III

Review

Kao što naslov albuma kaže, treći album Pocket Palme je pred nama. Već su neko vrijeme trojac, nakon dugotrajne duo faze, pa se možda u tom broju može naći dvostruka simbolika. Pocket Palma kaže da se ovim nosačem zvuka vraćaju svojoj mračnijoj strani iz Side Project faze. To je doduše točno, ali ipak s dozom aktualnih trap balada aranžmana. I na momente zna zazvučati dosta zanimljivo. Ne može se reći da su izgubili sebe. Još uvijek je to poznati zvuk Pocket Palme s kojim su se probili.

I onako, slušajući otprve, zvuči sjajno. Melodije, harmonije, basevi i groove, sve je to omamljujuće i zvuči nevjerojatno privlačno, baš onako kako to kod Pocket Palme poslovično biva. I inače su poznati po tome da dobre pjesme drugih izvođača učine još boljima sa svojim aranžmanima. Produkcijski je album na najvišoj razini.

Ono gdje je PP malo slabiji je tekst. Stihovi su baš nekako čudni i nedokučljivi. Ako uzmemo npr. najavni singl albuma „Ne mogu biti kao oni“, gdje pjesnik kaže „Ne mogu biti kao oni/kost i koža kao oni…“ i onda ga još zakuca s „Budi muško!“. Mislim, ono, W, T i F? Ako ima netko tko razumije ovu kriptiranu poruku neka napiše u komentarima. A opet, da ste stranac i ne razumijete riječi, lako biste pomislili da je pjesma top.

Još jedan top, odnosno, jedan od vrhunaca albuma je dualni singl „Kolor/Vrijeme stoji“, koji se sastoji od dvije stvari spojene u jednu. Mogu se promatrati i kao remix prethodne stvari i potpuno odvojeno, što je zapravo vrhunska ideja. I još jedna anakrona ideja na albumu je bridge „Usred ničega“, jedan kratki instrumentalni prijelaz posred albuma za mini intermezzo koji odlično služi kao poveznica između dvije stvari. A zapravo je cijeli album moguće slušati u komadu, bez prekidanja. Stvari se logičnim slijedom prelijevaju jedna u drugu. Imate dojam da se na slušaonici/partiju u kojem DJ set ima smisla. Posve ujednačeno, ali nikako monotono. Sasvim dovoljno da vam pažnja bude usmjerena na doživljaj iz zvučnika. Taman kad vam pažnja popusti odnekud se iz vedrog neba spusti gitarski solo. I kad razmislite, baš je takav solo i trebao biti tu. „Ruke“ bi mogao biti jedan od sljedećih singlova.

Možda je ovo album koji pokazuje u kojem smjeru će se žanr razvijati. Kombinacija synthwave i trap. Zvuči jako zanimljivo. Pocket Palma ovime možda nisu rastavili svijet na atome, ali su svakako nastavili tamo gdje su s „Atomima“ stali. I dalje će biti rado slušani.

Darko Hribarić