Review
Je li se za zaista jaku Irsku glazbenu reprezentaciju na mala vrata bezobrazno, ali očekivano obzirom na njihovu mladost, natječe bend čiji je prvijenac pobudio pažnju publike i kritike?
Kako stvari za sada stoje, upad u rezervni sastav je postignut, no prema reakcijama i jednih i drugih Inhaler će u kratkom vremenskom razdoblju zauzeti i one eksponiranije.
Radi se o bendu u kojem svira gitaru i pjeva sin Paula Davida Hewsona, svima poznat kao frontman benda U2.
Gotovo sam siguran da je Bono prilikom plariranja potomstva najmanje razmišljao o tome da vrlina mora biti nasljedna. Na sreću Elijaha Hewsona, njegovog najstarijeg sina, dobar dio očevih glazbenih vrlina nastavio je kolati životnim sokovima ove, očito nadarene familije.
Što se u prvom redu očituje u nepobitnoj sličnosti vokalnog spektra i iskazivanja emocija (jabuka nikada ne pada daleko od stabla) ne samo u naslovnoj i otvarajućoj pjesmi u kojoj je očev minuli rad očito ostavio neizostavne, pozitivne tragove, u pjesmi koja bi se s lakoćom mogla „podvaliti“ legendama svjetske rock scene. Predstavlja li ta činjenica uvijek nezgodnu, žuljajuću omču oko vrata ili otvara hrabro odabranu mogućnost hodanja po vlastitim stazama , čine ovu tek započetu glazbenu priču otvorenom opcijom, što je uvijek intrigantno i neizvjesno. Opći dojam koji stoji uz rađanje ovih 11 pjesama je činjenica da Eliah i društvo ni za trenutak nisu izgubili koncentraciju prilikom pretvaranja svojih odraza u sasvim solidan izraz. Eliahu je sudbina dala roditelje, no prijatelje s kojima kreće u zauzimanje pozicija ipak je birao sam, a to su: Robert Keating (bas, vokal); Ryan McMahony (bubnjevi) te Josh Jenkinson (gitara).
Ono što nepobitno i suvereno predstavlja insignije ovog albuma su priljepčive, melodične, radiofonske pjesme ponekad s dozom stadionskog potencijala (zgodna izmjena udaraca između retro rocka i nostalgičnih indie uradaka) odsvirane zaista primjereno i kvalitetno poput već afirmiranog benda. Prisutna je uvijek poželjna mješavina ugodnih i mekih, gotovo sedativnih tonova („Slide Out The Window“ , „My King Will Be Kind“, „Who's Your Money On“) i melodija sa žesokim gitarskim riffovima („My Honest Face“ ili „Cheer Up Baby“ koja pomalo „zaudara“ na rane Killerse) pojačanim diskretnim, pametno umetnutim sintijima, te učinkovitom korelacijom ritam sekcije u kojoj Ryan McMahony odrađuje vraški dobar posao obzirom na izabrani glazbeni format.
Što zaista veseli, jer je cijelim albumom prisutna pozitivna energija, erupcija je ovo veselja i zrelosti za ovako mlade ljude, koji očito većim dijelom nastoje izići iz sjene irskih glazbenih senatora. Prema prezentiranom materijalu sasvim je sigurno da će ih publika bezrezervno obožavati za razliku od za sada podjeljene kritike.
Istina, ovo je tek početak, oprezno je, ujedno i sasvom zrelo ulaženje u glazbeni ring u kojem su natjecateljske prilike zaista nemilosrdne, a čega je ova četvorka „pripravnika“ itekako svjesna.
Naravno da će roditeljska „mala pomoć“ bilo kojeg oblika biti stalno na raspolaganju, pitanje je samo volumena i doziranja iste. Jer nije lako skinuti s još nejakih leđa kompleks U2. Uostalom kroz slične kušnje prolazili su i Coldplay (iz početne faze) prije gubljenja identiteta u zbrčakanom nastavku karijere. Stoga ovim mladićima ostaje borba s vremenom, ali i breme skidanja već sada nametnute anateme referirane na očevu slavu. Pretpostavljam da bi takvo oslobođenje trebalo usljediti kroz naredne albume. Za sada su na dobrom putu otkrivanja zakopanog blaga koje podrazumijeva brojne poteškoće kroz nužnost umjetničkog naprezanja i sazrijevanja.
Obzirom na vremenski odmak i neprestane izmjene glazbenih plima i oseka čini mi se jalovim uspoređivati očev i sinovljev debi. Svima je poznato kakva se sila zavaljala nakon albuma „Boy“, dok će ovaj album prolaziti kroz poznate rizike neizvjesne poker partije. Jednom kada su zajahali bicikl ne ostaje im ništa drugo nego nastaviti vrtiti pedale.
Sam naslov albuma sugerira/obećaje da će se u nekoj ne tako dalekoj budućnosti nešto u njihovim glazbenim avanturama promijeniti. Na bolje ili gore, pokazati će samo neumitno vrijeme.
Na kraju bih Eliahu i ekipi preporučio da nikad ne odole iskušenju, ali da čvrsto zadrže ono što je dobro.
A toga na ovom albumu ima, iako neće biti zabilježeno u glazbenim analima kao putokaz prema neistraženim horizontima.
Đorđe Škarica
/
