Review
Hladno pivo, antologijski hrvatski punk bend iz devedesetih, ove je godine obilježio tridesetu obljetnicu objavljivanja „Džinovskog“, svojega po mnogima kultnog albuma prvijenca. Veliki događaj nesumnjivo značajan za hrvatsku historiografiju, Croatia Records obilježila je na najdostojniji način, poprativši ga jubilarnim i bogato opremljenim reizdanjem na vinilu. Pri tome treba odmah reći da su ga realizirali upravo kako i dolikuje kamenu temeljcu tada mlade i perspektivne, a danas više ne postojeće grupe.
Likovno oblikovanje originalnog izdanja napravili su Marin Urbanc-Buncek i Tadija Martinović-Tedy, a ovog reizdanja - Darko Kujundžić uz fotografije Nina Šolića. Omot je riješen na preklop. S desne unutrašnje strane su tekstovi svih šesnaest pjesama koji su ispisani i centrirani u pet stupaca, a s lijeve se nalazi crno bijela fotografija na kojoj se autor efektno poigrao preslikavanjem anfasa, desnog i lijevog profila svakoga člana benda te tako fotografiji podario dimenzionalnost i dinamiku i uskladio je sa samim sadržajem ove ploče.
S desne strane nalazi se crni 180 gramni vinil, a s lijeve dodatna knjižica koja sadrži brojne članke danas eminentnih glazbenih stručnjaka Aleksandra Dragaša, Tomislava Šunjića i Denisa Mujadžića Denykena te urednice Andreje Kovač. Na duplerici su replike novinskih članaka, a unutra su brojne fotografije i rukom pisani datumi održanih koncerata kojih je već u ono vrijeme bilo preko šezdeset. Na zadnjoj stranici omota popis je svih koji su radili na ploči i brojne zahvale, između ostaloga i „tattoo majstoru Bunceku na izradi omota i BOSS-u Robiju na sponzorstvu i svima ostalima koji i ne znaju da su nam pomogli!“. Sve zajedno, već na prvu djeluje vrlo intrigantno i obećavajuće.
Prije nego što se prelistaju materijali svakako ćete na gramofon nabosti ploču i poslušati što su dečki iz Gajnica snimili prije trideset godina. I svejedno je koju stranu ploče okrenete, onu prvu, stranu H ili drugu, stranu P (što je uzgred budi rečeno originalno, maštovito i duhovito) - osjetit ćete enormnu količinu onog zdravog i pozitivnog punkerskoga adrenalina. Čuje se Subina rafalna paljba po bubnjevima, Tedijeve zahtjevne bas dionice koje nisu tek puko držanje tzv. „ravnjaka“ već mnogo više od toga kao i Zokijeva gitaristička heavy-metal soliranja. Naravno, nije ovo samo rokačina, jer u svemu ima efektnih promjena dinamike; onih finih kvalitetno razrađenih laganijih dijelova u kojima melodijske niti ne plete samo gitara već očice precizno nižu i debele pletaće igle bas gitare.
Tematski, album je zbirka urbanih priča prožetih dogodovštinama koje obilježavaju svakodnevicu odrastanja na granici grada i predgrađa. Album otvara odlična „Pjevajte nešto ljubavno“ s opisom formule uspjeha benda koji se s ciljem 'proboja' odrekao svojih ideala pa nastavlja preko pijano-strasne „Marije“ i slikovite, dinamične „Princeze“ do basom i ritmom izuzetno dopadljive hedonističke anti-ljubavne pjesme „A što dalje…“. U bjesomučnom tempu kratkih i dinamitnih skladbi bogatih kvalitetnim i duhovitim Kekinovim stihovima kojima je unio pravo osvježenje na hrvatsku rock scenu, stižemo i do drugog dijela prve strane ploče. Njega otvara nepretenciozna pjesmica „Marihuana“ koju su rado pjevali svi punkeri na njihovim nastupima, a nakon nje slijedi fantastična dinamična „Buba švabe“, klasik ovog benda kojega je publika već tada zdušno pjevala na koncertima jer su je naučili napamet s neke demo-vrpce koja je planula i presnimavala se u nedogled. „Sarma“ je još jedna anti-ljubavna pjesma sa izuzetno zanimljivom glazbenom strukturom s ubačenim motivom iz soundtracka serijala „Zona sumraka“. Kraj „H strane“ donosi „Für immer Punk“, još žešću obradu pjesme njemačkog punk benda Die Goldenen Zitronen iz Hamburga. Ovi su napravili prepjev pjesme njemačkog synth-pop bend Alphaville koja je one 1984. bila veliki hit u skadinavskim i europskim zemljama njemačkog govornog područja. Zgodno je to završavanje jedne strane ploče, odnosno u ono vrijeme kazete jer je album snimljen u vrijeme kada su kazete još bile aktualne a CD-i se tek počeli probijati.
Na „Strani P“ prva je stvar „Dobro veče“, odlično otvaranje nove zbirke dobrih pjesama kao i mnogih njihovih tadašnjih i kasnijih koncerata. Pjesma „Narcisoidni psi“ definitivno nije hitoidna, kao što nije ni nekoliko sljedećih: „Marginalci“ (u koju je ubačena obrada Albinonijevog Adaggia u g-molu na gitari) ili „Heroin (junior debil)“, ali imaju i te kako smisla sa svojim tekstualnim pričama a dakako u glazbi sadrže i dovoljno elemenata za ona pankerima dopadljiva razbacivanja. Pjesma „Zakaj se tak' oblačiš“ uistinu je vrhunska: od čarobnog basa na početku pjesme, preko teksta s tematikom kvartovskog cipelarenja i neprihvaćanja različitosti do ritmičnih punk dionica. „Trening za umiranje“ je stvar koja je gotovo školski pedantno aranžerski razrađena: kreće s basom preko kojega se melodija dalje postupno gradi do prave pankerske erupcije. Tekst je razrađen kao scenarij nekog filma koji opisuje prekid jedne nefunkcionalne veze: „Ludilo me s tobom vodi poput starog znanca / Vjetar miluje mi karoseriju / Tvoje lice, tvoje oči poput živog mrtvaca / Sad su zauvijek u retrovizoru / Zauvijek u retrovizoru // Tražila si samo odgovor / Zašto sam to, kralj ironije / Zašto se ne vratim ponovo / Nastavim trening za umiranje…“ Iduća pjesma „Čelične zavjese“ glazbeno je upravo fantastična, a tekstom i pričom čisti horror kojega je napisao „junak“ koji je počinio ubojstvo partnerice zbog preljuba. Šok u kojem se nađeš nakon pjesme koja je ujedno i pretposljednja liječi zadnja pjesma „Odjava programa“. U stvari, cijela posljednja četvrtina albuma pokazatelj je koliko je HP već u samom svojem početku svirački bio izuzetno zreo bend. A Kekinov „urlik“, kako su ga na ploči u navođenju članova benda najbolje i predstavili postao je zaštitni znak ove, za hrvatsku i regionalnu scenu, izuzetno važne grupe.
E sad, nešto bi ukratko trebalo napisati i o popratnim tekstovima uz ovu ploču. Kreće s Dragaševim „Od Gajnica do zvijezda“ u kojoj autor kroz sebi svojstvenu „ich“ formu opisuje kako je došlo do snimanja ovoga albuma i njihovih nastupa u praskozorje ratnih peripetija. Drugi tekst je onaj Tomislava Šunjića, izvršnog producenta albuma koji je pod naslovom „'Samo jednu ljubav imam' iliti – kako sam ugledao Džinovski znak pored puta“ naveo nekoliko svojih slika vezanih uz same početke ovoga benda i pritom naveo da će „površna i hladna statistika reći – najbolje prodavan debitantski rock album u povijesti samostalne Hrvatske, a svatko do vas koji drži ovu ploču i vrti neku svoju priču o devedesetima, sigurno zna da je 'Džinovski' puno više od vesele statistike najbolje prodavanih nosača zvuka“. U trećem tekstu Denyken opisuje kako su snimali demo-snimke u njegovom improviziranom studiju u Sopotu te kasnije u studiju BeST Music na Vrbicu. Dragaš i Šunjić se kao nisu htjeli miješati u zvuk i tekstove benda pa su Denyken i dečki iz HP-a rješavali aranžmane i sve ostalo: dotjerivali su Miletovu artikulaciju i dikciju jer su nanjušili da su tekstovi jedan od glavnih aduta benda, a uspjeli su naknadno i bez njega otpjevati prvi dio „Buba Švaba“ kada su skužili da je Denyken greškom pobrisao Kekinov vokal a ovaj je već bio daleko na putu majci u Njemačku.
Posebnu čar prilozima albumu daju novinski isječci o HP-u iz tadašnjih glasila, a i Zokijevi zapisi o Hladnom pivu s početka devedesetih. S mnogo topline opisuje svoj prvi susret s Kekinom na pretposljednjoj stanici za Karažnik, dogovore o probama i same probe koje su provodili nedjeljom uz colu i „Ribara“ pa sve do prvog koncerta u Kumrovcu (21.05. 1988.) sa izviđačima. Tu je i neka zgodna crta vremena s njihovim zaštitnim znakom krokodilom gdje se navode ključni događaji benda do priprema za snimanje „G. A. D.-a“, njihovog drugog albuma. Ukratko, zgodno sastavljen dodatni materijal uz jedan odličan debitantski album.
Na kraju treba reći da čak ako ovo i nije vrh onoga što će Hladno pivo tijekom svoje karijere dosegnuti, materijal je izuzetno kvalitetan za jedan debi album. Premda produkcijski nije najbolje riješen, remaster ga je svakako podigao na višu razinu. Nepobitna je činjenica da je Hladno pivo s ovim i nekoliko idućih albuma poprilično utjecalo na razvoj kasnije regionalne punk-rock scene te je ujedno i za nekoliko kopalja podiglo zahtjeve standarda pisanja tekstova na jednu višu razinu. A čak ako „Džinovski“ i ne spada u kategoriju remek-djela, uz sav uložen trud po pitanju dodatne opreme (tekstovi, slike, novinski članci…), ovo reizdanje zaslužuje čistu peticu te kao jedan dokument i svoje mjesto u zbirci ploča diskofila koji prate kako se razvijala regionalna scena.
Ivan Dukić
