Review
Goran Bare, praćen svojim legendarnim Majkama, kultnim hrvatskim rock'n'roll bendom, nedavno je objavio svoj novi koncertni album pod jednostavnim naslovom „Live at Dom sportova – 12. 11. 2022.“. Uz onih sedam studijskih albuma, Majkama je ovo četvrti koncertni kojega su objavili nakon onih ranijih izdanja „Život uživo“ (1997.), „Majke Unplugged“ (2008.) i „Majke u Tvornici“ (2013.). Svaki od navedenih zanimljiv je na svoj način: „Život uživo“ (1997.) nastao je u trenutku kada je prva postava bila na vrhuncu popularnosti, „Majke Unplugged“ (2008.) snimljen je nakon ponovnog okupljanja benda poslije kratke Baretove solo karijere s Plaćenicima, a „Majke u Tvornici“ (2013.) u stvari su snimka šest godina ranije snimljenoga koncerta. I koncertnim albumima osvojili su niz Porina: „Život uživo“ dobio je nagradu za najbolji album alternativne glazbe (1998.), „Unplugged“ za najbolji rock album (2009.), a onaj u Tvornici za najbolji koncertni album i video program (2014.). Naravno, nikoga neće iznenaditi bude li i ovaj, njihov najnoviji koncertni uradak osvojio neku od glazbenih nagrada.
Na dvostrukom CD-u jednostavnog, ali zanimljivog grafičkog rješenja s koncertnim fotografijama u plavoj boji, nalazi se odličan odabir dvadeset pjesama kojima su napravili kvalitetan presjek gotovo četiri desetljeća duge karijere Gorana Bareta kako s Majkama tako i one s Plaćenicima. Otvara ga jedan od njihovih najnovijih singlova „Rođen za suze“ kojim su prije više od dvije godine najavili nov album koji, eto, nikako da izađe, jer izgleda Bare s ekipom traži neki posve nov izraz koji će biti drugačiji od njihova posljednjeg, fenomenalnog studijskog albuma „Nuspojave“ (2018.). Nevjerojatno im je bilo to otvaranje koncerta. Naime, kada neki bend svoj nastup otvori možda i najjačom pjesmom svoje dosadašnje karijere, jasno je da koncert može krenuti samo u dva smjera: postati jedan od onih nezaboravnih ili doživjeti potpuni fijasko. Naravno, već u nekoliko idućih pjesama dokazali su da će se ostvariti ono prvo. Majke su u nevjerojatno sviračkoj formi, a Bare premda uobičajeno prikriveno depresivan, emotivan je, iskren i neposredan, a te večeri i evidentno koncertno raspoložen. „Ljubav krvari“, svoju pjesmu vrhunske lirike, koja je bila vodilja s „Nuspojava“, izveli su u gotovo desetminutnoj verziji, s klavijaturama u kojima je Berislav Blažević kombinirao jazz rješenja s distorzičnim gitarama Krune Domaćinovića, fantastičnom pedal steel gitarom Davora Rodika te na čvrstim temeljima ritmične osnovice masnog basa Maria Rašića i sigurnoga Alena Tibljuša na bubnjevima s efektnim, emotivnim zastojima te nevjerojatno uživljenim Baretovim vokalom. Nastavili su pjesmom „Fantastična vatra“ s albuma „Razdor“ (1993.), a potom ponovno smirili situaciju pjesmom „Odvedi me“ s onog albuma „Vrijeme je da se krene“ (1996.). Pri izvedbi Bare je pohvalio solo dionicu pedal steel gitare Davora Rodika koji je nekad svirao u Plavoj travi zaborava a zatim u Baretovim Plaćenicima, a tijekom pjesme jasno se čuju vokali publike koja je očito uživala u izvedbi ove pjesme. Nastavili su u laganom ritmu pjesmom „Zašto“ (s albuma „Nuspojava“) u kojoj je pozornost svojom solo gitarom plijenio Kruno Domaćinović, a potom je krenula „Depresija“ s albuma „Teške boje“. Ovdje je od samoga početka briljirao Mario Rašić na bas gitari, ali treba spomenuti i savršenu podlogu Hammonda te više nego funkcionalnu Kruninu solo gitaru.
Mogao je Bare na uvodu u pjesmu „Ništa lažno“ reći da to nije blues, ali ipak i dalje će to biti jedan od najbolje osmišljenih i odsviranih blues pjesama ovoga prostora. Goranu je oduvijek nevjerojatno dobro stajao taj glazbeni izraz a solo dionice njegovoga pratećega benda, sastavljenog od vrhunskih, prekaljenih glazbenika, uistinu su besprijekorne: Hammond, bas i solo gitara. „Skarabej go-go“ mi je oduvijek bila jedna od omiljenih pjesama s „Nuspojava“ i neizmjerno mi je drago da su je i ovom prilikom odsvirali. „Mršavog psa“ Bare je najavio kao pjesmu o beskućnicima, o kojima se kod nas malo priča, ali kaže Bare da je jedno vrijeme i on to bio pa zna. Odsvirali su verziju praćenu klavirom u prvoj minuti, a nakon toga su se uključili i ostali instrumenti. I ovdje su svi glazbeni došli do punog izražaja, a publika je postajala sve glasnija. „Put ka sreći“, pamtimo kao country pjesmu naglašene violine s albuma „Izgubljen i nađen“, ali u novom aranžmanu već je neko vrijeme na koncertima Majke sviraju u reggae ili, kako Bare kaže - „u dub-verziji“. I zvuči fantastično. U drugom dijelu su krenuli s ubrzavanjem u kojem su briljirali gitaristi. A reakcija publike je jednostavno logično potvrdila kvalitetu izvedbe.
Drugi kompakt disk otvara pjesma „Budi ponosan“ u kojoj je Bare ostvario nevjerojatan kontakt s publikom. Najvjerojatnije, bio je to vrhunac ovoga koncerta. Energična izvedba „Iz sve snage“, najstarije pjesme koju su ikada napisale, pokazala je da Bare još uvijek ima žara u sebi. „Vrijeme je da se krene“ lijepa je pjesma, ali u ovom slučaju čini mi se da pedal steel gitara baš i ne paše. Bare je rekao da pleše na koljenima „kao Ivan Prokletnik ili Ivan Zlatousti“, ali da mu je „takva sudbina“. „Teške boje“ u sadašnjoj izvedbi nemaju onu prvotnu težinu, ali se uklapaju u sveukupni repertoar benda, a publika je ponovno pokazala da jednostavno obožava Baretove pjesme. Žestoki riff pjesme „Mene ne zanima“ ponovno je ponešto rastočio taj country prizvuk, a Bare kao da i u njoj nema onu žestinu originalne izvedbe te se upravo u ove dvije pjesme osjeća lagani zamor njegove izvedbe. „Ja sam budućnost“ s albuma „Milost“ (1994.) zvuči već osjetno bolje. I nakon toga se Bare pozdravio s publikom.
„A ti još plačeš“ označila je povratak na pozornicu i to u velikom stilu, jer publika je oduševljeno otpjevala cijelu pjesmu. Bare je na kraju pjesme rekao da je pukla bina i da bi mogao propasti. Zatim su odsvirali pjesmu „Bez pameti“ s albuma „Razdor“ u kojoj su gitaristi pokazali nevjerojatnu uvježbanost u svojoj isprepletenosti te Berislav još jedno umijeće sviranja Hammonda. „Viva la Rock and Roll! Viva Zagreb!“, pozdravio je Bare na svoj način, rekao da je građanin Zagreba i otišao, ali se potaknut neumornim skandiranjem publike: „Vrati se! Vrati se!“, ponovno vratio.
Vjerojatno su nastup željeli završiti nečim optimističnim pa su odsvirali pjesmu „Daj mi“ s onoga albuma „Put do srca sunca“ (1998.), posljednjega albuma stare postave Majki. Pjesma je kao takva i više nego dobro sjela. Ipak, definitivno posljednja pjesma ovoga nastupa bila je pjesma „Grešnik“. Premda je publika obožava, sam Goran Bare u nekoliko je navrata izjavio da osobno baš i ne voli ovu pjesmu ali da je izvodi „zato što ljudi to vole“. Na kraju je Bare pozdravio „braću i sestre“ te priznao da više nemaju uvježbanog repertoara. Nije propustio izjaviti da je ovo bio „njihov najbolji koncert u ovoj godini“, na što bih se ipak nadovezao i ustvrdio da je „jedan od“, jer sam ih sa zadovoljstvom odslušao i u još nekoliko prilika.
Sigurno će nekome obožavatelju na ovome albumu nedostajati ona neka od dragih pjesama iz posebno rane faze ovoga benda i to je sasvim normalno, jer nemoguće je svima ugoditi. Ali, ruku na srce, Goran Bare je s Majkama ovim live albumom skladno zaokružio još jedno intenzivno razdoblje nastupanja diljem Hrvatske te trajno dokumentirao uistinu fantastično izdanje svog pratećega benda. Naravno, želimo im što više kvalitetnih nastupa te ujedno (ne)strpljivo iščekujemo nov studijski album. Sudeći prema ovome a i drugim koncertima, Bare i Majke nam, bez sumnje, još mogu štošta novoga ponuditi.
Ivan Dukić
/
« Nuspojave 
