Review
2009. će definitivno ostati upamćena kao godina Lady Gage. Bilo je nemoguće ne čuti njene singlove, ne pročitati njene skandalozne izjave ili ne vidjeti njene neobične kreacije. Mnogi su se zaletjeli i njen odjevni stil proglasili vrhunskim, zbog medijskog imidža ju proglasili novom kraljicom popa, a njenu glazbu proglasili nečim novim i svježim. Istina je da onakav neobičan stil već godinama isfurava Roisin Murphy, da Gagine jeftine provokacije nisu ni do koljena onima koje je radila Madonna, a da je glazba tek vrhunac sintetiziranja zvukova i prepuštanja računalu da odradi glavninu posla.
Kako bi se jedna sezona koliko Gaga traje što više produžila uspješnom albumu The Fame je dodan još jedan disk, a sve skupa je prozvano The Fame Monster. Naziv albuma je potekao Gaginim istraživanjem slave i otkrićem da popularnost ima svoju mračnu stranu na koju nas ona želi upozoriti. Sve ipak ostaje samo na naslovu jer o crnoj strani slave Gaga ne govori ništa. Možda je tako i bolje jer to bi uistinu bilo komično, sjetite se samo da je kritičarka instant slave i sama podišla kreiranju jeftinih skandala plasirajući trač o tome da ima penis.
The Fame Monster je u odnosu na slabašni, preproducirani prvotni album obogaćen s osam novih pjesama kojima će Gaga pokušati održati svoj brzo dobiveni medijski i glazbeni status. Ako su pjesme s The Famea bile preproducirane, čekajte da čujete ovo. Umjetni zvukovi i distorzija vokala nikad nisu bili više korišteni, a sve u svrhu da se prekriju loše i bezlične pjesme. Jedina iznimka kvalitete je Telephone, solidan duet s Beyonce koji je dovoljno dobar da mu ne zasmeta višak digitalnih efekata kojima se Gaga koristi kao da računalo prije tog nikad nije vidjela.
Ostatak produženog albuma su poskočice orijentirane na sve mogućnosti onog što tehnologija donosi. Računala ipak nisu došla do tolike razine razvijenosti da bi mogla napisati poštenu pjesmu pa neprodukcijski dio ovog albuma ipak ne dobiva prolaznu ocjenu. Jedina pjesma bez blagodati digitalizacije Speechless je referenca na Eltona Johna, ali i bolna istina kako je Gagina glazba bez programske podrške ništa.
Osim u Eltonu Johnu, Gaga se inspirirala i u Madonni. Iako Gagu kraljica popa srdačno prihvaća, teško da ju polovna verzija La Isle Bonite, Alejandro, neće izazvati na smijeh. Isto tako, kao što je Madonna imala opsesiju starim Hollywoodom, Gagina je opsesija Hitchcock. I dok je jedna pjevala besmrtni Vogue, jedna pjeva Rah rah ah-ah-ah!Ro mah ro-mah-mah Gaga Ooh-la-la!
Za dobro pop glazbe se nadam da je uskoro gotova Gagina sezona. A možda se dogodi suprotno i najgore pa The Fame Monster uistinu bude čudovište koje će progutati pop glazbu. Bilo kako bilo, recept za hitove nikad nije bio jednostavniji. Potrebno je utipkati dijelove teksta poput fame, money i cherry cherry boom boom, nakon pola sata ubaciti nešto repetitivnih beatova, malo prodrmati sustav da bi se dobile distorzije poput pa-pa-pa-pa, um-um-um ili t-t-t-t-t-t i voila, hit je gotov. Prožvačite ga brzo i ispljunite, okus je značajno lošiji ako razmišljate što konzumirate.
Ivan Glazer
