Review
Sredina je mjeseca lipnja i ovo je tek prvi album King Gizzarda & the Lizard Wizarda u ovoj godini. Možda bi inače bilo čudno takav podatak istaći kao nešto osobito bitno, ali kada se stavi u usporedbu s podatkom da su u prethodnoj, 2022. godini, izdali pet dugosvirajućih albuma (između ostaloga), onda svakako upada u oči, a sve to i ne brojeći preko šezdeset održanih koncerata diljem svijeta uključujući i dva u Šibeniku. S druge strane, i pet albuma u jednoj godini također nije neka posebna novost za grupu, jer ionako se čini da su oni još odavno preselili u snimateljski studio i tamo provode većinu slobodnog vremena dok nisu na turneji snimajući više-manje što god im padne na pamet.
Ovakva bi plodna karijera jednostavno statistički, ako ne drugačije, morala imati određeni niz uspona i padova, jer u tu su klopku upadale i mnogo poznatije grupe, no Gizzardi (da ne kažemo Kingovi ili Lizardi ili Wizardi) drže to pod kontrolom i stalno miješaju tu mješavinu stilova i utjecaja sa svakim novim izdanjem. Ne brojeći razne suradnje, mini albume, žive albume, splitove, singlove i kompilacije, ovo je Australcima već, ili kako je krenulo, tek dvadeset i treći album. Prikladno stavu grupe da ništa nije bitno sve dok se svira, naziv je novoga izdanja “PetroDragonic Apocalypse; or, Dawn of Eternal Night: An Annihilation of Planet Earth and the Beginning of Merciless Damnation”. I time smo ispunili kvotu riječi za ovu recenziju.
Naravno, s takvim nazivom i zgodnim gušterom na naslovnici, svatko bi normalan prvo pomislio: tu jednostavno mora biti gitara i to puno masnih gitara. I ne bi pogriješio. Očijukanje s metalom i srodnim elementima nije ništa novo u diskografiji grupe, a najpoznatiji je primjer ovoga album “Infest the Rats' Nest” iz 2019. godine koji je i pripustio metalne zvukove u već široku paletu onoga što su Gizzardi (da ne kažemo Kingovi ili Lizardi ili Wizardi) svirali. I dok je taj album bio naslonjen na tradiciju thrash i ponešto doom metala, novi i opet radi obrat te više skreće u svojevrsne stoner vode kao nit vodilju preko koje će se u zvuk uplesti još cijeli niz utjecaja. Opet.
Ovo po svemu sudeći odlično leži članovima grupe, jer je album dinamički i svirački odlično odrađen, a pjesme pršte energijom oslobođenih ugljikovodika bez nuspojava opasnih po atmosferu. Tematski se, ako nije moglo biti jasnije, “PetroDragonic Apocalypse…” bavi suvremenim pitanjima razaranja svijeta od strane naftne industrije i zapravo ne čudi što se grupa opet odlučila za metal kao glavni medij. “Motor Spirit” otvara album užurbanim rifom koji nas i konceptualno odmah stavlja na cestu te nošeni tim istim motorima, odlazimo na dalek put, tko to može znati. Tu je odmah jasna i ta glavna karakteristika grupe, da čak i kada sviraju metal, on zvuči kao da ga svira neka garažna rock grupa iz 60-ih, a samim time što su Australci i tematika albuma koja jest, usporedba sa svijetom Pobješnjelog Maxa čini se na prvu možda jeftinom, ali i prikladnom.
Glazbeni su utjecaji također koliko jasni, toliko i dobro sakriveni u slojevima instrumentacije. “Supercell” odmah dalje pokazuje da je Metallica veliki uzor te stoga ne čudi poneka sličnost u rifovima i intonaciji s jednim “...And Justice for All”. “Converge” još pojačava stvari na jedanaest i velikim, masnim rifovima savršeno podržava vokale Ambrosea Kenny-Smitha koji zvuče kao da su samo par boca Jack Danielsa daleko od postizanja Lemmyjevog nivoa, dok “Witchcraft” kao najpsihodeličnija numera nudi blagu poveznicu s ostatkom opusa grupe, ali sadrži i dovoljno gitara da ne odluta s puta.
“Gila Monster” u svome refrenu nudi dosta sličnosti s “Godzillom”, klasikom Blue Öyster Culta, ali je u cijelosti potpuno drugo čudovište. Moćan, zarazni rif vodi nas kroz četiri i nešto minute te ne čudi zašto je pjesma odabrana za najavni singl, jer radi se o klasičnoj, da ne može biti klasičnija, hard rock udaraljci kojoj je suđeno da bude hit. “Dragon” je po svemu središnja pjesma albuma, a mastodontski mastodonovski rifovi to samo potvrđuju. Skoro deset minuta neprestanog bombardiranja zvonkim gitarama kao da priziva čudna vremena jednog “Blood Mountaina” ili ekspanzivni zvuk “Crack the Skyea”, ali istovremeno nudeći nešto potpuno drugačije. “Flamethrower” nastavlja u istom ritmu, nudeći još teških i težih rifova, ali nas konceptualno vraća na početak albuma, a krajem pjesme do izražaja dolaze i atmosferične klavijature jer nema razloga da bude drugačije.
Obzirom da nismo još prošli niti polovinu godine, velika je mogućnost da ćemo se s Gizzardima (da ne kažemo Kingovima ili Lizardima ili Wizardima) sresti opet prije konačnog odbrojavanja 31. prosinca. Još je i veća mogućnost da će što god grupa izda još ove godine, biti potpuno drugačije od ovoga. Do tada, sretni smo što nas je grupa na ovako kvalitetan način putem dobrog metala podsjetila da su plastični dinosauri napravljeni od pravih dinosaura. Preporučujemo!
Boris Čičovački
/
« Butterfly 3000 
