Review
Dosta dugo Moonspell je nekako uspijevao izbjeći moj glazbeni radar, sve do prije desetak godina. Glazbu Moonspella sam upoznao na njihovim live nastupima po raznim festivalima. Možda najdomljivi je bio nastup na „svetim poljanama Transilvanije“ na kojem su maestralno izveli pjesme s prva dva albuma samo tridesetak kilometara od Bran dvorca u kojem je nekad stolovao Onaj koji je glavna tema prva dva Moonspell albuma. Uglavnom, nakon 'obuhvaćanja' Moonspella u moje glazbeno estetsko osjetilo, postadohu oni meni svakodnevna glazbena podloga. Radi navedenoga ne znam mogu li biti objektivan u pisanju recenzije ovog, već sad meni dragog, albuma – 1755. Ipak, pišem i to s velikim zadovoljstvom.
Na Dan mrtvih, 1. studenoga 1755. godine Portugal je zatresao Veliki Lisabonski potres. To je bio i prvi potres koji je proučavan znanstvenim metodama (zbog ogromne razorne moći) te je pridonio i uspostavljanju seizmologije kao znanosti. Pretpostavlja se kako je jačina potresa iznosila oko 9° po Richterovoj ljestvici. Uz požare koje je uzrokovao potres pretpostavlja se kako je u potresu od 30000 do čak 100000 ljudi izgubilo živote. Lisabonski veliki potres bio je inspiracija za ovaj, možemo reći, konceptualni album. Moonspell su i do sada (ovo im je jedanaesti studijski album) bili majstori estetike patnje, bola i sličnih svakodnevnih neželjenih stvari i pojava. Tako da Veliki potres kao tema albuma nije ništa iznenađujuće. Album je na portugalskom jeziku, što mu daje patinu autentičnosti. Odluka da album bude na materinjem jeziku je i više nego li pohvalna.
Veliki potres dogodio se 1. studenoga 1775. godine, a na albumu se nalazi pjesma naslovljena „1 de Novembro“, koja uz opise stradanja (bol, tjelesa, krv, slava) i završetka naglašava i novi početak, novo rođenje Lisabona. Album otvara pjesma „U ime straha“ koja je u puno žešćoj verziji objavjena na albumu Alpha Noir (2012). Glazbeno i tekstualno u ovoj verziju izvrsno otvara album:
U ime straha, beskonačnog straha
U gnjevu bogova konačno smo pali
Okrutni život, oluja poput ove
Nebo koje nas guši u nedostatku vas
U ime straha, beskonačnog straha
„Lanterna dos afogados“ je spora, ali moćna pjesma (s klavirskim uvodom) koja pjeva o dugoj noći i kratkom životu, o utopljenoj svijeći, o boli koja ne prestaje lako. Saršeni završetak za ovakav album. Album ima i bonus track „Desastre“ na španjolskoj verziji, ali ipak konceptualno utopljena svijeća zatvara službeni dio albuma.
Pjesma „Il tremor dei“ je pravi i očekivani Moonspell. Mračno i žestoko, potres i dan kad su bogovi napustili Lisabon:
Lisabon
Na vatri
Pad, nevjerojatno
Bez Boga
U pjesmi gostuje portugalski pjevač Paulo Bragança, što je izvrsno rješenje s obzirom na glazbu i tekst. Pjesma ozbiljno kritizira strahove koje nam nameću religije. Slična tematika je i u pjesmi 1775. u kojoj se miješa molitva na latinskom s tvrdnjama na portugalskom u kojima se opisuje kako nitko nije ostao, pa čak ni kamen na kamenu. Istočnjačka melodija u pjesmi „Ruinas“ daje osjećaj utjecaja arapskog svijeta na Portugal. Pjesma direktno govori o onome što je ostalo za vrijeme i nakon potresa:
Pepel u zraku
Ostaci zemlje
Vatra koja poplavljuje
Voda koja gori
Od polovice rujna 2017. godine pjesma „Todos Os Santos“ najavljuje ovaj album. Pjesma je odlična, sumira, uistinu album 1755 - Svi sveti nisu stigli 1755. u Portugal, stigao je razarajući potres. Nama je 3. studenoga stigao izvrstan album iz portugalske metal produkcije!
Odlično!
Bruno Ćurko
« Extinct 
