End Times

Everettu ovo nije prvi put da se našao na osobnom dnu i utjehu potražio u stihovima. Svoj Electro-Shock Blues iz '98 isto je definirao nizom teških događaja, a ovog je puta u glazbu prenio svoj razlaz sa suprugom. End Times izašao je prilično brzo nakon prošlogodišnjeg Hombre Lobo, a voljet će ga svatko tko je jednom bio u prilici godine i godine emocionalnih angažmana baciti u vjetar.

 

Ljudi odlaze svaki dan, obično u najnezgodnijim trenucima i ti su klasični raspleti opjevani nadaleko i naširoko, samo što većina nas jednom kad zalupi vratima, prošlost potisne u podsvijest za sva vremena dok tek rijetki imaju snage za takve poetske rekonstrukcije u kojima nitko ne ispada negativac. Everettove uspomene odavno su izblijedjele u vremenu i praznina koja ga je ispunila nakon odlaska već je prerasla u prirodno stanje svijesti u kojem više nema ljutnje, u kojem je sve oprošteno i koji nekadašnju suputnicu u dobru i zlu svodi tek na simbole za najljepše ljubavne stihove. Istina, američki kritičari tvrde da u posljednjim pjesmama s albuma leže naznake Anninog povratka, ali uz svo dužno poštovanje, meni novi Eels zvuči kao definitivno zbogom jednoj životnoj etapi (ili je to bar moja želja jer zaista ne mogu zamisliti ljepše zbogom).

 

Nekima je vjerojatno suđeno da se tijekom čitavog života uvijek nanovo postavljaju na vlastite noge, a na End Times taj je zatvoreni krug odrađen nevjerojatno lako, u jednom dahu s laganim prijelazima u folk i cestu koja se nameće kao prvi instinkt nakon svakog privatnog rasula. Naravno, uz mnogo konstatacija samoće koje su toliko dojmljive da čovjeku dođe da nikada više ne pristane na nikakve kompromise i konačno počne istinski uživati u razgovoru sa samim sobom. Na kraju krajeva, do kristalne jasnoće se jedino i dolazi bez ikakvih dobronamjernih sugestija sa strane iako je Anna, ne sumnjam, imala debele razloge za odlazak. 

 

Same je pjesme nezahvalno izdvajati iz cjeline ove priče u kojoj svaki sumorni ton kompenzira iduća prividno neopterećena stvar za nova putovanja i zato treba poslušati svaku njezinu akustičnu tišinu. Naravno, ukoliko ste spremni na konačni zaključak da će sve opet jednom doći na svoje. Kad i gdje i s kim suvišna su pitanja jer čovjek na kraju ionako ostaje sam sa sobom.

 

Marina Vukman