronizme - anakronizme sitnijih dvojbi - premda bi se mogle učiniti većima. Legenda, Ikona, Enigma (Buda u europskoj odjeći bio mi je najdraži) - sve takve stvari, ali to je bilo u redu. Te titule bile su spokojne i bezopasne, izlizane, lake za svakodnevno nošenje. Prorok, Mesija, Spasitelj - e, te su teške."

Bob Dylan – borac za ljudska prava / Dylan o religiji / "The Esential Interviews" / Voltaire;

Bob Dylan je jedan od prvih "boraca za ljudska prava". Nije "ljevičar", premda ima čitav niz dodirnih točaka s "ljevicom". Nije "desničar", premda je osvjedočeni američki patriot, "umjereni domoljub". Premda izraziti anti-rasist i anti-fašist, ipak – nije (i) komunist. Protiv je pretjeranog, bahatog kapitalizma, ali se u biti zalaže za (složenu) ravnotežu (umjerenog) "tržišnog" kapitalizma i (socijalističke) "socijalne solidarnosti i sigurnosti". S obzirom da je djelovao većinom u SAD-u, logično je da su okruženje i okolnosti bile jedan od najglavnijih faktora koji su uvjetovali poznati "Dylanov socijalni bunt", prilično blizak "ljevici",... ali zar itko može sumnjati da bi Dylan "ostao dužan" Staljinu i njegovoj strahovladi? – a da je, hipotetički rečeno, živio u ondašnjem SSSR-u. Ili u nekoj "vjersko-fundamentalističkoj" fanatičnoj državi. Kada kaže da nije "glasnogovornik" niti jedne stranke, pokreta, religije – Dylan nam želi reći da sebe smatra (samo) "borcem za ljudska prava". Stoga, u "prvoj fazi", njegov (djelomični) prelazak na katoličku vjeru treba u većem dijelu promatrati kao neslaganje sa bilo kojim "ortodoksnim vjernicima" – pa bili to i "njegovi" – a sam je Dylan u to vrijeme, između 1978. i 1980., isticao kako se "približio izvornom Kristu". Radi ozbiljnosti situacije i ove analize, prilažem Dylanove izjave u originalnom obliku, na engleskom jeziku.

Knjiga: "Bob Dylan – The Essential Interviews" / By J. Cott;
Radio interview with Bruce Heiman /Kmex / 7.12.1979.;

...
Bruce: " OK, They belive that all religion is repressive... "
Bob: " Well, religion is repressive to a certain degree. Religion is another form of bondage which man invents to get himself to God. But that"s why Christ came. Christ didn"t preach religion. He preached the Truth, the Way and the Life. He said He"d come to give life and life more abundantly. He talked about life, not necessarily religion... "

Knjiga: "Bob Dylan – The Essential Interviews" / By J. Cott;
Radio interview with Kurt Loder; Rolling Stone; 21.6.1984.;
...
Kurt: " Can you converse and find agreement with Ortodox Jews? "
Bob: " Yeah, yeah. "
Kurt: " And with Christians? "
Bob: " Oh, yeah. Yeah, with anybody. "
Kurt: " sounds like a new synthesis. "

Dylanov aktivizam sasvim bi se sigurno barem upitno ogledao na, npr. Psalam br. 137. (Biblija; Psalmi;), koji između ostalog kaže: "Blažen koji zgrabi i smrska o stijenu tvoju dojenčad!", a vrlo vjerojatno bi se ozbiljno zapitao zašto se u okvirima iste knjige, u poglavlju pod nazivom "Knjiga Sirahova" (Sirah; 42: 12 -14) "savjetuje" sljedeće mladim muškarcima: "I ne sjedaj sa ženama. Jer iz odijela izlazi moljac, a od žena ženska zloća. Bolja je zloća muška nego dobrota ženska. Od žene potječe sramota i ruglo."
S obzirom da ljude ne dijelim po bilo kakvim apriornim karakteristikama, pa tako naravno ne niti po spolu – smatram to strahotnim i sramotnim!

No, već 1964. Dylan je dao svoje viđenje i odgovor kroz pjesme "The Lonesome Death of Hattie Carroll" i još poznatiju "Times They Are A-Changin" ". Također briljantna "Masters Of War" iz 1963., u kojima se žestoko obračunava s "gospodarima rata", na sličnom je "tragu".

Da je (bio) imalo zloban, Dylan, koji je napadnut i omalovažen po istom principu kao i lik Harry Pottera, vrlo bi se lako mogao upustiti u medijski sigurno popraćenu u cijelom svijetu - (sjetimo se samo otvorene medijske rasprave koju su 1995. / 1996. imali jedan od vodećih talijanski pisaca, filozofa i teoretičara etike, Umberto Eco, i kardinal Carlo Maria Martini) - raspravu s aktualnim Papom i to prema koncepciji "meti najprije pred svojim vratima". No, tu se ogleda još jedan vrlo bitan element "Dylanovštine". I kada se s nečim većinom ili čak u potpunosti ne slaže – Dylan nikada i nikoga ne ismijava! To je njegova etika. (Kao i autora ovog eseja)
Kritičko preispitivanje i argumentirana rasprava – da.
Ismijavanje (pa i onoga s čime / kojim se ne slažemo) – ne.

Dylan i Deizam-Panteizam-Univerzalizam-Humanizam; Isaac Newton;

S obzirom na činjenicu da su Dylanove poruke uspjele dosegnuti univerzalni i svevremenski značaj, njegova "religiozna putovanja i istraživanja" sasvim logično dovela su ga do Panteističko – Deističko – Univerzalističkih vizija odnosno shvaćanja "onog nečeg Božanskog u svemiru i u (svima) nama". Od 1997./1998. za Dylana se potpuno opravdano mogu reći takvi epiteti. I ovo je jedan od onih super-važnih citata, kojeg namjerno donosim u "izvornom obliku" (neprevedeno) – da se slučajno ne bi moglo reći "ma on je to tako interpretirao, a tko zan da li je, i što točno, Dylan izjavio."

U intervjuu za Newsweek, krajem 1997., novinaru Davidu Gatesu Bob će bez ustezanja izjaviti:

" Here"s the thing with me and religious thing. This is the truth: I find the
religiosity and philosophy in the music. I don"t find it anywhere else. Songs
like "Let Me Rest on a Paceful Mountain" or "I Saw the Light" – that"s my
religion. I don"t adhere rabbis, preachers, evangelists, ... all of that. The
songs are my lexicon. I belive the songs. "

(Newsweek; 6.12."08.;)

God is one and the same God always and everywhere.
He is omnipresent not only virtually but also substantially;
for action requires substance.... In him all things are
contained and move, but he does not act on them nor they
on him. God experiences nothing from the motions of bodies;
the bodies feel no resistance from God"s omnipresence.
~ The Principia
Sir Isaac Newton

"Uzdignimo naša ponosna srca!" / Kritika - da, ismijavanje - ne;

Sursum corda! / Uzdignimo naša ponosna srca! Preispitujmo etičke vrijednosti, ali ne ismijavajmo! Čovjeku koji je napisao tolike predivne pjesme, pripale su i brojne nagrade, čije bi nabrajanje zauzelo barem još 4-5 stranica u ovom ionako vrlo detaljnom eseju. Nekako osjećam da je u ovom trenutku, a s obzirom da kod Dylana nagrade imaju, da tako kažem, "srednji značaj", pri samom kraju eseja, uz kratko spominjanje samo onih najvažnijih nagrada: Rock and Roll Hall of Fame, Nashville Songwriters Hall of Fame, prema magazinu Time iz 2004. Dylan je uvršten u "Greatest Artist of All Time", odmah iza Beatlesa, a nedavno je dobio uglednu Pulitzerovu nagradu.

potrebno da se zahvalimo jednom takvom umjetniku koji je kao rijetko tko imao kulturni utjecaj u drugoj polovici dvadesetog i na početku 21. stoljeća. U tom rangu veličine mogu se naći još samo Beatlesi i Elvis Presley. Dylanova dosljednost, postojanost, kompleksnost izričaja, glazba puna duhovnosti i savjesti, etike, filozofije, milosrđe, empatija, borbenost, kritičnost, iskrenost, revolucionarnost, emotivnost i istančani smisao za "etički reciprocitet" – učinili su i čine ga jednim od najvećih autora svih vremena, i to u kontekstu svih umjetnosti.

Kada je 2004. za Newsweek izjavio: " u današnje vrijeme radim upravo ono što želim ... baš ono zbog čega vjerujem da sam ovdje " – mislim da je u potpunosti bio svjestan kakav rijedak status ima. Mišljenja sam da je paralela koju sam prezentirao, Bob Dylan / Harry Potter / Isus Krist, u potpunosti opravdana. Također, smatram potrebnim napomenuti da sam, uz veliku čast, ponos i zadatak, imao i službeno pravo da zaštitim ugled jednog od najuglednijih izvođača SonyBMG / Menart.

Jedan od vodećih i najkarakterističnijih predstavnika "boraca za ljudska prava" zapravo je, da tako formuliram, onaj pravi, izvorni "filozof etike umjetnosti" – i zato je iznimno potreban, i to baš On, Bob Dylan, i nejgova djela – Hrvatskoj i "ovim" prostorima. Dylan je, baš "obilježen" nečim tako dobrim. Svojim pjesmama. Možda ćete se složit s mislima i stavovima u ovoj analizi, ili ne, što je vaše puno demokratsko pravo. Dakako, borba protiv droge, protiv nemorala, kao i respekt prema prekrasnim i nerijetko nadahnjujućim crkvenim zborovima – (ipak) su one pozitivne vrijednosti koje Dylan dijeli s (katoličkom) crkvom, premda u puno većoj mjeri s prethodnim, ekumenistički aktivnim, Papom Ivanom Pavlom II.

Zahvale Bob Dylanu / "Tears In Heaven" + "Forever Young" + "Moj Galebe";

Zapravo, Dylan u svojoj etici (a vrlo slično i autor ovog teksta) nema za cilj bilo koga "približiti" bilo kojoj vjeri, tj. Religiji, a niti bilo koga "udaljiti" od bilo koje religije. On se samo bori, na mirotvoran način, za pravo na "slobodan izbor" načina vjerovanja u "ono božansko", (ili nevjerovanja), izbor religije, izbor intenziteta prakticiranja religije.
Etika, filozofija, ekologija, znanost, djelomično religija, umjetnosti (posebno glazba), humanitarni aspekti, izazovi, slobodoumnost, tolerancija i dobrota – za Dylana su jednakopravni "sastojci" onog iskonskog "božanskog prapočetka" u svemiru, u prirodi, u nama... Zanimljiva je i hvalevrijedna njegova dosljednost, jer kada u intervjuu za Playboy, 1966. kaže: "Učinio sam sve što sam želio i sanjao...", a gotovo isto izjavi za Newsweek 2004., skoro 40 godina kasnije, jasno možemo zaključiti da je Dylan u svojoj artističkoj esenciji uvijek isti, uvijek iskren i beskompromisan. I moglo bi se tako i dalje i dalje raščlanjivati kompleksnu ličnost Bob Dylana, no na kraju bih, dopustite, istakao meni njegovu uvjerljivo "najjaču" i najdirljiviju pjesmu – prepunu pravih roditeljskih (očinskih) osjećaja, a koju je prema vlastitim riječima i napisao svojim sinovima, pjesmu – "Forever Young". Prepuna istinske ljubavi, nježnosti, optimizma i nade, ova predivna pjesma "odašilje" planetarnu svevremensku poruku o pravoj zaštitničkoj ljubavi oca prema sinu (djetetu). Zaštita nedužnog djeteta, a ne žrtvovanje (slanje u smrt) za i/ili bilo kome! S ovom pjesmom mogu se povući dvije "paralele" s kojima ću i završiti ovaj esej. Prva je vezana za korelaciju ove pjesme s pjesmom "Tears in Heaven" Erica Claptona (pogledaj niže), dok bi drugu povukao s jednom od najpoznatijih i svakako najljepših pjesama u hrvatskoj glazbenoj povijesti (a i "ovih prostora") – radi se, vjerojatno pogađate, o pjesmi "Galeb i ja", poznatijoj kao "Moj galebe". Kada su se naša četiri umjetnička velemajstora ujedinila u jedinstvenoj i teško ponovljivoj inspiraciji, Zdenko Runjić, Tomislav Zuppa, Stipica Kalogjera i Oliver Dragojević, nastala je ta svevremenska pjesma, to remek-djelo, koje se, barem prema mojem mišljenju, može potpuno ravnopravno "nositi", odnosno "mjeriti" s Dylanovom "Forever Young".

Na prvoj simboličkoj razini pjesme "Forever Young" i Moj galebe" trebaju se promatrati kao ljubav čovjeka prema djeci, odnosno čovjeka prema moru (prirodi). Na višoj, drugoj, razini u obje se pjesme izriče nada i optimizam u kontekstu čovjekove spremnosti da se hrabro "nosi sa svime što život donosi". Dylan tu "svjesnost" da je gotovo nemoguće da nas život baš nigdje ne "lupi" izražava kroz želju da "ostanemo uvijek mladi u srcu", dok legendarni stihovi "...oli buri il"neveri, ti se rugaš il" veseliš..." evociraju i personificiraju snagu, ponos, optimizam, te spremnost da se suočimo s životom i preuzmemo odgovornost. Spremnost i snagu nikako ne treba poistovjetiti s željom da "trpimo" i "patimo". Sličnosti postoje, ali je razlika još više. Na trećoj razini obje pjesme ode su "onome božanskom", zapravo "onom božansko arhitektonskom i stvoriteljskom u svemiru". Pjesme su to koje nas, kao u knjigama "Mali princ" i "Galeb Jonathan Livingstone", podsjećaju da smo i mi odrasli "jednom bili djeca". Slojevitost pogleda na život. Pjesmom "Forever Young", koju osobno najviše volim u vrhunskoj izvedbi/obradi Chrissie Hynde, Bob Dylan je definitivno i trajno dostigao svevremenski status u svijetu glazbe. "Blowing In The Wind" i "Knockin" On Heavens Door", uz spomenutu "Forever Young" – tri su Dylanove, za mene, najbolje pjesme, s prekrasnim melodijama i stihovima.

Za sva vremena!

Na kraju ovog osvrta zahvaljujem se svima koji ste stigli do kraja s čitanjem teksta, svima koji su pripomogli u njegovu stvaranju, zahvaljujemo se Bobu Dylanu na svemu što je napravio za svjetsku glazbu, a svima vama od srca želim svako dobro, puno zdravlja, uspjeha, sigurnosti, izazova, ljubavi, tolerancije, kreativnosti – uz želju, ali i apel da ... ostanete zauvijek mladi!

Neven Valand

Važniji dio korištenih izvora:

01. Bob Dylan Spomenar 1956 – 1966, izdavač Algoritam, Zagreb
02. Bob Dylan The Essential Interviews, Edited by Jonathan Cott, izdavač Wenner Media, 2006.
03. Bob Dylan Kronike, Prvi dio, izdavač Algoritam, 2006.
04. The Little Black Songbook – complete lyrics & chords, izdavač Wise Publications, 2006.
05. Tridesetak biografskih izvora na internetu
06. DVD Bob Dylan Don"t Look Back, SONYBMG
07. Janko Valand: Klepsidra, izdavač Izvori, 2005.
08. John Marks Templeton: Knjiga životnih zakona iz cijelog svijeta, izdavač Mozaik knjiga, 1999.
09. Vlado Gotova: Između trenutka i vječnosti, izdavač Cantus, 2001.
(dodatne konzultacije gosp. Zlatko Madžar)
10. Erich Fromm: Dogma o Kristu, izdavač naprijed i Nolit, Zagreb, 1986.
11. J. K. Rowling: Harry Potter – Kamen Mudraca, izdavač Algoritam, 2001.