Review
Hans-Peter Lindstrøm je norveški producent iz Osla, a u elektronskim je vodama od 2003. godine kad je počeo izdavati svoje prve EP-ove, ploče i albume. Zbog psihodeličnog, eklektičnog i eksperimentalnog pristupa na elektronskoj je sceni poznat kao disko astronaut koji zvuči kao luđak koji ima više ideja nego što stane u jednu stvar, a svojim je originalnim pristupom stvorio vrlo prepoznatljiv zvuk.
Možda je razlog tome što odrastajući nikad nije slušao elektroniku, a prvi put kad ju je počeo slušati je bilo netom prije nego što se njome počeo baviti, nastojeći naučiti kako ju raditi. Iako njegova glazba zvuči ludo i eksperimentalno, on je zapravo tih, obiteljski tip koji stvara na način da radi u studiju od 9 do 4 i ne čeka inspiraciju da dođe k njemu. Voli ponedjeljke i osjećaj da je sve onako kako je ostavio u petak popodne. Ne voli biti na turneji duže od 4 dana jer postane mrzovoljan i počne patiti od nostalgije za domom. Ne izlazi u klubove, osim kad nastupa. Njegova glazbena pozadina je bavljenje klasičnom i rock glazbom, točnije svirao je klavir u gospel zboru te Hammond orgulje u Deep Purple tribute bendu, pjevao je u zboru i 8-eročlanom sastavu koji je a capella izvodio Elvisa. Velik je fan Bob Dylana i općenito folka i countryja. Tako je naslov albuma, Six Cups of Rebel, zapravo fraza iz Dylanove knjige Tarantula, a izjavio je kako je puno ranijih uradaka naslovio po nekim Dylanovim frazama jer je za njega to način odavanja počasti jednom od svojih najvećih heroja, te kako na taj način povezuje "novu" muziku s prošlošću.
1999. godine odustao je od bavljenja glazbom i prodao sve instrumente te se upisao na studij književnosti na sveučilištu u Oslu. Bez glazbe nije dugo izdržao i opet počeo svirati gitaru na gradskim ulicama. Nedugo potom kupio je sampler i posudio nekoliko ploča kako bi proučavao strukturu dance muzike i ostao s njom do danas. Njegov poseban zvuk proizlazi iz činjenice da na svojim albumima i dalje svira sve moguće instrumente - bas, gitaru, klavijature, perkusije i bubnjeve, čime se jako oslanja na glazbu koju najviše voli, onu iz 60-ih i 70-ih, a tvrdi kako je to glazbeno razdoblje bilo zanimljivije, zbog načina pisanja pjesama i zbog produkcije.
Six Cups of Rebel je njegov četvrti album izdan u veljači ove godine. Povodom objavljivanja izjavio je: "Mislim da će ovaj album biti težak za moju izdavačku kuću. Vjerujem da sam otišao dalje nego ikad prije, ali nisam siguran je li rezultat najbolji." A to je izjavio s razlogom. Jer radi o vrlo neobičnom, ali jako teško probavljivom uratku.
Jedan od motiva za stvaranje ovakvog albuma je zasigurno i želja da se napravi nešto neobično, ali i primjenjivo u klupskim prostorima jer je često puta isfrustriran lošom klupskom glazbom: "Tko od nas nije bio u disku, plesao na dosadnu glazbu i želio da je negdje drugdje? Meni se to stalno događa." Iz toga je proizašao ovaj album koji je definitivno uspio u tome da nije dosadan i da ja originalan, ali istovremeno poprilično neugodan i teško slušljiv, usprkos svojoj muzičkoj inventivnosti. Ono što je definitivno pohvalno jest da je bez obzira na svoju težinu vidno nepretenciozan, tj. da je takav jer Lindstrøm zaista glazbu doživljava na taj način, zbog čega odiše velikim šarmom. Slušajući ga, očito je da je njegov pristup miksanje najrazličitijih zvukova i stilova te odbacivanje tradicionalnog načina stvaranja dance muzike, što je i sam potvrdio. Čuti nešto takvo je pravo osvježenje.
Album se sastoji od sedam pjesama, a dojam je kako se one nadovezuju jedna na drugu poput DJ seta, ali vrlo neobičnog DJ seta koji obiluje svim mogućim zvukovima i mijenja se iz trenutka u trenutak. Stoga ga je vrlo teško pratiti i probaviti u komadu, iako na njemu postoje vrlo zanimljivi uradci koji na elektroniku nude potpuno drugačiju perspektivu. Žanrovski se ovaj album ubraja u svemirski, odnosno progresivan disko iako su u njemu vidni utjecaji afroritmova, elektronike 80-ih i rocka, a najočitiji primjer su solaže na električnoj gitari i upotreba orgulja. Novitet u njegovom radu jest da je prvi put koristio svoje vokale (do sad je radio samo instrumentale), ali na način da ih je toliko obradio raznim efektima da oni uglavnom niti ne liče na ljudski glas, već na nešto što podsjeća na njega, a zapravo je sastavni dio instrumentala i pri tome ne izlazi u prvi plan.
Ovaj album su u stvari, obična majmunska posla, koja će onima koji preferiraju taj tip muzike činiti veliko zadovoljstvo. Za one kojima je to naporno, neka se niti ne upuštaju u tu avanturu.
Zdenka Stulić
/
