Review
Opće je poznata stvar da prateća glazba za Tarantinove filmove spada u sam vrh filmske muzike. Čak i ako uzmemo u obzir (opravdana) njurganja kako Tarantino u ovom stoljeću još nije napravio film na razini svojih remek-djela iz devedesetih, čak i tada, glazba je i dalje na najvišoj razini. Prepoznatljivost, ugođajnost i napetost filmova preko pametnog izbora glazbe po odabiru redatelja postaju još puno, puno bolji.
Naravno, još kada u pomoć za stvaranje zvučne kulise svog filma pozovete velikog maestra Morriconea, očekivanja probijaju plafon i sve ispod granice oduševljenja postaje neprihvatljivo. Doduše, lako je pisati panegirike nakon što svi znamo kako je prošao soundtrack koji je osvojio sve relevantnije nagrade sedme umjetnosti. No svejedno, kada se koncentrirate samo na zvučni zapis, i bez filmskih vizuala koji vam se sami od sebe javljaju u svijesti, samo slušajući ponuđeno, punina glazbe koju slušate uistinu je bravurozna.
Ovakav način stvaranja originalne filmske glazbe snimljene posebno za film različit je od dosadašnjih djela s Tarantinovim potpisom. Ipak, i on se morao malo poigrati DJ-a, pa je uz obveze ekstrakte pamtljivih dijaloga, pridodao i tri ranije snimljene pjesme iz pop pjesmarice gdje strše odlični White Stripesi u „Apple blossom“ i čudni Roy Orbison s anti-ratnom „There wont be many coming home“, koja premda dojmljiva, kao da je ostala neiskorištena za „Nemilosrdne gadove“. Treći naslov je relativno nepoznati David Hess s nevidljivom laganicom „Now you 're all alone“. Svaka od tri stvari služi kao odličan predah od bogatih orkestracija i uspijeva cimnuti slušatelja da se nikako do kraja ne prepusti maštarijama iz Morriconijeve kajdanke.
Osim toga, u filmu ćemo čuti i australsku folk pjesmicu u izvedbi Jennifer Jason Leigh „Jim Jones at Botany Bay“ (nije problem što se radnja odvija u snijegom zametenom Wyomingu!), kao i izvedbu Tihe noći na klaviru (koja ipak nije dospjela na ovaj nosač zvuka).
Uzimajući u obzir sve navedeno, mnogi su se i zapitali kako to može biti originalna filmska glazba? Ali ako dobro računamo, na albumu se nalazi oko 50 minuta glazbe komponirane isključivo za ovaj film, a koju izvodi Češki simfonijski orkestar pod dirigentskom palicom Ennia Morriconea. U samom filmu imamo još nekoliko Morriconeovih djela koja je on skladao za neke ranije filmove, ali oni ne ulaze u ovaj soundtrack.
Zvučna kulisa filma epske dužine kao što je ovaj, uz nadmoćnu prateću glazbu protječe u hipu. Od otvarajuće sekvence koja je imanentnija horrou negoli westernu, pa sve do „Lincolnovog pisma“ i iznenađujućeg Orbisona, na soundtracku se teško nađe slabog mjesta. Čini se da je cijeli zapis baš potaman. A kada ga konačno zatvori i „ubod smrti“, srsi koje prolaze slušatelja tijekom slušanja napokon mogu odahnuti,
Maestro i DJ odlično raspoređuju snage. Od jednostavnih melodičnih linija do snažnih i bogatih orkestracija koje upotpunjuju atmosferu i stvaraju emocije zadovoljnog slušatelja. Melodična oboa i fagot kao često dominantni instrumenti talijanskog dirigenta, zatim klaustrofobične orgulje i dramatični ksilofon kroz ponavljanje tema stvaraju neku vrstu hipnotičnog vrtloga iz kojeg nema izlaza. Baš kao i u Galanteriji iz filma. Nasilni kaos čini se neizbježnim.
Morricone je pravi izbor za bilo koju filmsku glazbu. Znao je i Tarantino da ova suradnja može probiti plafon oduševljenja. Danas znamo svi. A Morricone i dalje neumorno stvara, tek mu je 87.
Toni Plićanić
