Acheron

Review

Naprosto imponira činjenica da klasična tročlana postava može proizvesti ovakvu kontrolirano raskošnu buku. Bend je to koji se sasvim uspješno igra alkemijskim spajanjem stoner rocka, doom metala i nezaobilaznih mračnih psihodeličnih sloboda uz dodatak tajnih začina kojima su samo učvrstili svoj kredibilitet.

Ovo im je drugi album iz ovogodišnje obećane trilogije, nastao nakon odličnog ljetnog The Burden of Restesness. Acheron nema dodatnog odstupanja od iskazivanja i njegovanja njihove poslovične destilirane energije iskazane prvenstveno kroz ubitačne riffove koji i kronične bolesnike dižu iz kreveta; masnim, sudbonosnim basom; učinkovitim, postojanim bubnjanjem; hipnotičkim melodijskim sadržajem koji slušatelje sa puno odgovornosti uvodi u tamne dveri Hada. Ne slučajno, jer je album sniman u Howe pećinama, pa stoga naziv albuma (rijeka u grčkoj mitologiji kojom su mrtvi odlazili u podzemni svijet) nagovješćuje gotovo vanzemaljsku atmosferu, pravu soničnu bombu sa odgođenim djelovanjem.

Šetnja između četiri nove mantrične „slike s izložbe” povezana je poput promenade šumom vodenih kapi iz gore navedene pećine.

King Buffalo se ne ustručavaju izložiti svoju tešku artiljeriju kojoj ni za trenutak ne nedostaje glazbenog streljiva u ekspresivnoj verziji modernog, nadasve moćnog sonoriteta s kojim slušatelje katapultiraju u otkrivanje novih horizonata sa zagarantiranim užitkom.

Nije ovo nikakav nacrt za budućnost, ovo je provjerena konstanta njihove glazbene paradigme, ovog puta zasoljene hipnotičkim Krautrock ritmovima. Ujedno ovo je pozitivan dokaz nastavka njihove rockerske arongacije.

Uvodna, ujedno i naslovna „Acheron“ svojom sudbonosnom, postojanom, repetativnom, hipnotičkom, gotovo minimalističnom matricom s lakoćom nas odvlaći u neka vanosjetilna iskustva i to bez upotrebe legalnih ili ilegalnih podizača raspoloženja. U gradnji te hipnotičke funkcije savršeno se se uklopio McVayov sanjivo/monotoni vokal.
Na tom tragu naslanja se se i „Zephyr“ sa klasičnim, brutalnim gitarskim solom.

Pink Floydovski (iz njihove rane faze) utjecaj može se naslutiti u sumornoj, maglom obloženoj „Shadows“ čiji sporogoreći fitilj nagovješćuje esencijalne gitarske udare kroz dinamične distorzije.

Sukus svega navedenog sadržan je u prvim tonovima mamutske i završne „Cerebrus“, jer nakon njenog završetka ništa više nije isto. Očito im je sam Thor dodjelio franšizu na korištenje svog Mjollnira u cilju postizanja „malo“ buke i bijesa.

Siguran sam da u svakom nastupu u živo Sean McVay (gitara, vokal, sinti), Dan Reynolds (bas, sinti) i Scott Donaldson (bubnjevi) sasvim autentično oživljavaju raskoš svojih ideja koje na slušatelje ostavljaju nezaboravan utisak.

Ukratko ovaj gargantuovski album zaslužuje stalnu rotaciji na vašim elektronskim gadgetima.

I neka nam dugo živi ova moćna buka i bijes.

Đorđe Škarica