Review
Rijetko sam nakon prvog slušanja bilo kojeg albuma ostao zbunjen. Znate onaj klasični potez Koka Milića iz svakog Kušanovog romana: „počešao se lijevom rukom iza desnog uha“. E, taj način zbunjenosti.
Valjda nitko na kugli Zemaljskoj nikada nije smislio bolji naziv benda nego gospodin Katanec. Stvarno klinika u najboljem smislu te riječi. Isto tako ako ćete album promatrati pojedinačno kroz pjesme osjećat ćete se kao da se nalazite u gustoj šumi, a pala je magla. Opet totalna zbunjola. Puštao sam si „Kao zao kor“ onako u pozadini radeći neke druge stvari. Ovom tehnikom uvijek bi mi se nešto ušuljalo u uho kroz slušanje – pa tu nađem uporište, nekakvu polaznu točku - no kod ovog albuma su mi se ušuljavale čudne stvari u uho – prvo što sam čuo je „Od 100, taj jedan konj sam ja“. Pa sam si mislio da sam krivo čuo. U što sam se ovo upustio?
Ali nisam mogao ne napisati ništa, pa sam ipak promijenio svoju tehniku i sjeo, stavio slušalice na uši i krenuo u avanturu zvanu „Kao zao kor“.
Kakav rollercoaster. Prvo što mi je iskočilo je taj čudan, kenjkavi glas kojim Denis pjeva. Pa onda taj zvuk, taj noise koji koketira sa psihodelijom i, iskreno, sa svim i svačim, pa ću ja to jednostavno nazvati Katančevim zvukom. E sad, kad ste to lijepo apsolvirali onda se morate koncentrirati na stihove.
A u tim stihovima je onaj Konj na početku stvarno Konj, Srećko spašava životinje ili je Srećko pas???? Ampak je to sve nekak čudno (da se poslužim Katančevizima), spoznaja da ćeš o sebi sve saznati kad se okupaš (Ušće)…
Onda ipak vidiš da Katanec ulazi duboko u psihu sa „Kao zao kor“ gdje sam po prvi put u životu čuo riječ „srčika“ u tekstu pjesme, ali i stih „kao vrapci živ, živ, živ, živ“ – koji sam već čuo u „Kad se male ruke slože“ (aha, gdje ste sada – ukratko Vlak u snijegu – Himna zadrugara – googlajte!). Taj me se pjesma najviše dojmila – tu se vidi kompleksnost Katančeve umjetnosti – Ponekad rubne stvari, kao zao kor u glavi!
I još jedna introspektivna „Eliott“ gdje saznajemo da je Denisov psihijatar fan Eliotta Smitha – a fotelja kod psihijatra je njegov otok. I ima toga Eliotta Smitha i u glazbenom izričaju tog nekog indie folka.
Slamanje htijenja – znate ljudi – kad slušaš album intenzivno pa dođeš do trenutka da prekineš i staneš i pokušaš se sabrati. I ono klasično pitanje – Što je Denis htio reći? Jasno je da je riječ o njegovoj glavi, o njegovoj boli, ljubavi, htijenju, tajnama (zakopana tijela) koju na tako ortodoksni način prenosi. Ali, nema smisla ulaziti u dublje analize – svatko će ovu pjesmu, a i cijeli album čuti na svoj način i interpretirati ga onako kako želi i osjeća. Dajte mi molim vas recite kome može pasti na pamet stih: „Dok na ulici jedno ždrijebe, na ulici gleda samo sebe“!?
Slijedi „Ženu“ koja je samoobjašnjiva. Nešto drugačije, ljubavnije i intimnije. Laganiji američko folkerski ritam i poruka da ne budeš vol i ne gradiš zidove već da komuniciraš i popravljaš stvari.
U „Vampirima“ sa jednostavnim tekstom oslobađa se svojih demona, pušta ih van poput vampira sa najizraženijom psihodeličnom, čak paranoičnom, noiserskom gitarom.
Finiš albuma daje nam „Suncokret“ koji je dobio svoj lat i proklinje svoj san jer je tih noći uništio sve. Teška pjesma, koja uplovljava u još težu koja se suočava sa smrću „Zavičaj“ – „Držao si čvrsto riječ, glavu stavio u peć, sad te nema!“ Tu mi je u uho upao efektno dvoglasno pjevanje kroz cijelu pjesmu.
I sam kraj je rezerviran za „Pokušaj“ – pomalo fatalistički tekst – „Kraj je u svemu i u svemu sam kraj“. Gotovo recitatorska interpretacija teksta, ravna i pomislio bi bez neke emocije, ali u stvari duboka i jaka, osjećajna pjesma koja je možda i u svom prenesenom značenju fatalizma označila i kraj ovog albuma.
Denis Katanec i njegova Klinika stvorili su, po mom skromnom mišljenju, remek-djelo. „Kao zao kor“ je jednostavno s koje ga god strane pogledaš savršen. Glazbeno, iako minimalističke podloge, vrlo kompleksan i izvrsno odsviran. Najupečatljiviji su mi noise dijelovi. Produkcijski uhvaćen svaki trenutak Katančeve ljubavi, bijesa, ravnodušnosti, minimalizma i maksimalizma – logično čovjek sam producira pa zna što je bitno. Tekstualno? Uh, kako je to teško reći i obasniti, zato je ključ cijele ove priče slijedeći - ne trudite se objašnjavati. Prepustite se i učekirajte u Kliniku i slušajte, samo slušajte, prepustite se umjetnosti Denisa Kataneca. Možda saznate nešto o sebi što dosada niste znali.
Robert Katalinić
