MC

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Travanj 2010
Format Albumi
Vrsta Alternative rock / Indie rock / Noise pop / Power pop
Dodano Srijeda, 23 Ožujak 2011
Žanr Pop-Rock
Length 51:14
Broj diskova 1
Edition date Travanj 2010
Država SAD
Etiketa Capitol/Paracadute Recordings
Edition details Producent: Dave Fridmann. Snimano: Listopad 2008.-svibanj 2009., Tarbox Road Studios . Kronologija objave: 12.01.2010. (1.izdanje, Capitol) 01.04.2010. (reizdanje, Paracadute Recordings)
Tags

Review

Priča o OK Go je jedna skroz moderna rock priča. Preciznije, to je jedna viralna rock priča - OK Go postali su viralno video slavni tokom 2005. godine, kad je video spot za njihov prvi singl A Million Ways (the dance routine one) postao najdownloadiraniji (kad hrvatski jezik ne nudi bolju riječ) video u povijesti sa preko 9 milijuna downloadova (a to je podatak iz 2006.). Uslijedio je još traženiji Here It Goes Again (the treadmill one), koji je samo na Youtubeu zasad ostvario preko 50 milijuna viewova. Oba videa su izuzetno niskobudžetna, snimljena u jednom kadru sa stacionarnom kamerom i možete ih bacati pod nos svima koji tvrde da ništa nije moguće napraviti bez mnogo novaca. Sto dolara i puno kreativnosti u ovim slučajevima vrijedili su zlata, a ako još niste u tih pedeset milijuna, bit će da provodite premalo vremena na Internetu. Pitanje je, gdje je točno glazba pozicionirana u cijeloj toj priči i je li uopće važna?

Odgovor je, nasreću - da, glazba jeste važna u cijeloj toj priči. Iako su sve te vrtoglave brojke zasjenile svoj matični album „Oh No“, on je zaista i više nego pristojna kolekcija dinamičnih, britkih, oštrih i duhovitih power pop/punk pop pjesmica koje prikazuju OK Go kao izuzetno šarmantan bend koji zaslužuje pažnju koju je dobio. Uostalom, zašto podcjenjivati i sam uspjeh video spotova? Konkurencija je danas jača nego ikad, i bendovi se kako god umiju i znaju trebaju izboriti za svoj dio kolača. Nitko još nije čuo za vaš genijalan bend? Prestanite cmizdriti i smislite način kako privući pažnju. Ako vam je zaista stalo do toga da se vaša glazba i poruka čuje, ima da budete spremni i glumiti stripere na stageu ako treba, prošla su shoegazerska vremena. (Glazbeno govoreći, filozofija genijalno sažeta u hitu Pretendersa „Brass In Pocket“, prije svih tih godina.)

Svjesni da je za njihov uspjeh glazba bila manje važna negoli ostali faktori, za svoj treći studijski album poetičnog naziva „Of the Blue Colour of the Sky“ OK Go povukli su par respektabilnih poteza, očito s namjerom da ovoga puta fokus bude i na glazbi. Napravili su petogodišnju diskografsku pauzu i ostavili da se viralna prašina slegne, iako je isplativije bilo nasnimiti još nešto na brzinu. Angažirali su Davea Fridmanna, čovjeka koji već dvadeset godina čvrsto drži producentsku palicu u ruci za Flaming Lipse i za svoj nekadašnji bend Mercury Rev, a bome je pred dvije godine potpisao i smash hit MGMT-ja „Oracular Spectacular“. Očito, želja im je bila proširiti svoju glazbenu paletu.

OK Go
(Klikni na pojedinu fotografiju za uvećani prikaz)

Stoga, za očekivati je bilo nešto ponešto drukčije od njihovog dosadašnjeg rada, ali mislim da nitko nije očekivao nešto toliko drukčije. Dok se Damian Kulash pita: „What the fuck is happening?“ u uvodnoj „WTF?“ (logično), i vi se pitate to isto, jer je bend jedva prepoznatljiv, i ispada da to uopće nije loša stvar. Fridmannove majstorije daju im mnogo širi, živopisniji, koloritniji zvuk, programiranje i elektronika bezbolno su uvedeni kao bitna stavka. Sve zajedno završava negdje u sredini između pristupačnijeg dijela miš-maša Animal Collectivea i zaraznog electro-popa MGMT-ja, s time da OK Go uvode u cijelu priču i Artista kojeg ćemo svi uvijek zvati Prince, koliko god puta on mijenjao ime. Prince je uvijek opasan teritorij na kojem su se mnogi okušali i neslavno poskliznuli, čak je i on sam par puta bio na granici da postane parodija samoga sebe. Ipak, Kulash se bez problema ufurao u tu ulogu, i bilo koja pjesma od prvih osam na albumu materijal je za prvoklasni singl – sve donose zarazne, funkadelične gitare, ritmove i melodije koje bi svaki DJ koji malo drži do sebe ove godine trebao utrpati u svoj repertoar. Na ostatku albuma fokus je s ritmova prebačen na atmosferu, i tu se Fridmannovi prsti najviše osjete – „Back From Kathmandu“ i „While You Were Asleep“ sadrže dijelove neuhvatljive, teško shvatljive ljepote eklektičnosti Mercury Rev-a.

Ovo je bez sumnje najambiciozniji, a meni osobno i najinteresantniji rad OK Go-a dosad. Ako uzmemo u obzir da je ovaj album za njih veliki korak u novom smjeru, nije začuđujuće da ima i totalnih promašaja – vocoder u „Before The Earth Was Round“ je dosadan do granice izdržljivosti, akustična balada „Last Leaf“ zvuči prosto jednostavno u odnosu na ostatak, kao da je snimljena na nekoj skroz odvojenoj seansi u šumi na drugom kraju svijeta i opasno narušava integritet albuma, mjestimično se previše zanose, mjestimično previše buče bez potrebe (da nešto ide u džep i Fridmannu, kad je već dobio toliko pohvala). Ipak, sve zajedno i više nego vrijedno pažnje, i zabavno, zabavno, zabavno.

Za kraj, da ne bi pomislili da je viralna priča završila – ovoga puta OK Go pokazuju što može kreativnost u kombinaciji sa pristojnom svotom novaca koju sad posjeduju – drugi singl „This Too Shall Pass“ dobio je čak dva video tretmana, „the marching band one“ i „the Rube Goldberg machine one“. Ograničavanje dilanja prvog natjeralo je OK Go da prekinu svoj ugovor sa gigantom EMI-jem i prebace distribuciju i promociju albuma na svoju vlastitu, novoosnovanu izdavačku kuću Paracadute Recordings. Tako da, ono, friško su indie ako vam to što znači. Druga verzija je ujedno i službena verzija, na njoj je radila hrpa ozbiljnih znanstvenika iz američkog svemirskog programa, sudjelujući u dizajniranju golemog Rube Goldberg stroja. (Sjećate se The Incredible Machinea?) Njegovo je funkcioniranje usnimljeno ponovno u jednome kadru, ovoga puta pomičnom kamerom. Taj nije izazvao nikakvu frku, ali je zato spektakularan i nastavlja video revoluciju OK Go-a. Osim toga, lijepo su zbunili i glazbene kritičare, koji im za ovaj album kao nepošteni profesori dijele sve i svašta i nikako se ne mogu dogovoriti. Nema razloga da vjerujete ni meni – subjektivnost je nemoguće ukloniti iz cijele priče - dajte im priliku i ocijenite sami.
 

Danaja Glavičić

Hits 1118
OK Go Albumi Kronologija 180/365 » 180/365

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42