Review
Možda nije svima poznato, Syd Barett je zaslužan za davanje ime bendu koji je ostao upisan u povijest rock glazbe kao jedan od onih koji su su napisali neponovljiv, jedinstven vodič kroz rock galaksiju, vodič kojeg je naprosto teško prepisati, a kamoli oponašati.
Sve je počelo davne 1966, nedjeljama poslije podne u Marquee klubu nastupima u programu pod nazivom „The Spontaneous Underground“. Na velikoj zabavi u londonskom Roundhouseu pokrenut je „International Times“, prvi europski underground časopis, Floydi su uz projekcije dijapozitiva svirali pred više od 2000 ljudi.
Uspjeh ih je dalje vodio u klub UFO u kojem su postali kućni bend, profiliravši se kao jedna od perjanica brzo rastuće underground scene uz bendove Soft Machine, Tomorrow i Crazy World of Arthur Brown. Upravo je Joe Boyd glazbeni vođa navedenog kluba producirao njihov prvi singl, autora Syd Baretta. „Arnold Layne“ tipičan je Barettovski uradak u kojem je „glavni junak“ pervezni travestit koji je krao žensko rublje. Normalno je da ga je puritanska javnost osudila i zabranila. Barett se već tada isprofilirao kao vođa grupe, odgovoran je za izvorni stil benda, njegova gitara imala je poseban, originalan zvuk, njegove harmonije i nadrealistički tekstovi odavali su sklonost vizionarskim opsesijama međuplanetarnog misticizma. Slijedi drugi singl „Games Of May“ kasnije preimenovan u „See Emily Play“, kao i prvi album „The Piper At The Gates Of Dawn“ čiji je naslov Barett pronašao u romanu „Wind In The Willows“, škotskog književnika Kennetha Grahama. A onda je vrag umiješao svoje prste i naprasno prekinuo jednu, možda od najzanimljivijih karijera u rocku, Syd je najbolje iskusio na svojoj koži prednosti i mane uzimanja droge. Prednosti u kojima je pronalazio kompozitorska nadahnuća, mane zbog kojih je doslovce postao biljka. Njegova zamjena, David Gilmoure je za njega kazao: „jedan od tri ili četiri velikana, uz Dylana“.
Ulogu prvog kompozitora preuzima Roger Waters, na drugom albumu grupe „“Saucerful of Secrets“ dominiraju njegove „Let There Be Light“ i „Set The Control For The Heart Of The Sun“.
Nizanje drugih činjenica o bendu ovdje prestaje, jer je to upravo razdoblje satvaralaštva Pink Floyda kojeg se „uhvatio u amanet“ njihov bubnjar, Nick Mason. Tako je franšiza koju su nadasve uspješno nastavljali Gilmoure i Waters dobila još jedan krak, onaj najrjeđe izveden od strane navedenog dvojca, a koji u sebi krije mnogo, mnogo intrigantnog i rekao bih proročanskog materijala za razvoj rocka.
Iako su kasniji radovi dokaz raskošnog prezentiranja neponovljivih ideja, izvođenje starih radova Nick Mason ipak nije prepustio bilo kome. Prateći bend ima itekakvu težinu i vrijednost: Gary Kemp (Spandau Ballet) vokal i gitara; Lee Harris (Blockheads) na gitari; Dom Beken na klavijaturama; Guy Pratt (svirao sa Floydima, Roxy Music, David Bowieom, Michael Jacksonom, Tears For Fears, Iggy Popom, Tom Jonesom, Whitesnakeom) na basu.
Moram se pohvaliti da sam imao zadovoljstvo zajedno s mojim urednikom prisustvovati Masonovom koncertu u rujnu prije dvije godine u Beču, te iskreno moram priznati da je to bio jedan od onih koncerata koji se trajno urežu u sjećanja.
Ovaj album je ustvari skoro od korica do korica identičan odsviranom materijalu s tog koncerta, na kojem sam otkrivao neku do sada skrivenu magiju u ranim Barettovim radovima, lucidnost jednog genija prerano potrošenog. Lucidnost izraženu kroz postulate psihodelije „Interstellar Overdrive“ i „Astronomy Domine“; hrabrost i prkos izraženu u „Arnold Layne“; notu zafrkancije izraženu kroz „Lucifer Sam“, pjesmi posvećenoj svojoj sijamskoj mački. Poštovanje prema Sydu Nick Mason izrazio je uvrštavanjem prastare „Vegetable Man“ ( kaže Goggle) sa albuma „The Early Years 1965-1967“;
Istina, Mason i društvo su se na ovom albumi dotakli i perioda bez Baretta, pametno su ubačene „Obcured By Clouds“ naslovna s istoimenog albuma; „Fearless“ sa albuma „Meddle“; „If“ i „Atom Heart Mother“ sa slojevitog i ambicioznog albuma (meni osobno jednog od njihovih najdražih) „Atom Heart Mother“ koji ih je lansirao u orbitu nezaboravnih i koji je nagovijestio prepoznatljivo instrumentalno građenje tema koje funkcioniraju kao vokalne dionice; odlične „The Nile Song“ i „Green Is The Color“sa albuma „More“.
Masni tonovi Guy Prattovog Rickenbackera nagovijestili su još jedan od bisera iz njihovog opusa, „One Of There Days“ sa albuma „Meddle“, upravo onako kako su popalili publiku na spomenutom bečkom koncertu.
S lakoćom se možete uvjeriti kakvu su zvučnu sliku ostvarili renomirani glazbenici, a Nick Mason , dobra duša benda opetovano je dokazao kolika je bila njegova, gotovo podcijenjena uloga u ukupnoj zvučnoj slici Pink Floyda.
Materijal s ovog albuma, naročito onaj s etiketom Syda Baretta krunski je dokaz i nepobitna podloga onoga što je bend napravio kroz svoju neponovljivu karijeru.
Ovako ili onako, sreća je da su Pink Floydi postojali u našim životima, bez obzira voljeli vi njih ili ne, zato ovaj zapis ima stožernu ulogu u opusu benda, ulogu koju je hrabro na sebe preuzeo Nick Mason.
I na kraju moram opet postaviti pitanje: što bi bilo s Floydima da Syd nije prolupao?
Đorđe Škarica
