Gore

Review

Ako se ima na umu da su uvijek bili otvorenog uma te nastali unutar konteksta eklektične supkulturne sredine Sacramenta u Kaliforniji, gdje nije postojao neki jedinstveni glazbeni trend, nije tako čudno što su Deftonesi jedan od vrlo rijetkih bendova iz 1990-ih koji su od prvog albuma Adrenaline preživjeli selekciju i opstali više od dva desetljeća. Čak ni tragična automobilska nesreća basiste Chia Chenga za vrijeme snimanja do sada neobjavljenog studijskog albuma Eros nije ih uspjela zaustaviti. Dapače, dalo im je goriva jer su shvatili nepredvidljivost i prolaznost života, tako da su angažirali basistu Sergia Vegu, napravili zaokret, promijenili zvuk, produkciju, u pravo vrijeme suptilno naglasili nešto djent elemenata poput moćnih, teških sinkopiranih rifova i poliritmova, uspostavili iznova vezu s muzama inspiracije i snimili moderni klasik, izvrstan album Diamond Eyes (2010), koji se može shvatiti kao početak novog, drugog razdoblja ovog fascinantnog benda.

Četiri godine nakon kritički hvaljenog Koi No Yokan, izbacili su za izdavačku kuću Reprise svoj najnoviji studijski album Gore. Kao da je namijenjen nekom modnom časopisu tipa Vogue, na odličnom, stiliziranom dizajnu prednje strane omota suprotstavljene su slika i riječ, tako da riječ „gore“, koja se tipično povezuje s prizorima strave, brutalnosti, nasilja i krvoprolića, negira dojam prekrasne slikovne reprezentacije ružičastih plamenaca u letu. Takvim namjernim prividnim paradoksom ili možda provokativnom ironijom nagoviješten je sadržaj albuma obilježen dinamičnim strujanjima među dihotomijama kao što su ljepota i ružnoća, lagano i brzo, nježno i žestoko, mirno i nasilno, toplo i hladno, šapat i vrisak itd. Nisu ti dihotomni odnosi ništa posebno novo za Deftonese, to je dio njihova stila i zvuka, no na ovom albumu čini se kao da dolaze do posebnog izražaja zbog otprilike podjednake zastupljenosti različitih emocionalnih stanja, više dinamike te nešto manje agresije i gnjeva. Možda više nego na zadnja dva albuma, dosta pjesmama ostavlja dojam prozračnosti, eteričnosti i melankolije što nagovještava već početak otvarajuće pjesme „Prayers/Triangles“ s prekrasnim trepćućim, kaskadnim tonovima gitare i zavodljivom vokalnom melodijom.

Osim što se kod pjesama umjerenog tempa, kao npr. u slučaju jedne od najljepših stvari „(L)mirl“, koriste kompozicijskom strukturom u kojoj se postupno gradi napetost, od ugodnih, „finijih“, čišćih dijelova prema intenzivnijim emocijama refrena pojačnog distorziranim, teškim tonovima gitare, dinamičnost dobivaju i, primjerice, suprotstavljanjem s jedne strane masnih, teških i bogatih gitarskih rifova Stephena Carpentera te s druge strane melodičnih i lijepih Morenovih vokalnih tonova. Nema sumnje da je cijeli bend izvrsno usviran, svatko je dobio dovoljno prostora za kreativno izražavanje, no glavni junak je i dalje Morenov vokal koji svojim opsegom, raznovrsnošću, prilagodljivošću, specifičnom bojom i kvalitetom ne ostavlja nikoga ravnodušnim. Kao posebni gost pojavljuje se na pjesmi „Phantom Bride“ i Jerry Cantrell iz Alice in Chains. Njegovi filovi i solaže prepoznatljivog zvuka i stila savršeno su se uklopili i obogatili kako pjesmu tako i album u cijelosti.

Gore nije nešto posebno veliki korak u evoluciji Deftonesa, nema tu ništa dramatično novog. Album bi se radije mogao promatrati kao kvalitetno i autentično umjetničko djelo nastalo daljnjim istraživanjem jedinstvenog glazbenog puta koji su s vremenom sami otvorili spajanjem mnogobrojnih utjecaja, od metala do različitih podžanrova rocka poput art, eksperimentalnog, progresivnog, alternativnog, space, stoner, shoegazea i sl. Riječi pjesama su kao i obično reakcija na zvuk, tako da ih je Moreno pisao naknadno, nakon što bi instrumentalni dio pjesme bio gotov. Tekstovi su odraz njegovog trenutnog stanja, puni simbola, apstraktni, nejasni i otvoreni za mnogobrojne subjektivne interpretacije. Poput vrtuljka, simbiozom riječi i zvukova, u odličnoj suvremenoj produkciji, Gore je jedan od rijetkih novih rock/metal albuma koji su u mogućnosti rasti svakim novim slušanjem i pri tome pružiti vrhunski glazbeni užitak.

Ljubiša Prica