Review
Glazbeni dokumentarac 'This Much I Know to be True' premijerno je prikazan u svibnju 2022. godine. Režiran od strane australskog redatelja Andrewa Dominika, film pruža intiman pogled u glazbeni svijet Nicka Cavea i Warrena Ellisa, analizirajući plodove njihove impresivne kreativne suradnje- studijske albume 'Ghosteen' i 'Carnage'.
'This Much I Know to be True' predstavlja svojevrsni nastavak dokumentarnog filma iz 2016., 'One More Time With Feeling', također nastalog pod Dominikovom redateljskom palicom i s Caveom kao centralnom figurom.
Godinu dana prije, u srpnju 2015., Nick Cave suočava se s gubitkom svojeg sina, petnaestogodišnjeg Arthura, koji umire nakon tragične nesreće. Očekivajući navalu medijske pompe, Cave odlučuje financirati snimanje dokumentarca 'One More Time With Feeling', kako bi si priuštio mogućnost da disecira bolnu temu u svoje vrijeme i pod vlastitim uvjetima.
Film je tada primio iznimno pozitivne kritike i danas slovi za jedan od najintimnijih i najdirljivijih portreta neke glazbene ličnosti. Andrew Dominik kasnije izjavljuje kako na svoje suradnje s Caveom gleda kao na jednu cjelinu, smatrajući dokumentarce jednim dugim filmom sa šestogodišnjom pauzom u sredini.
Redatelj je također rekao kako smatra da bi Nick Cave kojeg pratimo u 'One More Time With Feeling' bio uvrijeđen s Nickom kojeg možemo vidjeti u posljednjem filmu, 'This Much I Know to be True'. Objasnio je da misli kako je Nicku vrijeme pomoglo da se nauči nositi sa smrću svojeg sina, to jest, da sada uspijeva integrirati svoju patnju u svakodnevni život i svoje kreativne izričaje.
'This Much I Know to be True' započinje dugom sekvencom u kojoj promatramo Nicka kako pojašnjava svoju liniju keramičkih figurica pod nazivom 'The Life of the Devil'. Kroz osamnaest kipića, Cave predočava imaginarne životne faze vraga, od prve ljubavi pa do žrtvovanja svojeg prvorođenog djeteta. Slijed završava figurom nazvanom 'The Devil Forgiven', koja prikazuje dijete pred umirućom zvijeri, pružajući ruku u znak oprosta.
Nije teško naslutiti kako je bol gubitka i dalje sveprisutna u njegovu životu i radu, no unatoč tome, Cave se nije voljan oprostiti s bogatstvom svijeta koje i dalje biva dostupno u malim stvarima i ljepotama koje nas okružuju.
U dokumentarcu se naizmjenice isprepleću live izvedbe pjesama dvaju umjetnika, s kratkim ali prisnim intervjuima. Kroz tijek filma, Cave i Ellis izvode sveukupno dvanaest pjesama, u koje spadaju: 'Spinning Song', 'Bright Horses', 'Ghosteen', 'Galleon Ship', 'Hollywood', 'Waiting for you', 'Ghosteen Speaks', 'Hand of God', 'White Elephant', 'Albuquerque', 'Lavender Fields' i 'Balcony Man'.
Pjesme iz dokumentarca spadaju pod albume 'Carnage' i 'Ghosteen', dok sam naziv filma potječe direktno iz stihova pjesme 'Balcony Man' s albuma 'Carnage'.
Element iznenađenja pruža kratko ali emotivno pojavljivanje slavne Marianne Faithfull, čiji se glas može čuti u pozadini pjesme 'Galleon Ship'.
Igra svjetla, točnije osvjetljenja, prevladava u scenskom aranžmanu nastupa, izmjenjujući se u skladu s tematikom pjesama. Većinu vremena, kamera praktički lebdi oko seta, stvarajući uzvišen, gotovo sakralni dojam.
Svaka kreativna odluka, od odabira repertoara pjesama do neobjašnjive energične sile koja, kao nevidljiva spona, veže Nicka i Warrena, stvara savršenu, ritmičku simbiozu filma i glazbe.
Možda najemotivniji trenutak dostiže se u razgovoru između Nicka i Andrewa. Saznajemo kako je u prošlosti uvijek imao običaj definirati samog sebe prvobitno kao izvođača ili glazbenika, no sada se Cave sve više poistovjećuje s ulogama oca i supruga. Najvažnije od svega, uspijeva pronaći utjehu, ne samo u glazbi i stvaranju, već prvenstveno u pomaganju drugima.
Tako promatramo Nicka dok čita poruke svojih obožavatelja koji mu redovito pišu u čežnji za utjehom, razumijevanjem i savjetom. Cave im zauzvrat pruža svoj znak podrške te nastoji dati što bolji odgovor na teška pitanja. Tvrdi da je, u procesu razmišljanja o prikladnim odgovorima na ova pitanja, primoran prizvati onu bolju stranu samoga sebe. Cave ovime pokazuje da je itekako upoznat s mračnim aspektom svoje ličnosti, no u suočavanju s istom, uspijeva izroditi nešto uistinu snažno i inspirativno.
Otvoren i ranjiv, uvijek neumoljiv u svojoj iskrenosti, Cave se u filmu ističe kao inkarnacija sirove snage. Stajući pred kameru, s prepoznatljivim glasom koji zvuči bolje nego ikada prije, pripovijeda o smrti i patnji, ali prvenstveno o životu i njegovoj tragičnoj, zaglušujućoj ljepoti. Ono za čime sada istinski žudi je mir. Mir za sebe i za sve ostale.
Marija Vucić
/
