Review
Već prvom pjesmom očito je da se ovaj album odmiče od tradicionalnog Laneganovog zvuka i post grunge izričaja. Odmah na početku to je razvidno i nešto što pomalo iznenađuje, nešto što nailazi na nerazumijevanje i predstavlja zagotnetku. Osobito za nekoga tko je dugogodišnji štovalac lika i djela Laneganovog.
Naime, album od samog početka naviješta muzički diskurs kojim plovi i u kojem će se kretati. A, on je prepun produkcijskih zahvata. Prevladava jedan pop-elektronički ugođaj, i na prvo slušanje nije sasvim jasno zašto je tako. Pristaje li ovaj hladan i precizan produkcijski veo u koji je čitav album zaogrnut? Zasigurno, čeznutljivo će Laneganovi fanovi i svi ostali, primjetiti kako bi album kao akustičan album nedvojbeno bolje zvučao. Primjerenije Laneganovom, prije spomenutom grunge pripadanju i svojem vokalnom identitetu. Posebno s obzirom na ime koje je dano albumu. Gdje je ovdje blues? Gdje blues pogrebna povorka?
Tako je na prvo slušanje. Ali, ostaje kopkati, ima nečega u albumu što primorava da mu se vraćamo. Doista, na drugo slušanje, veo kao da se počinje dizati, koprena kao da je dignuta s naših muzičkih očiju i odjedanput se otvara pogled. Kristalizira se ispravna perspektiva koja nam pokazuje intenciju te pogrebne povorke. A ona, oproštaj je od Laneganovih demona.
Iako se na početku čini da je album, i s tekstualnog i muzičkog aspekta, nedosljedan i ne čini jednu kompaktnu cjelinu, poslije drugog i svakog slijedećeg slušanja taj se dojam razbija i najednom se počinje nazirati ta plava emocija. Uranjamo u Laneganov blues i počinjemo uviđati svu ljepotu i magnetsku privlačnost ranije navedene bogate produkcije.
Kakve se sve muzičke ideje igraju i u međusobnoj igri slikaju dirljivu muzičku tapiseriju. Odjednom to više nije pop-elektronika, to je sudar predivne, jecajuće električne gitare s elektroničkim kontekstom. Odjednom je to nova stepenica naprijed u Laneganovom muzičkom razvitku. To je u-sebe-ponirajući, sebe-pitajući Laneganov dijalog sa životom.
Jedina, estetski gledajući, pop-elektronička pjesma na albumu je Ode To Sad Disco. Ali, namjerno je takva. Tu, Lanegan biva, u isto vrijeme, i ironičan i ciničan za ono što takav muzički smjer predstavlja. Ali, i u disco muzici, kao da može vidjeti, i vidi, njen istinski pathos.
Slaba karika u albumu je pjesma Harborview Hospital - ne zbog tekstualnog elementa, već zato što puno previše liči na U2. Iako, i ona ima svoju iskupljujuću crtu - ne postoji refren u uobičajenom tekstualnom smislu, već se on stvara muzikom i to u najboljoj Joy Division maniri. Vidi se kako se Lanegan puno družio s takvom glazbom.
Pjesme Leviathan i Deep Black Vanishing Train dirljiv su uvod u rastanak s albumom. Kratke su, minimalnije od ostalih, do izražaja dolazi Laneganov vokal i ona naslovno obećana melankolična emocija poprskana kapljicama nečeg dubokog i mračnog.
Napokon, Lanegan zaokružuje album pjesmom Tiny Grain Of Truth u kojoj se miri s onim što je bilo i kaže: „What's done is done is done now...“
Barbara Komar
/
