Review
Nema više mnogo onih starih, dobrih punk bendova prve generacije koji su i dalje aktivni. U.K. Subs, The Exploited, Buzzcocks… Mnogi od njih više i ne snimaju nove materijale već nastupaju i sviraju žestoko kao nekad. Ali ima i onih koji su krenuli iz tog žanra pa se kasnije okušali i u drugim vodama, jer vremena se mijenjaju, bendovi sazrijevaju, eksperimentiraju, traže nešto drugo, novo ili se jednostavno vraćaju nekim svojim starim ishodištima.
The Damned se smatra jednim od prvih punk bendova. Osnovani još 1976. bili su prvi punk bend koji je objavio singl u Ujedinjenom Kraljevstvu. „New Rose“ je uvrštena i na njihov antologijski album prvijenac „Damned Damned Damned“ kojega su objavili sredinom siječnja 1977. godine. Pjesme je uglavnom napisao Brian James, gitarist koji je autor i znatnog dijela materijala njihova nešto slabijega drugog albuma „Music For Pleasure“. Kad je Brian napustio bend, do većeg izražaja došao je Captain Sustainble. The Damned su mijenjali ponešto postave, glazbene stilove, no konstanta im je uvijek bio pjevač Dave Vanian. Objavljivali su albume do sredine devedesetih, napravili jednu pauzu, kratak povratak albumom „Grave Disorder“ (2001.), a zatim se studijski pojavljivali uglavnom u razmacima od po jednog desetljeća. „Evil Spirits“ (2018.) producirao je Tony Visconti, kojega mnogi znaju kao bliskog suradnika Davida Bowieja, a na albumu je bilo glama, rocka i punka. Bio im je to prvi album koji je ušao među prvih 10 na britanskim ljestvicama, dosegnuvši čak 7. mjesto. Iduće godine izdali su kompilaciju „Black Is the Night: The Definitive Anthology“, kojoj su mnogi zamjerili što se na njoj nije mogla pronaći ni jedna pjesma s albuma „Not Of This Earth“ (1995.) i „So, Who's Paranoid?“ (2008.). Nakon toga objavili su zapažen EP „The Rockfield Files“ (2020.) s četiri pjesme snimljene još prethodne godine, na kojima je zadnji puta svirao bubnjar Pinch koji je 2019. definitivno napustio bend.
Prije nekih mjesec dana The Damned su objavili „Darkadelic“, svoj najnoviji, dvanaesti studijski album po redu, prvi na kojemu je bubnjar William Granville-Taylor, dugogodišnji učitelj bubnjeva i autor knjige o tehnikama sviranja maloga bubnja tzv. snarea. Naslov ovoga albuma opisali su kao hommage svojem utjecaju na razvoj gothic stila i njihovom ranom interesu za psihodeličnu glazbu. Na njemu se nalazi dvanaest, stilski poprilično raznovrsnih, pjesama. Od prve „The Invisible Man“, posve žestoke pjesme koja nas podsjeća na Ramonese, preko mračnije ali čvrste „Bad Weather Girl“, koju je otpjevao Captain Sustainble, možemo čuti pjevnu „You're Gonna Realise“ do provokativne i hitoidne „Beware Of the Clown“ koja se bavi političarima. Ovdje se nalazi i „Western Promise“, pitka pjesma koja zvuči kao da su je snimili Traveling Wilburys a koja je miljama daleko od onih žestokih početaka The Damneda. „Wake the Dead“ pomalo je smiješna u nesrazmjeru sablasno ozbiljnog teksta (naime, napisana je kako bi je njihovi obožavatelji izvodili na sprovodima) i glazbe koja zvuči kao da je soundtrack nekog nastavka filmskoga serijala o Rockyju. Zahtjevan bubanj na početku pjesme „Follow Me“ koja tekstom govori o influenserima, ima i odlično razrađene gitare i zvuči privlačno, ali Daveov vokal u stilu Elvisa Presleya neuvjerljiv je i groteskan.
Ponajbolje pjesme s ovoga albuma najvjerojatnije su „Motorcycle Man“, s odličnim prijelazima na bubnjevima, solažama na gitarama, smirivanjem dinamike te ona koja potom slijedi - žestoka „Girl I'll Stop at Nothing“. Pjesma "Leader of the Gang" s tekstom inspiriranim zločinima bivše glam rock zvijezde Garyja Glittera, nažalost ima toliko predvidivu i banalnu rimu da sve ostale eventualne kvalitete baca u drugi plan. „From Your Lips“ potpuno je nezanimljiva i zvuči kao hit s neke svadbe, a posljednja pjesma „Roderick“ trebala je biti još jedna pjesma darkerskoga ugođaja, no ponovno zvuči manje sablasno a više smiješno.
Za potrebe realizacije ovoga albuma The Damned su surađivali s producentom Thomasom Mitchenerom, bivšim članom bendova Haunts i Spycatcher. Prema izjavi gitarista Captaina Sensiblea, upravo on je bio "kreator zvuka 70-ih" kojega su težili ostvariti na ovome albumu. S druge pak strane, nekom je prilikom Dave Vanian, pjevač ovoga benda, rekao da mu je za realizaciju ovoga albuma osobno "jedini kriterij bio snimiti što naglašenije gitare." Prije snimanja, Sensible i Granville-Taylor proveli su neko vrijeme radeći na aranžmanima pjesama pri čemu su proučavali pjesme Beatlesa, jer su njihove pjesme, kako je rekao Sensible: „školski čisto i lijepo aranžirane“ dok su bubnjeve aranžirali kako su smatrali da je najprikladnije za svaku pjesmu. „Poprilično smo se oznojili tijekom ta dva tjedna osmišljavanjem osnovnoga zvuka svake naše nove pjesme“, zaključio je Captain.
Prije objave novoga albuma grupa je napravila turneju Ujedinjenim Kraljevstvom i SAD-om, a planiraju koncerte na Novom Zelandu i Australiji te se potom ponovno vratiti u Ujedinjeno Kraljevstvo. Ljeto će okruniti nastupom na „Luna Festu“ u Coimbri, Portugalu, gdje će nastupiti s još jednim legendarnim bendom – Buzzcocksima. Na svojim nastupima izvode gotovo sve pjesme s najnovijega albuma i tek poneki stariji hit.
Zaključimo, daleko je to od onoga starog ishodišta grupe Damned, pa i od onoga što su radili osamdesetih, ali nije potpuno nezanimljiv album. I zanemarimo li tih nekoliko pjesama koje zvuče kao parodija njihovih ranijih uradaka, novi album mogli bismo ocijeniti kao prilično slušljiv. Ako ništa drugo, poslužio im je kao zgodan povod kako bi zavrtjeli još koji krug turneja tijekom kojih će, nadamo se, upravo ojačani novim kvalitetnim bubnjarem, susresti i neka nova nadahnuća.
Ivan Dukić
