Willie And The Wheel

Country legenda upustila se u još jednu glazbenu suradnju koja je konačno materijalizirala trideset godina staru ideju nedavno preminulog producenta Jerry Wexlera o poletnoj western swing ploči neopterećenoj svim gorućim problemima prosječnog poreznog obveznika, a bezrezervnu potporu u tom naumu dala mu je poznata teksaška grupa Asleep At The Wheel koja i inače predstavlja autoritet spomenutog žanra.

 

Dječja igra riječima već u naslovu, duhoviti cover u stilu predratnog tavanskog artefakta i jednostavni ritam koji neopisivo vuče na trule grede ofucane južnjačke verande tematski su okviri dvanaest veselih žalopojki koje nas vraćaju u neku davnu, nikad proživljenu mladost maglovitu i za samog cca. 75-godišnjeg Willija. A te ljepote djelomično ugrađene u sjećanje, djelomično kodirane u genetski materijal, stvaraju najdojmljivije slike koje, nađu li se u glavi provjerenog kronera, uspijevaju nadići svaki sentimentalni stereotip. Zato čisto sumnjam kako će netko slušanjem novog Nelsonovog Willie And The Wheel albuma zapasti u teže bajronovske krize izgubljenih trenutaka i zaboravljenih mjesta, a to je već veliki plus za svaki pokušaj rekonstrukcije čistog stila koji iz perspektive '09. prije svega nalikuje živoj klasici za sve audio formate.

 

Kratke pjesme nošene ležernim vokalom koji se u izmjenjivanje veselih instrumentalnih dionica stalno ubacuje kao po instant osjećaju, ljetom omamljene tekstualne predokupacije i život bez brige glavni su mamci albuma na čiji bi zvuk trebalo zaplesati, ili bar kupiti novu stolicu za luljanje. Brojeve pojedinačno se baš i ne isplati izdvajati pošto sve tvore jedinstvenu atmosferu bez značajnijih promjena koja, osim što djeluje po faktoru iznenađenja, zaista zvuči kao nešto proizašlo iz ogromnog iskustva, jer stvarati laganu glazbu koja ni u jednom trenutku ne zvuči banalno mogu samo oni koji su u dugom kontinuitetu učili na vlastitim greškama. Willie sigurno je, i zato ga ne treba odbaciti kao staru cipelu samo zato što je par puta udružio snage s Jessicom Simpson. Osim toga, to uopće nije zvučalo tako kriminalno loše, a sa pozicije posljednjeg sto posto pogođenog albuma čak dobiva novu anticipirajuću dimenziju.

 

I sad, da ne odem predaleko, podvlačim za kraj kako je Willie And The Wheel vrlo efektan i kvalitetno zaokružen album koji unatoč debelom vremenskom odmaku i odsustvu fuzije stilova zvuči skroz živo, kao da se nije niti malo kalkuliralo, kao da nije bilo nikakvih dobrih namjera na silu. A valjda je to tako s ljudima kojima su svi country podžanrovi jednostavno u krvi.

 

Marina Vukman