Starcatcher

Review

Debitabtski albumi u slučaju da posjeduju zrnce originalnosti ili različitosti s kojima prelaze perimetar osrednjosti gotovo uvijek imaju šansu biti prepoznati i valorizirani.

Problem nastaje kod drugog albuma koji često, ali ne uvijek sadržava „otpad“ sa prvijenca ili predstavlja recikliranje istih ideja i sadržaja.

Treći album bi trebao biti prekretnica koja će uobličiti razvojni put glazbenika i predstavljati neizvjesno preuzimanje novog formata ili ga gurnuti u ropotarnicu povijesti.

Ne sjećam se da je bilo toliko podijeljenih mišljenja oko benda Greta Van Fleet i njihovog prvijenca „Anthem of the Peceful Army“ iz 2018 godine. Tadašnji (uostalom i današnji mladići) na pragu svojih bioloških i umjetničkih života hrabro su zakoračili na teren, možemo ga u ovom slučaju nazvati, solid/klasičnog rocka, svojevrsne glazbene tradicije koja pruža nezamislive mogućnosti iskazivanja. Već tada su ih neki proglasili modernim pionirima rocka.

Nedvojbena je činjenica da su GVF s drugim albumom („The Battle at Garden's Gate“) skinuli sa svog imena anatemu post milenijske verzije Led Zeppelina, zauzevši čvrst stav da ne žele biti ničija druga violina. Dobro posložen materijal, aranžerski bogat, kompozitorski uvjerljiv, sasvim solidne instrumentalizacije s prepoznatljivim vokalom Joshue Kiszke s razlogom su pozicionirali ova album u srca sve većeg auditorija, a ni kritika nije ostala imuna. Sve ostalo, uključujući brojne uvijek rasprodane nastupe bilo je logično ubiranje novonastale slave i zauzimanje značajnih pozicija. Ovim albumom su donekle potvrđeni njihovi pionirski dometi.

A onda je jednom pokrenuta lokomotiva snova naletila na prvu prepreku-prekid kreativnog integriteta, možda i preranu kompozitorsku impotenciju. GVF su do ovog albuma imali svoje priče, koje su se usput izgubile.

Tu su po mom skromnom (i ne samo po mom) mišljenju GVF svjesno ili nesvjesno prešli cestu , a bio je upaljen crveni semafor, zagazili su na sklizak teren zvan recikliranje iz kojeg se s velikim oprezom treba izvući prije propadanja u mulj, iako su hodali po provjerenim tragovima. Je li album izišao prerano, je li presušila kompozitorska imaginacija, je li to bio diktat izdavačke kuće za ljetni termin albuma, veliko je pitanje. U svakom slučaju ekspoatacija njihovog uspjeha trebala je u određenom trenutku presušiti.

Mišljenja sam da aforizam: „Širenje obrazovanja širom zemaljske kugle vrši se oponašanjem“ u njihovom slučaju nikako ne drži vodu. Oponašati sebe i to prilično blijedo u njihovom slučaju je prilično razočarenje, koje obzirom na njihovu mladost ujedno pruža i određenu nadu za buduće iskupljenje.Uz uvjet da izvuku pouku i zadrže kontrolu nad svojim radom.

GVF su na ovom albumu dokazali svoju visoku radnu etiku, fabriciraju oni još uvijek priljepćiv, dobro ispeglan zvuk , sama instrumentalizacija zvuči upravo kako klasičan rock treba zvučati, revitalizacija je to zvukova 70-tih, no to je pretpostavljeni i očekivani dio njihovog standarda, stoga nikakve nove pohvale ne bi trebale ići u tom smjeru.

Molski dio pjesama puno je interesantniji od ostatka materijala, dokaz je to igranja na sigurne adute: pamtljiva pametno odabrani riffovi, solidan support ritam sekcije. Ali ono što me osobno smeta kroz cijeli album je pretenciozno, prenaglašeno isticanje vokala, koji je na momente zaista iritantan, dok u normalnim lagama itekako doprinosi pjesmi.

Od pristojnijih pjesama izdvojio bih „The Archer“ i „Meeting the Master“ s kojom je album i najavljen, a koja podsjeća na opus Uriah Heep.

Ukratko, „The Battle at Garden's Gate“ bio je ipak druga energetska i kompozitorska razina u odnosu na ovaj. Iskreno se nadam da im ovo ipak nije labuđi pjev.

Đorđe Škarica