MC

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Ožujak 1969
Format Albumi
Vrsta Art Rock / Folk / Singer-songwriter / Acoustic
Dodano Utorak, 26 Svi 2020
Žanr Pop-Rock
Length 48:40
Broj diskova 1
Edition date Ožujak 1969
Država SAD
Etiketa Columbia
Catalog Number CS 9787
Edition details producent: Gary Klein
Tags Columbia Tim Hardin Gary Klein

Review

U svom vječnom poduhvatu otkrivanja uvrnutih zakutka američke glazbe 20. stoljeća naišao sam na nešto što je rock kritičar Barney Hoskyns nazvao "jednim od čudnijih albuma kasnih 60-ih" i "prvim i možda zadnjim eksperimentom te vrste", što je za slušatelja s mojim estetskim senzibilitetima praktički najbolja moguća reklama. Kao prvo ovo je tip albuma koji je presudno određen specifičnim okruženjem i periodom u kojem je nastao. Nemoguće je zamisliti njegovo snimanje u nekoj konvencionalnoj studijskoj situaciji. Zbog toga je potrebna mala digresija. 1964. u jeku bogaćenja zahvaljujući uspjehu njegovih najvećih klijenata Boba Dylana i folk tria Peter, Paul and Mary menadžer Albert Grossman, koji je zaradio reputaciju sličnu legendarnom Peteru Grantu, seli se na ladanjsko imanje u zaseoku Bearsville, smještenom u pitoresknim planinama Catskills dva sata od New Yorka. Dylan ga slijedi i najprije živi u kolibi na Grossmanovom imanju, a zatim kupuje vlastitu kuću u blizini. 1967. u susjednom gradiću mnogo poznatijeg imena (Woodstock) u podrumu kuće prozvane "Big Pink" Dylan i the Band (onda su se još zvali the Hawks) snimaju više od 100 pjesama koje će kasnije biti objavljene kao album "The Basement Tapes". Legenda Dylana i ovog albuma, kao i nove hipijevske ideje o povratku u prirodu, stvorit će atmosferu koja će u svoju orbitu privući brojne poznate i manje poznate glazbenike, tako da će na kratko vrijeme u kasnim 60-ima Woodstock i Bearsville postati glazbeno središte jednako relevantno kao San Francisco, LA, London ili New York. Jedan od tih glazbenika bio je i Tim Hardin. On se uz već spomenute razloge preselio u Woodstock zato da pobjegne od droge (iako se heroin prema Hoskynsu mogao nabaviti u Woodstocku jednako lako kao i u New Yorku) i pokuša ostvariti ideal hipijevske verzije skladnog obiteljskog života na selu sa Susan Morss i njihovim sinom Damionom. Iako je novo okruženje barem na neko vrijeme smanjilo težinu njegove ovisnosti, Hardin se i dalje borio sa svojim demonima i postoje brojne anegdote glazbenika koji su ga viđali po Woodstocku u stanju pomaknute svijesti bilo na račun droge ili alkohola. Album koji je 1969. snimio ovdje, punim nazivom "Suite for Susan Moore and Damion: We Are One, One, All in One” posvećen je Susan i Damionu i tematizira Hardinov odnos s njima kao i težnju da ostvari već spomenuti ideal. Žanrovski ga je teško odrediti, avant folk, singer songwriter, spoken word i concept album su neke od primjenjivih stilističkih naljepnica. Osim ovoga, album je prikladno opisao njegov producent Gary Klein kad ga je nazvao “vrlo impresionističkom snimkom”. Počevši od uvjeta u kojima je nastao, inženjer Don Puluse je ozvučio svaki pedalj Hardinove kuće mikrofonima i smjestio miks pult u dječju sobu. Hardin je zahtijevao da mašina za snimanje radi od 0 do 24 kako bi uhvatio svaki trenutak spontane inspiracije. Drugi glazbenici koji su svirali na albumu (uglavnom članovi Paul Butterfield Blues Banda koji su onda živjeli u Woodstocku i lokalni orguljaš Warren Bernhardt) radili su u istim uvjetima. Posjećivali bi Hardina u njegovoj kući i čekali da ovaj odluči kad je pravi trenutak za snimanje. Duži periodi neaktivnosti bili su isprekidani nadahnutim sviračkim seansama koje su trajale dugo u noć. Nikad nećemo saznati koliko je materijala nastalo na taj način. Fluidnost se iskazuje i u formama pjesama. One nisu strukturirane u strofe i refrene, čak ni nemaju neke zasebne dijelove već se bolje mogu opisati kao zvučna podloga sačinjena od određene sekvence akorda ili tema (kao na primjer silazeća sekvenca u prvoj pjesmi koja podsjeća na “Baby I'm Gonna Leave You”) dovoljno fleksibilna da se prilagodi Hardinu i prati njegov slobodni izričaj. U tom smislu album duguje više ranom bluesu nego folku 50-ih i 60- ih (Hardin je svoju karijeru u Villageu i započeo izvođenjem blues pjesama), gdje su izvođači kao John Lee Hooker ili Lightnin' Hopkins glazbenu formu podredili narativu pjesme i izražavanju emocija. Što se tiče instrumentacije na tri pjesme “First Love Song”, “Magician” i “The Country I'm Living In” Hardin prati sebe na gitari. Na “Everything Good Become More True” i “Once-Touched by Flame” Warren Bernhardt svira električne orgulje i stvara dionice dostojne Spooner Oldhama u periodu dok je bio studijski glazbenik u legendarnom Muscle Shoalsu. Na pjesmi “Last Sweet Moments” Hardinovoj gitari se pridružuju konge, vibrafon, puhači i harmonika koju svira sam Butterfield (inače neodoljivo podsjeća na Van Morrisona u fazi Astral Weeks/Moondance; Morrison je čak i živio u Woodstocku dok je pisao pjesme za potonji). “One, One The Perfect Sum” je najduža pjesma na albumu i jedina na kojoj Hardina prati klasični rock bend (bas, bubanj, električna gitara). Ritam sekcija je vrlo dinamična i svira funky up tempo ritam preko bluesy akorda, što je formula koja će se pojavljivati na albumima Butterfield Blues Benda nakon odlaska Mikea Bloomfielda. Bend inače završi pjesmu oko 4. minute, ali Hardin ih potiče da nastave nakon čega je rastegnu na 9 minuta. Ta verzija, s pauzom u sredini, je završila na albumu. Na ploči se pojavljuju još tri pjesme “Question of Birth”, “Loneliness she knows” i “Susan” na kojima Hardin recitira svoje tekstove. Na zadnjoj mu se pridružuje ženski glas za koji mogu samo pretpostaviti da pripada njegovoj ženi. Njegovi tekstovi su ovdje hermetični i apstraktni i po tome bliži poeziji, što je čest slučaj s avant/freak folkom. Većina pjesama ima neku općenitu temu/teme (ljubav za Susan, roditeljska ljubav, djetinjstvo, strah od smrti, povratak u prirodu), ali se često sastoje od hermetičnih ili nedorečenih pjesničkih slika koje se nižu jedna za drugom i ponekad sadrže igre riječima (kao na primjer u “Everything Good Become More True” gdje riječ “more” istovremeno znači više, ali podsjeća na “Moore” prezime koje je Hardin nadjenuo svojoj ženi u naslovu albuma). Cijeli album općenito djeluje kao egzistencijalistički trip čovjeka koji pokušava pronaći duhovni mir i lijek za svoje probleme u idiličnom obiteljskom životu, ali je istovremeno svjestan svojih nedostataka i neprilagođenosti takvom životnom stilu, što dalje vrlo ranjivu kvalitetu njegovoj izvedbi (gotovo do točke da se slušatelj osjeća voajeristički). Dva tjedna nakon izlaska albuma Susan napušta Hardina s njihovim djetetom. On će umrijeti 1980. od posljedica ovisnosti.

Filip Žganjar

Hits 313

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42