Review
Što američki band može svirati ako ga ne svrstavamo u blues/country/americanu/funk/jazz/grunge/post rock glazbene pretince. Statistički gledano velike su šanse da to onda bude orijentacija ka neograničenoj slobodi koju samo psihodelične vizure omogućavaju.
Vrijedni trojac iz Rochestera - NY svoj zaista močan prethodnik Dead Star (recenziran na stranicama Soundguardiana) objavili su prošle godine. Na njemu, kao i ranijim izdanjima očita je bila njihova preokupacija svemirom, naime najbolja, trijumfalna odiseja s tog albuma „Eta Carinae“ pjeva o toj zvijezdi koja je eruptirala prije nekih 200 godina, te je postala jedna od najsjajnijih. Donekle konceptualni album dokazao je njihovo nepresušno zanimanje za eksperimentiranje tonovima, zvukovima, riffovima orijentiranih gotovo prema metal sceni u interesantnim artističkim, ponekad dramskim kreacijama koje su s lakoćom prodirale do slušatelja. Teški tonovi bas gitare, pulsirajući zvukovi sintija, gotovo tribalno bubnjanje, delikatne gitarske figure u konstantoj izmjeni gotovo zen stanja sa uvijek i dobro zamišljenim con impeto umetcima bili su njihov forte.Gotovo idealna kombinacija psihodelije sa stoner rockom. Netko je za njih kazao da su bastard Pink Floyda i Queen of the Stone Age.
I na novom albumu (prvom od tri koje planiraju objaviti ove godine) prisutni su određeni odmaci od konvecionalnih glazbenih struktura u kojima s lakoćom dokazuju svoj domet u kreiranju jedinstvene atmosfere u kojoj su dodatno „ugurali“ svoje progresivne ideje na višu razinu.
Tekstualna strana njihovih priča adekvatno je smještena u ova neobična, za neke (pa i za njih) vrlo mračna vremena u kojima je teško odrediti kako i gdje ići u zbrkanoj mješavini elemenata koji su sastavni djelovi života i smrti. Upravo su stihovi ti kojima je njihova glazbena aktiva postala još suvislija. Pa tako u „The Knocks“ pjevaju o životnom trivijalnostima, nedefiniranim osjećajima koji često odvode životni put na staze samookončanja života.
Pušteni s lanca dokazuju svoje instrumentalno „ludilo“ u ovom alkemijskom atanoru postojanih i pamtljivih melodija prepunih tamnih boja koje ponekad asociraju na mračnu domenu Black Sabbatha obogaćene iznenadnim, žestokim gitarskim upadima, kao i atmosferskim akordima, dok sitni „ubodi“ sintija poput znakova iz Morseovog pisma predstavljaju dobro odabrane začine. I ovdje susrećemo za njih uobičajenu primjenu chiaroscuro atmosfere, gotovo u svakoj pjesmi prisutan je međusoban odnos svjetla i sjene u neprekidnim uzbudljivim izmjenama.
Uvodna „Burning“ žestoki je uvodnik u nastavak albuma s očitim zadatkom pridobijanja novih fanova. Tko se još nije zakačio na njih, nakon ovog intra zasigurno neće imati dileme. Mračno doba se vratilo, čuvajte se teških i masnih zvukova bas gitare, plemenskog bubnjanja, te žestokih riffova, ovo je, ako ovako nastave za njih ružičasta budućnost. A tu činjenicu sasvim opravdano podržava odlična i žestoka „Locusts“ sa svemirskim gitarskim solom.
Vokal Sean McVaya nije od onih koji te iz prve obore s nogu, no na ovom albumu je gotovo recitatorskim pjevanjem idealno zaokružio sve parametre kojima King Buffalo prepoznatljivo obilježavaju svoj teritorij kojeg za sada ljubomorno čuvaju. S dobrim razlogom, rekao bih.
Završetak albuma (urnebesne „The Knocks“ sa odličnim gitarskim solom kao i kompletnom zvučnom slikom, te „Loam“) imaju ulogu lomljenja posljednjih barijera nevjernim Tomama koji eventualno imaju zamjerke na njihovu glazbu.
Na ovom albumu ne stanuje nikakva melanholija, samo destilirana energija s dobro doziranom tenzijom koju neprestano „pumpaju“ samo tri instrumenta u kreiranju pravog zvučnog bogatstva.
Jer kako kaže jedan obožavatelj: „novi album King Buffala, vrijeme je za staviti slušalice i nabaviti hladno pivo“.
Sasvim adekvatno zaokruživanje ove odlične glazbene priče pripada i uočljivoj i dojmljivoj omotnici autora Zdzislawa Beksinskog.
Ukratko, album za svaku pohvalu.
Đorđe Škarica
« Acheron 
